Pozovi M za ubistvo (identiteta)

Piše: Damir Gruda

Decenijama su Bošnjaci indoktrinirani da 1971. godinu slave kao nekakav nacionalni trijumf, kao trenutak kada im je velikodušno, po Ustavu, dopušteno da „postoje“ pod famoznim velikim slovom M. Ali s distance od pola vijeka, taj hičkokovski triler postaje mnogo jasniji. Uvođenje kategorije Musliman u nacionalni registar nije bilo priznanje, već odlično izrežiran zločin, savršena podmetačina i sistemski virus nad bošnjačkim identitetom. Poput zapleta u filmu Pozovi M za ubistvo, gdje se žrtva uvlači u zamku upravo tamo gdje očekuje sigurnost, tako je i Bošnjacima podvaljena gramatička varka kao zamjena za historijsku bit.

Dok su drugi narodi svoja imena vezali za zemlju, djedovinu i državu, Bošnjacima – koji su, prema zvaničnoj verziji, „izmišljeni“ tek 1993. – ponuđen je religijski termin upakovan u nacionalnu oblandu. Time je izvršena tiha amputacija historije od naroda s dubokim evropskim korijenima. Uz aminovanje mnogih političara tog vremena, svedeni smo na vjersku skupinu kojoj je dopušteno da se bavi folklorom, ali ne i državotvornošću.

A pošto je tadašnja politička kuhinja bila toliko maštovita, prava je šteta što nisu išli do kraja u svom lingvističkom inžinjeringu. Logikom kojom su Bošnjaci postali „novoizmišljena nacija Muslimani“, valjda je bilo prirodno da dobiju i „muslimanski jezik“. Zamislite taj apsurd: dok komšije govore svojim nacionalnim jezicima, Muslimani su, po toj logici, trebali konjugirati glagole po šerijatu i deklinirati imenice s abdestom. Jer, ako ti vjera definiše naciju, zašto bi ti jezik bio slovenski, narodni i bosanski? Valjda je i on trebao postati vjerski, samo da se dodatno zabetonira izolacija od sopstvene zemlje i evropskog konteksta.

Ako si Musliman (makar i s velikim slovom), ti si u očima hrišćanske Evrope i komunističkog sistema anomalija – ostatak neke gorke prošlosti koju treba izbrisati ili naprosto teološki konstrukt bez matične grude. To je bila čekaonica za asimilaciju, prostor u kojem si postojao tek toliko da ne smetaš, dok tvoje pravo ime Bošnjak spava u arhivama pod ključem.

Najopasniji dio tog hičkokovskog scenarija vidio se devedesetih. Upravo je to veliko M poslužilo kao pogonsko gorivo za dehumanizaciju cijelog naroda. Lakše je pred svijetom opravdati udar na vjersku grupu nego na autohtoni evropski narod s hiljadugodišnjim kontinuitetom. Povratak imenu Bošnjak 1993. godine nije bio samo politička odluka – bio je to prekid smrtonosne telefonske veze. Odbili smo da budemo žrtva u tuđem filmu i vratili se autentičnom imenu koje ne zavisi od gramatičkih ustupaka režima, već od sopstvene zemlje.

Veliko slovo ne čini naciju. Naciju čini svijest o tome ko smo bili prije nego što su nam drugi rekli šta smijemo biti.