Aktuelno Bosna i Hercegovina Crna Gora Politika Sandžak Srbija

Inicijativa da se 13. jul obilježi kao “Dan međunarodnog priznanja Sandžaka” (III)

Uoči 141. godišnjice od donošenja odluka Berlinskog kongresa pokrenuta je inicijativa da se 13. jul obilježava kao “Dan međunarodnog priznanja Sandžaka”. Ta iniicjativa je prema saznanjima naše redakcije od strane nezavisnih bošnjackih intelektualaca upućena najvažnijim političkim faktorima u Sandžaku.

SNews u ovom kontekstu objavljuje u nastavcima naučni tekst posvjećen 140. godišnjici Berlinskog kongresa i posljedicama Odluka Berlinskog kongresa, po države i narode Balkana, do danas, autora Doc.dr.sc. Rizvana Halilovića.

Doc.dr.sc. Rizvan Halilović

– Političko-pravne implikacije odluka Berlinskog kongresa 1878. godine na zemlje i narode Balkana (III)

Berlinski kongres je očigledno imao za cilj da politički i pravno uredi balkanski prostor u skladu sa strateškim interesima velikih evropskih sila, prvenstveno Velike Britanije, Austro-Ugraske, koje su ponajviše brinule za budućnost Osmanlijskog carstva i proširenje moći i dominscije carske Rusije na Balkanu.

Na Berlinskom kogresu su evropske sile željele postići nekoliko strateških stvari mimo Rusije. Željele su uspostaviti „harmonizaciju dominacije“ nad onim što je ostalo od osmanskog carstva, obezbijediti ravnotežu nemoći između balkanskih zemalja i uspostaviti apsolutnu kontrolu nad mogućim žarištima nastupajućih revolucija.

O Balkanu očigledno odlučuju oni koji imaju strateške interese i koji naravno imaju politički kapacitet da te svoje interese zaštite, pa je i sam Berlinski kongres počeo zbog ovih interesa i ciljeva, da se revidira Sanstefanski mir, kojim je Rusija dobila isključivo pravo da uređuje političko-pravne odnose na Balkanskom prostoru.

Nije se smjelo dopustit Rusiji da u svoju korist rješava vjekovno “istočno pitanje”, bez direktnog upliva dominantnih evropskih sila. Austro-Ugarska i Velika Britanija nisu smjele dopustiti izlazak Rusije na Sredozemlje i Bliski istok, po cijenu novog rata. Nemoć Rusije i Osmanlijskog carstva, da na Balkanu vuku svoje poteze bez znatnog upliva evropskih sila pokazalo se očiglednim. Za Srbiju i Crnu Goru, pa i druge Balkanske zemlje koje su sve svoje nade polagale u moć Rusije, to je bilo vrlo bolno saznaje i značajno za orijentaciju i okretanje ka zapadnim evropskim silama.

Okupacija Bosne i Hercegovine i posjedanje Novopazarskog Sandžaka od strane Austro-Ugarske znatno je doprinijela geostrateškom položaju Crne Gore i Srbije, kao i njihovo političko izolovanje. Austro-Ugarska je praktično bila prisutna na više od polovine granične linije Crne Gore – od Bara do Šćepan Polja i od Šćepa Polja do Tare, uz pravo kontrole na crnogorskim primorju koje je imala shodno članu 29. Berlinskog ugovora Austro-Ugarska je praktično napravila obruč oko Knježevine Crne Gore i stvorila uslove za dominacijom nad njenim političkim i ekonomskim životom.

Cilj je bio spriječiti bilo kakve šanse carskoj Rusiji da može vršiti upliv i podsticanje Crne Gore i Srbije sa obala Jadranskog mora, na daljnja teritorijalna djelovanja prema Albaniji, Sandžaku i Bosni. Crna Gora se usmjerava i dalje ka prostorima koje su u sastavu Osmanskog carstva; Pljevljima, Bijelom Polju, Beranama, Skadru, Peći, preusmjeravajući daljnje aspiracije na istočnu stranu nakon 1878. godine.

Hrvatski narod je stoljećima boravio u Habsburškoj monarhiji u kojoj stoljećima trpe represiju koja izaziva bujenje nezadovoljstva Hrvata. Svjesni potrebe promjena stanja u kojem žive Hrvati stoljećima, počinju bivati svjesni da se nemogu sami izboriti, te da se moraju povezati sa ostalim južnosolovenskim narodima u Monarhiji. Iz toga se rađa ideja južnoslavenstva koje će obilježiti drugu polovinu 19. i početak 20.vijeka Bošnjaka, Hrvata, Srba i Slovenaca pod Monarhijom.

Nakon osamostaljenja Knjaževine Srbije i pod snažnom podrškom Rusije, južnoslovenski narodi se okupljaju oko Srbije kao Pijemont južnoslovenskog ujedinjenja. Sve do prvog svjestkog rata ideja jugoslovenstva je bila neostvariva. Zbog jugoslovenstva Austro-Ugarska u Srbiji vidi najveću prijetnju svojoj politici , odnosno „Dnag nach Osten“, zato je nastojala nakon Berlinskog kongresa što snžnije vezeti Srbiju za sebe, kako bi je na taj način mogla kontrolisati i osigurati svoju dominaciju na Balkanu, ali i unutrašnju stabilnost Monarhije. Ubistvo kralja Aleksandra Obrenovića 1903. godine je preokrenula odnose Austro-Ugrske i Srbije i nisu se potom popravili sve do Prvog svjetskog rata. Iste snage koje su izvele atentat na Kralja Aleksandra Obrenovića, izvele su 1914. godine atentat na prijestolonasljednika Ferdinada u Sarajevu.

Mapa Balkana 1902. godine

Bošnjaci aktivno sudjeluju u Prvom svjetskom ratu na strani Austro-Ugraske, a na poziv Sultana, koji je ujedno doživljavan kao halifa za sve muslimane svijeta. Poznati su rezultati veličanstvene hrabrosti Bošnjaka na Soškoj fronti i straha neprijateljskih vojnika od Bošnjaka, o čemu svjedoče mnoga mezarja i uspomene na hrabre Bošnjake. Bošnjački đurumlije (dobrovoljci) su se odzvale na Čanakkale, Galiciju i brojna ratišta na kojima su do zadnjeg branjene granice Osmanlijskog carstva, sve do potpisivanja sporazuma na ostrvu Mudros 30.oktobra.1918. godine, odnosno do završetka Prvog svjetskog rata i ulaska okupatorske vojske Kraljevine Srbije u Vilajet Bosnu 6. novembra 1918. godine.

Velike evropske sile odlučuju da se formira Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca 1918. godine, u koju Viljet Bosna, odnosno Bosna i Hercegovina ulazi u granicama koje su regulisane odlukama Berlinskog kongresa, a bez Sandžaka, koji je već u Balkanskim ratovima 1912-13. okupiran i podjeljen između Srbije i Crne Gore.

Drugi svjetski rat je ponovo razbuktao strasti i velikodržavne aspiracije naših susjeda i po prvi put se od strane nacista i fašista priznaje nezavisna država Hrvatska 10. aprila 1941. godine, uz pravo da bez ikakvih odluka u ime Bošnjaka i Srba iz Bosne i Hercegovine o pristanku na ovaj poduhvat od strane NDH.

Narodnooslobodilački pokret (NOP) Jugoslavije i veliki odziv bošnjačkog naroda u svim ofanzivama na prostoru Snadžaka i Bosne i Hercegovine, dali su za pravo barem privremeno da se Bošnjaci ponadaju da će napokon dobiti sva svoja prava kao autohtoni narod, što se nije desilo zahvaljujući velikodržavnim aspiracijama prema Bosni i Sandžaku i u redovima KPJ. Na II. Zasijedanju AVNOJ-a prihvaćeno je uz mnoge intervencije i uz uvjerenje da ćese Bošnjaci, iako nepriznati kao narod pod bilo kojim imenom, nakon NOR-a, u socijalističkoj Jugoslaviji nakod izvjesnog vremena opredijeliti, samo im treba dati šansu. Nova FNRJ je postala federativna država sa šest republika i dvije pokrajine: Slovenijom, Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom, Srbijom, Makedonijom i u okvirima Srbije, AP Vojvodinom i AP Kosovom. Sandžak je pod utjecajem retrogradnih snaga u redovima CK KPJ, na II. Zasijedanju ZAVNO Sandžaka likvidiran 29. marta 1945. godine, a Sandžak ponovo podijeljen između Srbije i Crne Gore.

Odnos evropskih sila prema Bošnjacima na Balkanu, kao i prema ostalim islamskim narodima; Turcima, Albancima, Torbešima, Gorancima, Pomacima, Čerkezima, Aškalijama i drugima je od 1684. godine, kada se osniva „Sveta alijansa“, vrlo nepovoljan i nepravedan, jer su neke imperijalističke i šovinističke snage neprekidno imale u planu da „očiste“ Balkan od muslimana, kao što su to učinle Španija, Portugalija, Italija i Francuska u 15. i 16. vijeku.

Međunarodno priznanje uz snažnu podršku velikih sila dobili su sandžak Smederevo pod imenom Knjaževina Srbija i sandžak Karadag (Crna Gora) pod imenom Knjaževina Crna Gora, koje su se kasnije teritorijalno znatono proširile na račun Albanije, Bosne i Hercegovine i Novopazarskog Sandžaka.

– Sandžak kao prekogranična euroregija

Novopazarski Sandžak, ili Sandžak, nikada nije dobio međunarodno priznajnje, već je i dalje pod okupacijom od strane R. Srbije (Novi Pazar, Tutin, Sjenica, Nova Varoš, Priboj,Prijepolje) i Republike Crne Gore (Pljevlja, Bijelo Polje, Petnjica, Berane, Rožaje, Plav, Gusinje).

Bilo bi nužno u interesu bržeg privrednog razvoja, trajnog mira i sigurnosti, kao i osiguranja temeljnih ljudskih prava i slobda svim stanovnicima Sandžaka, što prije omogućiti Sandžaku status posebne prekogranične evropske regije, koja bi na taj način ublažila nepravedno uspostavljanje vještačke granice između stanovnika sandžačkih opština.

Sve države Balkana je nužno što prije prihvatiti u EU i NATO, uz puno međusobno priznanje i poštovanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta svih država Balkana. Na taj način bi svi narodi Balkanskih zemalja koji su jednoj Balkanskoj državi većinski, a u susjednim državama manjinski narodi, postali faktor bržeg prevazilaženja međunacionalnih konflikata i otklanjanja animoziteta, predrasuda i netrplejivosti.

Granice balkanskih zemalja bi postale prohodne, a multikulturalnost i zajedništvo u različitostima bi ponovo postali normalna svakdnevnica u svim državama Balkana, kao što je bilo vjekovima u Osmanlijskom komonveltu, prije uplitanja velikih evropskih sila.
(kraj)

Foto: Ilustracije (pinterest)

Povezane vijesti