Gusinje Kultura Muzika

Simfonijski kompozitor iz Sandžaka Redžo Mulić: Paganini s Prokletija (AUDIO)

SLOVO O REDŽU MULIĆU (II)

Autor: Zuvdija Hodžič

(“Nita” je ostala nedovršena, “Prva kosovska simfonija” zauvijek izgubljena, dok će neke još dugo, bar kod nas, ostati neizvedene, čekajući bolje kadrovske i tehničke mogućnosti).

Ova jedinica, kao i ostale o Redžu Muliću, pogrešno navodi godinu umjetnikovog rođenja. Jer, rođen je, zapravo, 1921. godine. Nekoliko mjeseci kasnije, na katunu iznad Dolje, umjesto vedre čobanske pjesme, glasova planinki i klepeta čaktara – čuće pucnje koji će na pragu kolibe usmrtiti njegovog oca Naša. Kolibu je opkolila potjera, obaviještena da su u njoj kačaci (odmetnici), a doziv jednog saplemenika, inovjernika, prevariće Redžovog oca da se pojavi na ulazu. Meci ispaljeni iz desetak pušaka, izrešetaće “kasnake” kolijevke u kojoj je spavao Redžo. Dijete će, čudom, ostati nepovrijeđeno.

Možemo da nagađamo kako se taj događaj, ko zna koliko puta prepričavan, odrazio na umjetnika, ali, rizikujući život, on će 1941. godine, iz Gusinja u planinu Romon, izvesti najbližeg srodnika čovjeka koji mu je bio vinovnik očeve smrti…

Još jedan događaj iz Redžove mladosti, kao kakvo skriveno svjetlo, pokazuje njegovu divnu ljudsku i umjetničku prirodu.

Bilo je to početkom drugog svjetskog rata. Pored Ali-pašinih izvora, skrajnuta od naselja, nalazila se napuštena električna centrala u čije mračne podrume niko nije zalazio. Prolazeći pored nje, italijanska patrola je čula violinu. Neko je, gotovo nestvarno, svirao Paganinija. Činio je to virtuozno. Iznenađeni i zadivljeni, vojnici su sačekali da neobični maestro završi i izađe. Još više su se iznenadili kad su vidjeli ko je! Moguće je da su znali ono što i kvislinška vlast u mjestu, kojoj se Redžo zamjerio od prvog dana – da je bio u grupi koja je išla za kovčegom crnogorskog mladića Božidara Garića, kojeg su vlasti mučki ubile u želji da izazovu vjerske i nacionalne sukobe u inače tolerantnoj sredini. A muslimanskom i albanskom stanovništvu je izričito zapovijeđeno da se ne pojavljuje na ispraćaju. Odbio je i da na glavu stavi ćulah (koji je u tim okolnostima imao izrazito nacionalističko obilježje), i u tome tako bio uporan da su ga izvodili i na strelište, gdje je pukim slučajem izbjegao smrt. Moguće je da su znali i za druge njegove “ispade”, ali, od tog susreta “sa Paganinijem s Prokletija”, Talijani gotovo nijesu mogli bez Redža i njegove muzike. Mada je među srednjoškolcima važio za najboljeg matematičara, a naročito bio poznat kao slikar čiji su radovi bili najzapaženiji na učeničkim izložbama, Talijani su mu proricali sjajnu muzičku karijeru. Bili su toliko uvjereni u to, a toliko su ga zavoljeli da, kad se jednom opio i odao im da “voli Staljina i Rusiju”, prestrašeni da to ne čuje još neko, ubacili su ga u sobičak i zaključali. Sjutradan su mu skrenuli pažnju da bude oprezan – da ne bi i sebe i njih doveo u opasnost…

Umjetnost je pobijedila. Na žalost, desetak godina kasnije, ta izjava biće alka koja će zatvoriti golootočki lanac oko Redža. Predratni skojevac i ratni komunista, poratni zanesenjak koji će otići da pomogne tamo gdje je najpotrebnije, sušta suprotnost svakoj dogmi i uskosti, a pogotovu tome u ime čega je stradao, preživjeće i preturiti sve strahote i lomove našeg “Gulaga”. Vratiće se uspravna čela, povriijeđen ali ne i osramoćen. Kao čovjek, on će još više saosjećati sa patnjama drugih, s vremena na vrijeme odavaće se piću, a kao i svaki istinski umjetnik – potpuno će se predati muzici. Za njega će važiti ono što je rečeno za Šuberta – “muzika je palila u njegovom srcu toplu ljubav i prenosila ga u bolji svijet baš onda kad ga je odasvud stezao divlji vrtlog života.” Stvoriće djela izuzetne snage i ljepote, izvornosti i vjere, ali i neke pradavne tuge. Poslije Golog otoka, nebo njegove muzike pokriće zatamnjeli tonovi i valeri. Zanimljivo da će upravo na njemu stvoriti horsku kompoziciju “Zemljo moja”, potresnu i jedinstvenu odu zemlji, nabijenu jakim emocijama i ljubavlju, prožetu dubokim humanizmom. Učinio je to iz najdublje vjere u sebe i druge, u moć muzike i pjesme.

I tu je umjetnost odnijela pobjedu nad životom i smrću, nad prolaznošću i surovom zbiljom.

Mada se na Golom otoku našao kao nevina žrtva, sjenka njegovog stradalnika neće mu donijeti hladovinu, već će ga, naprotiv, pratiti i pritiskati do kraja života. To će biti razlog da ne dobije i nagradu AVNOJ, za koju je predlagan, a koju je njegovo djelo i zaslužilo i nadživjelo.

Bio je neobičan čovjek kojeg je, i kad je bio “nemoguć”, bilo nemoguće ne voljeti. Znao je da za noć potroši s društvom sve što ima, da uđe u prvi voz i otputuje bilo kud, ne znajući gdje je sišao ni kako se tu našao, ali i da roditeljski brine o mladim talentima, pomažući ih znanjem i novcem. Znao je da dobije svjetska priznanja i nagrade a da to ne saopšti ni najbližima. “Najpitomiji čovjek na svijetu” bio je, kad treba, i najhrabriji. (Odbiće da stavi keče na glavu, a stvoriće djela koja predstavljaju kulturno i nacionalno blago albanskog naroda). Znao je da voli i bio je voljen. I životu se davao iskreno i strasno, sasvim i sav. Rijetko su gdje ličnost i djelo bili u najpunijem saglasju kao kod njega. Ličnost u životu, bio je to i u umjetnosti.

Svi koji su pisali o Mulićevoj muzici, smatraju “Drugu kosovsku simfoniju” najzrelijim njegovim djelom, ali i najpogodnijim za ocjenu i razumijevanje Mulićeve poetike, misli i tehničke obrade. “Druga kosovska simfonija” sadrži sve karakteristike Mulićeve originalnosti: bogat ritam, bujnu orkestraciju, metaforičnost i misaonost, maštovitost i svježinu, magijsku poetičnost u melodiji i harmoniji, razigranost u formi, oplemenjen muzički jezik i prožimanje emocija – od najličnijih do epskih. Mulić je umjetnik koji je neprestano tragao za novim valerima pa je često i vješto upotrebljavao i drevne instrumente – dočaravajući, kao u “Drugoj kosovskoj simfoniji”, zvuke tamburice – “ćitelije”…

U tome vide Mulićevu inspirativnu i duhovnu vezu sa kosovskim podnebljem, njegovom prošlošću i sudbinom, zavedeni, možda, i nazivima kompozicija. Umjetnik je na Kosovu najduže živio, ali, osim mogućnosti da se iskaže, tamo nije našao ništa što nije ponio iz svog Gusinja. Bez namjere da ga nezasluženo prisvajamo (što više pripadadrugima sve je više naš), on koji nije odabrao muziku već muzika njega, iz zavičaja je otišao ne samo kao rođeni, već i gotovo kao stvoreni muzičar. Baš kao što je bio formiran kao ličnost. Sve što u njegovom djelu prepoznaju kao “zelenu boju Kosova”, nosi u sebi zvuke, mirise i boje gusinjskih pejzaža, neba i rijeka, života i etike njegovih ljudi, širine njihove duše i duha, svježine izvora i voda pored kojih je umjetnik odrastao. Sve je vidio i doživio onda kad se najviše i najdublje pamti – i pucnje koji su ga lišili očeve ljubavi, i huku Grlje koja se slapovito strovaljuje u bezdan i ponire, ali i ponovo izbija još silnija i pjenušavija, i tamni jek vjekova, i raskošnu ljepotu prirode, i tajanstvenost Prokletija, i drhtavost vlaća, i žilavost divljake što procijepi kamen i ižđika visoko, i miris i dah ugara, i ustreptalost i rascvjetalost zvijezda, i silinu otrga i bjelinu snjegova, i opojnost i jarkost gorskog bilja i upornost i hrabrost planinštaka, i suživot etnički sličnog, vjerski različitog, ali nerazdvojenog i nepodijeljenog življa, i mujezinov poziv s minareta i zvona s katoličke i pravoslavne crkve, i svirku albanskih čobana, i tužbalicu crnogorskih udovica, i nježnost muslimanskih balada, odlaske gusinjskih kirijdžija čiji su karavani stizali do Kotora i Drača, Dubrovnika, Soluna i Stambola i otud donosili robu svakojaku, ali i priče koje su uzbuđivale maštu i širile vidike, mamile u svijet i daljine. I pjesme, starinske i “od starina”, vjekovima brušene i svijane, često i rado pjevane, u povelikom broju i danas prisutne u narodu kao i u antologijama usmene književnosti. (Nije slučajno što su u toj i takvoj sredini ponikli književnici soja i značaja jednog Mekulija, Bašića i drugih.)

Pa i one žice ćitelije kojima je protkano Redžovo djelo, ispredene su snovima, srcem i umijećem ljudi umjetnikovog zavičaja. S njima je on, kao mitskim Arijadninim koncem, povezan sa svojim izvorištima. Sve se to slivalo u jedinstvenu simfoniju života, u muziku koju je živio i stvarao Redžo Mulić, koja zadivljuje i one s najvećim obrazovanjem, ali je vole i oni koji ne znaju ni za note ni za slova, ali imaju dušu da je osjete i srce da je prime, kao što nasljeđuju mitove i predanja, prepoznaju u njoj nešto svoje, drago i toplo, zagubljeno i ponovo nađeno.

Naravno, umjetnik koji je išao ispred vremena, moraće još dugo da čeka na – svoje vrijeme. Jer, prošle su, recimo, decenije, dok je jedan Bela Bartok, najnarodskiji od svih umjetnika, bio shvaćen i prihvaćen kako treba. Istinski se umjetnici, a Redžo Mulić je jedan od njih, nalaze na Parnasu do čijeg vrha vode brojne staze, ali je do njega teško doći. No, i vidici koji se otkrivaju s dosegnutih visova, uzbuđuju i očaravaju, pružaju punu radost i uživanje…

“Kao i sve velike rijeke, i Sena dolazi iz provinciije.”- kaže Žak Prever. Ako je u muzici pošao od zavičajne Vrujice, Redžo Mulić je u njoj postao rijeka koja je obogatila i oplemenila predio, pretvarajući ga u plodna polja i pitome doline. Tiha, sigurna u sebe, prepoznatljiva po zelenoj boji života, ona teče vremenom i prostorom gotovo kao i Kosovom, ali su joj izvori ispod Prokletija, u Redžovom Gusinju, stvarnom i mitskom, vječnom i vječitom, čisti i nepomućeni, bistri i jaki (što više daju, sve ih više ima!), u njima se ogledaju i nebo i kamen, i priroda i ljudi, baš kao u Mulićevoj .

Redžo Mulić je rođen u Gusinju, 18. III 1923, umro u Prištini, 11. II 1982. Najznačajniji, najpoznatiji i najplodniji kosovski muzičar. Srednju školu učio u Skoplju, Muzičku akademiju u Beogradu. Bio profesor srednje muzičke škole u Prizrenu, glavni urednik muzičkog programa u Televiziji Priština i kompozitor Radio Prištine. Svestrano obrazovan i izuzetno nadaren, komponovao je sve – od vokalne, kamerne, scenske, filmske, simfonijske do dječje muzike. Dobitnik brojnih priznanja u zemlji i inostranstvu. Istaknut kao melograf i pedagog koji je stvorio značajne kadrove. Kompozicije mu se izvode širom Evrope, posebno u Austriji, Njemačkoj i Francuskoj…

SNews podsjeća da Redžo Mulić važi za ikonu albanske muzike, ali i da je uvršten među najveće muzičke umjetnike svijeta. Republika Kosovo je 2012. godine u njegovu čast izdala poštansu marku

Prištinski list “Zeri” je 2017. podsjetio da operska i diva narodne muzike, albanska i jugoslovenska glumica Nedžmija Pagaruša (Nexhmije Pagarushes) ne bi bila ono što je bez izuzetne podrške njenog muža, muzičkog genija Redža Mulića.

Zeri je objavio i fotografije iz zajedničke prošlosti Redža i Nedžmije i na jednoj od njih je prikazan njihov jedini sin Leonardo.

 

Povezane vijesti