Aktuelno Bosna i Hercegovina Društvo

U Bosni i Hercegovini jutros se osjetio još jedan potres magnitude 4,8, obavijestili su iz Europsko-mediteranskog seizmološkog centra (EMSC).

Epicentar je bio 17 kilometara istočno od Stoca na dubini od 10 kilometara. Zabilježen je u 6:27 sati.

Federalni hidromteorološki zavod je objavio da je zemljotres bio magnitute 4,6.

Podrhtavanje tla osjetilo se u širem području, pa i u Sarajevu. U petak, 22. aprila, Bosnu i Hecegovinu je pogodio potres magnitude 5,6, a epicentar je bio također kod Stoca.

 

Izvor: BHRT

Aktuelno Bosna i Hercegovina Društvo

Djevojka (28) iz Stoca preminula je od posljedica povreda zadobijenih u zemljotresu koji je pogodio Hercegovinu, potvrđeno je za N1 Sarajevo iz bolnice “Dr Safet Mujić”.

Uprkos naporima ljekara i dugoj reanimaciji, djevojka je podlega povredama.

Njeni roditelji su lakše povređeni. Na njihovu kuću u mahali Kukavac se obrušila ogromna stijena.

Iz Doma zdravlja u Stocu naveli su da su imali i veći broj građana sa napadom panike.

Na području Hercegovine večeras je povrijeđeno više osoba nakon jakog zemljotresa.

Najmanje dvije osobe povrijeđene su od posljedica večerašnjeg zemljotresa koji se desio u blizini Stoca, potvrđeno je za BHRT iz Civilne službe u Stocu, a još jedna osoba prijavila se u Dom zdravlja u Stocu. Još nekoliko osoba lakše je povrijeđeno u Ljubinju.

U razgovoru sa dežurnim u civilnoj službi potvrđeno nam je da se radi o dvije osobe, muškoj i ženskoj, koji su zadobili povrede neutvrđenog stešena i poslani su u bolnicu u Mostar.

Povrijeđene osobe bile su u mjestu Uzinovići u dijelu Kukavac.

Direktor Doma zdravlja Stolac Kazimir Raguž za BHRT potvrdio je da su primili jednog teže povrijeđenog pacijenta i da rade na njegovom zbrinjavanji. Kažu i da su imali još nekoliko sitnijih intervencija.

Materijana šteta prijavljena je u više mjesta i gradova širom Hercegovine.

Prema podacima Federalnog hidrometeorološkoga zavoda FHMZ  zemljotres 5,6 stepeni po Richter, sa epicentrom u stocu desio s u 23.07. sati.

Zemljotres se znatno osjetio u Srbiji Crnoj Gori i Hrvatskoj.

Izvor:N1, istraga.ba, BHRT

Foto: Mostar, https://twitter.com/VoceSpettacolo/status/1517625727541252097

Aktuelno Globus Politika Regija Srbija

Predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić sastao se danas sa američkim senatorima Odbora za spoljne poslove Krisom Marfijem i Džin Šejhin, kao i senatorom Odbora za oružane snage Tomom Tilisom, sa kojima je razgovarao o bilateralnoj saradnji, evropskim integracijama Srbije, situaciji u regionu, energetici i krizi u Ukrajini.

Kako je saopšteno nakon susreta Vučić je istakao da je unaprjeđenje saradnje sa SAD jedan od spoljnopolitičkih prioriteta Srbije.

“Trgovinska razmjena će ove godine dostići iznos od 1,2 milijarde dolara, što pokazuje značajan napredak u našim ekonomskim odnosima. Nadamo se dodatnom intenziviranju različitih vidova saradnje i realizaciji konkretnih projekata od obostranog interesa“, rekao je Vučić, stoji u saopštenju iz Kabineta Predsjednika Srbije..

Povodom krize u Ukrajini,Vučić je naglasio privrženost Srbije poštovanju načela međunarodnog prava, teritorijalnog integriteta i političke nezavisnosti država, o čemu, kako se navodi, svjedoči i glasanje Republike Srbije u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija i drugim međunarodnim tijelima.

Tokom razgovora sa američkim senatorima Vučić je zahvalio na kontinuiranoj podršci Vašingtona putu Srbije ka punopravnom članstvu u EU.

„To je jedan od naših prioritetnih spoljnopolitičkih ciljeva i strateško opredeljenje Srbije“, istakao je Vučić.

Razgovarajući o situaciji u regionu, Vučić je naglasio da Srbija poštuje teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, kao i Republike srpske unutar BiH.

On je dodao da je za Srbiju od ključnog interesa očuvanje stabilnosti u regionu i jačanje saradnje u svim oblastima, a posebno u oblasti ekonomije, jer samo takav region omogućava održiv razvoj i same Srbije.
Srbijanski predsjednik je, kao primer uspješne regionalne saradnje, naveo Inicijativu „Otvoreni Balkan“, čiji je cilj je, pojašnjava se u saopštenju, dalji razvoj regiona i podizanje životnog standarda svih njegovih građana.

Senatori SAD čestitali su predsjedniku Srbije pobjedu na nedavno održanim izborima. Oni su naglasili značaj saradnje Srbije i SAD, istakavši da unaprjeđenje odnosa dviju zemalja vodi jačanju ekonomske i političke saradnje.

Foto: https://www.facebook.com/buducnostsrbijeavucic/posts/527101295669688

Aktuelno Bosna i Hercegovina Društvo

Najmasovniji zločin nad Bošnjacima na području doline Lašve nad civilnim stanovništvom: masovna i pojedinačna ubistva, zlostavljanja, te progoni stanovništva, uništavanje i pljačkanje imovine, Hrvati su počinili 16. aprila u selu Ahmići kod Viteza. Ovo naselje po Popisu stanovništva iz 1991. godine imalo 466 stanovnika, od čega 356 Bošnjaka ili 76,4%, Hrvata 87 ili 18,7%. Svjedočenja preživjelih Bošnjaka iz Ahmića sakupio je Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu i objavio u publikaciji “Genocid u Ahmićima aprila 1993”.

Nečuven zločin nad nedužnim bošnjačkim civilnim stanovništvom izvršen je 16. aprila 1993, u selu Ahmići kod Viteza. Jedan od svjedoka tog neviđenog zločina kazuje:

“16. aprila 1993, ujutro, u 6 sati, osjetila sam kao jaku oluju, onda sam ugledala kako meci udaraju preko glave u zid. Zatim sam čula jako udaranje na vrata. Sa mnom u kući su bili muž i troje djece. Čim sam čula lupanja na vrata, krenula sam prema hodniku. Moj sin je govorio da hoće vršiti malu nuždu. Ja sam mu rekla da vrši u sudoper i on je ustao i krenuo preko sobe. Odjednom sam čula vrisak. Nakon toga, moj sin je rekao da je ranjen. Okrenula sam se i vidjela sina kako stoji na nogama dignute desne ruke. U tom momentu nisam vidjela gdje je rana. Zatim sam povikala: ‘Ne pucajte, dijete mi je ranjeno!’ U tom momentu i muž je povikao: ‘Dijete mi je ranjeno, ne pucajte!’ Vidjela sam cijev od puške kroz prozor. Jedan od bojovnika je rekao da izađem napolje. Muž je uzeo sina u naručje i pošao prema vratima. Čula sam pucanj i vidjela kako padaju. Pokušala sam izaći napolje. Prišla sam sinu, uzela ga u naručje i vidjela da je mrtav. Ponijela sam ga u kuću, položila na pod i zatvorila oči. Lice mu je bilo krvavo. Uzela sam mokru krpu i umila ga. Pokušala sam nekoliko puta izaći vani da vidim šta mi je sa mužem. Nisu mi dali rafali. Zovnula sam ga, a on mi se odazvao. Tražila sam nešto kako bi pomogla mužu. Kada sam se vratila, bio je mrtav. Djevojčicama sam rekla da su oba mrtva. Na sinovljevom tijelu vidjela sam na stomaku tri rane i jednu na grudima.” (Audiozapis iz fonoteke Radija BiH – Studio Zenica)

Ovakva i slična, možda čak i grozomornija kazivanja mogla su se čuti od svakog od oko 130 preživjelih svjedoka iz sela Ahmići, gdje je ubijeno 116 Bošnjaka. U tom selu je živio i stari i ugledni hadžija Hazim Ahmić. Svojevremeno je svojim komšijama Hrvatima poklonio 2.000 kvadratnih metara zemljišta za izgradnju katoličkog groblja „TOPOLA“ u Ahmićima, a za izgradnju crkve u Donjoj Dubravici poklonio je 20.000 maraka. Hazim Ahmić je u Ahmićima izgradio prelijepu džamiju. Zločinci su starog Hazima razapeli na prozore te džamije, a zatim su džamiju zajedno s njim minirali. „Poslije napada Hrvata na selo Ahmiće 20. oktobra 1992“, kaže Abdulah Ahmić (ASLBIH-CD, inv. br. 5449, VHS-kaseta 8, Izjava A.A.), „situacija se smirila i nekako smo preživjeli tu zimu.

Došlo je proljeće i mi smo zaboravili taj događaj. Naš narod je počeo normalno da obavlja poslove. Izgledalo nam je da je život ušao u miran tok, iako oni nisu mirovali. U Vitezu su rušili bošnjačke objekte, a i nas su provocirali. Ali, mi smo bili navikli na to. Zavaralo nas je i to što se u Busovači bilo smirilo. Posljednja tri-četiri dana i kod nas se potpuno smirilo. Hrvati su nam, čak, dozvolili da držimo straže, ali samo oko svojih kuća i bez oružja. Mi smo ipak imali neko oružje koje smo krili. Sve je to bilo zatišje pred buru.

Svanuo je 16. april 1993. godine. Bio je sabah“, sjeća se Ahmić, „ezan je učio na džamiji. Počele su strahovite detonacije. Izvršili su snažan artiljerijski napad. A onda su krenuli prema selu iz tri pravca. Jedini pravac kuda smo računali da se možemo povući, takođe nam je bio spriječen, jer su tamo već kuće gorjele. Nastala je konfuzija i u našoj kući, nismo znali šta ćemo. Potrajalo je tako 3-4 minuta. Možda smo za to vrijeme mogli pobjeći. Ali, opet, ko zna, bila ih je puna šuma i vjerovatno bi nas i prilikom bijega pobili. Zbog mog brata Murisa, naša kuća je bila na posebnom osmatranju. Dozivam brata, koji je bio u podrumu, i pitam ga šta da radimo. Kaže mi da sačekam dok izađe i razgleda. Onda je zaključio da ne možemo nigdje, da je kuća opkoljena. Vidim, kuća Fahrudina Ahmića gori. Čujem glas, pretpostavljam komšije: ‘Brže, brže, ostavite tu kuću, nema tu ništa, hajde na ovu kuću da je odradimo!’ Znao sam šta nam se sprema. Bojao sam se najviše da nas žive ne zapale u kući. Rekao sam svojima da iskačemo kroz prozor, da je bolje da nas mecima sasijeku, nego da nas žive pale. Nisu smjeli. I otac i mati su mi bili stariji ljudi. U tom iščekivanju prošlo je 5-6 minuta. Čuo sam detonaciju, vjerovatno bombu ispod kuće, gdje mi je brat bio, zatim ispaljenje nekoliko metaka. Pretpostavio sam da su mi brata ubili“, nastavlja Ahmić.

„Nije imao oružje da se brani. Ubrzo su cijeli rafal iz automatske puške sasuli u naša ulazna vrata i počeli lupati na njih. Vikali su: ‘Ima li koga?’ Odgovorili smo da ima, da stanu, da ćemo otvoriti. Ušla su dvojica momaka i upitali imamo li oružje. Rekli smo da nemamo. Jedan od njih bio je visok oko 190 cm, krupan, jak, snažan, plavih očiju, plave kose, ošišan pankerski. Drugi je bio visok oko 170 cm, sitnijeg rasta, smeđ, imao je dužu valovitu kosu. Bili su u pancirima sa automatskim puškama, sa kundakom i noževima, namazani raznim bojama, sa plavim trakama oko glave. Nekoliko puta me je upitao imam li oružja, a ja sam odgovarao da nemam. Rekao je ocu i meni da izađemo vani. Izašli smo. Čuvao nas je ovaj sitniji, a onaj krupniji je ostao u kući sa mojom majkom i tri sestre. Sve su bile djevojke. Gledam na cestu. Konvoj UNPROFOR-a: tenkovi, džipovi, kamioni idu normalno prema Zenici, kao da se kod nas ništa ne događa, iako fino vide da kuće gore, da ljude ubijaju. Usta su mi se bila osušila i zamolio sam momka, što nas je izveo, da se napijem vode, ali mi nije dao. Pitam ga“, sjeća se Ahmić: “‘Šta ovo, momak, znači, šta ovo radite?’ Kaže: ‘Šta su vaši radili u Nezirovićima kod Busovače?’ Rekao sam da, koliko ja znam, tamo nije vršeno ubijanje. Kaže: ‘Jeste, jeste, za to ćete vi platiti!’ Pretpostavljam da je taj momak bio iz Busovače. A onaj krupniji mogao je biti iz Hercegovine ili Hrvatske, neki specijalac. Vidim iz njihovog kontakta da se slabo poznaju. Nakon što je pretražio kuću, izašao je i naredio ovom sitnijem što nas je čuvao, da postupi po naređenju. On mu odgovara da neće. Još jednom mu je rekao da neće. Kad mu je i treći put odgovorio da on to ne može učiniti, ovaj krupni je viknuo: ‘Dobro, ja ću naređenje izvršiti, ali upamtićeš za ovo!’ Naredio je ocu i meni da krenemo iza kuće“, nastavlja Ahmić.

„Njemu je rekao da pripazi na mater i sestre, koje su blijede kao krpa ostale u kući. Sa donje strane kuće moj brat Muris ležao je mrtav, okrenut licem prema zemlji. Bio je u patikama i plavoj jakni, spremljen za posao. Radio je kao inžinjer u ‘Vitezu’. Završio je Rudarski fakultet u Tuzli sa čistom desetkom. Kada ga je otac vidio ubijenog, zaplakao je, izgubio se. Ja sam bio izuzetno priseban. Od momenta kada je počelo granatiranje, pošto sam vjernik, na brzinu sam abdestio, klanjao dva rekjata i rekao svojima da to isto urade. Sve vrijeme od tada učio sam šta sam znao. Najprije je vojnik“, sjeća se Ahmić, „mom ocu rekao: ‘Iskorači jedan korak!’ Otac već više nije vladao sobom i nije mogao iskoračiti. Primakao mu je pušku na metar i ispalio metak u sljepočnicu. Vidio sam kako je krvav metak izletio iz glave. Trenutno je bio mrtav. Onda je meni rekao: ‘Iskorači jedan korak!’ Gledao sam ga pravo u oči. Upravo sam učio suru iz Kur’ana. Nevjerovatno sam bio priseban, imao neku snagu. Iskoračio sam korak i u momentu kada je ispalio metak, sa udaljenosti od jednog metra, zabacio sam glavu. Metak me nije pogodio u sljepočnicu, nego nešto niže, i proletio kroz glavu. Osjetio sam toplotu i vidio da krv pošprica zemlju. Ostao sam na nogama, ne osjećajući nikakvu tegobu. Vidim – lakše sam ranjen. Po ispaljenju metka, vojnik se okrenuo i otišao uz dvorište, iza kuće. Shvatio sam da moram odglumiti pad, što je dobro bilo, jer se ovaj vojnik brzo vratio nešto sumnjajući, ali kad je vidio da ležim, opet je otišao. Ostao sam nepomično ležeći jedno desetak sekundi, a onda sam počeo polako da dižem glavu i razgledam okolo. Shvatio sam“, sjeća se Ahmić, „da je najbolje da pobjegnem, jer se mogu vratiti da provjere. Majci i sestrama nisam mogao pomoći. Nadao sam se da ih neće ubiti, da će ih sprovesti u logor. Hvatao sam se za slamku spasa. Ispod moje kuće je bila velika dolina, koja je vodila do ceste kuda je prošla kolona UNPROFOR-ovih vozila. Računao sam vidjeće me i spasiti. Razgledao sam okolo i nikog nisam vidio, a onda sam velikom brzinom potrčao. Svakog trenutka sam očekivao da će me sasjeći rafal, ali nisam imao izbora. Dotrčao sam do ceste, tu sačekao pet minuta, ali ništa nije naišlo. Pogledao sam prema selu Žume, u kojem su Bošnjaci živjeli zajedno s katolicima i vidio da kuće gore. Otuda su išli vojnici HVO prema džamiji u Ahmićima. Brzo sam se sakrio u propust ispod ceste dok prođu. Oni su prošli i rasporedili se u strijelce.

Prepoznao sam četvoricu ljudi: Šafradin Nikicu, zvanog Ćićo, bio je ćelav i imao brkove. Radio je zajedno sa mnom u preduzeću ‘Mašinogradnja’. Bio je svirač. Sada je bio komandir čete ili voda. Vodio je vojsku i raspoređivao. Prepoznao sam, zatim, Iliju Livančića iz sela Mahale. Radio je u Zenici. Bio je krupan momak, sa crnim brkovima u obliku potkovice. Bio je oženjen iz Nadioka. I on je, kao i Nikica, bio u vojnoj policiji HVO uoči rata. Vjerovatno je taj vod vojne policije i počinio zločin u Žumama, gdje je puno Bošnjaka ubijeno. Treći, kojeg sam prepoznao, bio je, takođe, komšija iz sela Donja Rovna, Šantić Dragan, a četvrti je bio Totić Blaž, šofer u mom preduzeću “Mašinogradnja”. I on je krupan, sa brkovima. Prepoznao sam, takođe, ljude iz naselja: Rijeka, Kruščica, Vitez, Križančevo Selo. Uglavnom, napad na Žume vodili su Vitežani, specijalna jedinica ‘Vitezovi’ i jedinica vojne policije. Neki su bili u crnim, pravim ustaškim uniformama, a neki u civilnim odijelima, pa i trenerkama. Valjda su ih digli to jutro i samo im puške dali. Primijetio sam da mi kuća gori“, nastavlja Ahmić.

„Sa donje strane ceste dolazili su vojnici, snage jednog voda, odlično naoružani, sa ručnim bacačima, RPG-ima i ‘zoljama’ na sebi. Valjda im je to bio probojni vod, spreman za napad na gornji dio Ahmića. To su, najvjerovatnije, bili Busovljaci. Oni su napad na Ahmiće, valjda, podijelili tako da sa zapada udare Vitežani, a sa istoka i juga Busovljaci i naše komšije iz sela Nadioci, tzv. ‘Džokeri’. Oni su bili smješteni u restoranu ‘Bungalovi’ u Nadiocima i specijalno se pripremali za napad na Ahmiće. Saznaću, kasnije, da su u Nadiocima ubili preko 20 ljudi, među kojima žene, djecu i starce, dakle sve su pobili. Ovi, koji su dolazili od moje kuće, imali su neke žute, crvene, bijele i zelene oznake, ali su bili veoma dobro naoružani. Prilazili su mi, ali me nisu primjećivali, samo su skretali prema gornjem dijelu Ahmića. Ostao sam u tom propustu cijeli dan. Dovukli su minobacače i PAT-trocijevac, kako bi djelovao prema gornjem dijelu Ahmića. Primijetio sam i da je UNPROFOR došao, čuo sam i da nešto pričaju, ali zbog potočića koji je žuborio, nisam mogao dobro čuti. Rana mi se bila zapekla, pa nisam imao jače krvarenje. U jedanaest sati naveče“, kaže Ahmić, „odlučio sam da se odatle izvučem. Počeo sam osjećati nesvjesticu, jer sam bio sav mokar, s obzirom da mi je voda bila iznad koljena. Ali, kada bi god oni naišli, zaranjao sam u nju da me ne primijete.

Riješio sam da se izvlačim prema gornjem dijelu sela Ahmića, bez obzira što se još gore čula pucnjava. Samo što sam prešao dva metra, ugledao sam otvor zemunice koja je bila iskopana na njivi Vidović Šime. Oni su je bili tajno iskopali. Mi smo tuda prolazili, ali je nismo primijetili. I to je bio znak kako su se temeljno pripremili za napad. Krenuo sam pored te zemunice, kao da sam primijetio da na ogradi sjede 3-4 vojnika. Pušili su, pričali i nešto pili. Dalje nisam mogao. Krenuo sam sa druge strane džamije, ali je dolazilo toliko svjetlo od kuća koje su gorjele da se nisam usudio proći, pa sam se vratio u svoje sklonište. Ostao sam u skloništu jedan sahat vremena, da smislim šta ću. Opet, riješim, da idem na donju stranu, da se nekako probijem do baze UNPROFOR-a na Željezničkoj stanici. Krenuo sam puzeći pored grupe vojnika, od mene udaljenih petnaestak metara. Puzio sam jarkom 50-60 metara. Primijetio sam jednu kuću koja je dogorijevala i riješih da se u nju uvučem, kako bih se osušio, jer sam bio sav mokar i bilo mi je hladno. Planirao sam bio da se nakratko odmorim i nastavim dalje. Samo što sam ušao u kuću da se osušim, čuo sam glasove okolo, što mi je bio znak da sam primijećen. Šta sam mogao? Nastavio sam se sušiti. Opkolili su kuću sa sve četiri strane“, sjeća se Ahmić. „Primijetio sam ljude u bijelim uniformama, koji su išli preko njive gore-dolje. Nisam znao ko su, ni šta hoće. Ostao sam tu cijelu noć. Nisu me dirali, ali se nisu ni odmicali od kuće – nešto su čekali. Čuo sam glas svoje majke od kuće komšinice Marije Papić. Plače i govori: ‘Ubiše mi čovjeka, sinove!’ Nisam joj se mogao javiti, ali mi je bilo lakše što su žive. Sada su me čuvala samo dvojica, ali tako raspoređeni, da su kontrolisali cijelu kuću.

Negdje oko dva sahata popodne, pred kuću stiže auto. Provirim i vidim da je vojna policija. Čujem neko ih pita: ‘Šta ima u Busovači?’ Došli su da pljačkaju. Ovaj, što me je čuvao, kaže: ‘Zapovjedniče, ovdje imamo zarobljenog jednog mudžahedina, šta ćemo s njim?’ Kaže: ‘Ništa, baci bombu, ubij ga!’ Nije prošlo mnogo, kad je vojnik došao ispod kuće, zaskočio je na prozor i provirio. Čujem, aktivira bombu i baca je na mene. Bomba je pala na jedno metar od mene. Ja sam mu je mogao vratiti, ali, opet, hvatam se za slamku spasa. Možda će me samo raniti, izdržaću. Izmakao sam se samo malo gledajući je. Crna bomba, kašikara. Eksplodirala je. Nije bilo krvi – nigdje ništa. Samo sam malo napipao na glavi. Nije to bio geler, nego komadić crijepa. Dobro je, pomislih, opet sam ostao živ. Ponovo ću se napraviti mrtav i oni će otići. Nedugo potom“, sjeća se Ahmić, „onaj što je bacio bombu zaskoči je na prozor. Sa njim je bilo jedno dijete koje, po mojoj procjeni, nije imalo više od 14 godina, ali je nosilo pušku. Sjedili su na prozoru i posmatrali me. Ja sam 15-20 minuta nepomično ležao.

Sišli su da se pozdrave sa onima što su došli iz Busovače. Pridigao sam se da se odmorim. Primijetio sam kako odvoze naša auta i traktore prema Busovači. Ovi, što su me čuvali, ponovo su se vratili na prozor, a ja sam se i dalje pravio mrtav. Bilo mi je sve toplije od grede koja se pored mene razgorjela, tako da sam i ja počeo da gorim. Sada više nisam mogao biti miran. Praveći se kao da sam u nesvijesti, okretao sam sad ovu, sad onu stranu. Primijetili su da sam živ, ali i dalje su me samo posmatrali. Pratili su tako moju muku 3-4 sahata. Kada je djetetu dojadilo, reče: ‘Šta čekamo više, bacimo na njega dvije bombe, pa da idemo!’ Stariji mu odgovara: ‘Nećemo tako, hajdemo uzeti ovamo dinamita, to će ga bolje raznijeti!’ Otišli su sa prozora. Razmišljao sam da počnem bježati“, kaže Ahmić, „pa da me sasijeku rafalom. Počeo sam i razum da gubim, jer sam psihički bio na izmaku. Odlučio sam da ih dozovem: ‘Momci, šta radite? Nisam ja ni mudžahedin, ni vojnik, civil sam. Pitajte komšije, oni će garantovati za mene.’ Ništa nisu odgovarali. Primijetio sam kako su zalegli za građu, koja je bila pripremljena za kuću. Valjda ih je moje javljanje iznenadilo. Ustao sam i hodao po kući, normalno.

U tom momentu sam primijetio komšiju Papić Ivu, koji je od svoje kuće prelazio cestu prema kući Vidović Šime. Njih dvojica su ubrzo došla kod štale amidže Rasima, na jedno dvjesta metara udaljenosti od mene. Nisam ih mogao dozivati, pa sam mahnuo i oni dođoše. Pitali su me, ko sam, šta hoću? Kažem im. Popričaše nešto između sebe i zovnuše me da slobodno dođem kod njih. Kažem im da ne mogu, jer će me ovi što su zalegli ubiti. Dođoše na vrata i izvedoše me. Odveli su me u selo Žume“, nastavlja Ahmić. „Tu sam zatekao oko stotinu žena i djece. Bili su zatvoreni u jednoj bivšoj prodavnici. Muškaraca nije bilo, jer su ih pobili. Djelovali su izbezumljeno – sve im je pobijeno. Dadoše mi hljeba, sira i mlijeka. Nisam mogao jesti, samo sam gutao. Oko 10 sati naveče tražili su jednog muškarca koji bi otišao do baze UNPROFOR-a u Zenicu da nas sa dva kamiona, navodno, evakuišu. Tu su bila još 3-4 muškarca, uglavnom starija i bolesna. Pošto sam bio najmlađi, prišli su i zatražili da ja odem još tokom noći, kao meni će, pošto sam iz Ahmića, UNPROFOR dati kamione. ‘Dobro’ – rekoh. Prišla mi je jedna žena iz Ahmića, Šuhreta, i šapnula: ‘Nemoj ići, ubiće te!’ U tom trenutku i ja shvatih o čemu se radi. ‘Ne mogu ići, rekoh, nesvijesti mi se.’

I oni se složiše: ‘Dobro, kažu, kad ne možeš, ne možeš, vidjećemo sutra, ali bolje bi bilo za vas da si otišao.’ Prenoćili smo tu noć“, sjeća se Ahmić, „i ujutro oko 8 sati dolazi Gladić Nikica. On je bio slikar, a kasnije ću čuti da je bio zagriženi ustaša i veliki ubica. Kaže: ‘Imam za vas radosnu vijest. Idete u školu u Dubravicu i mijenjaćemo vas za naše zarobljene Hrvate – katolike zatvorene u školi u Preočici.’ Postroji nas i povede prema školi u Dubravici, ali nije nas vodio na razmjenu nego u logor. Samo što smo ušli u krug škole, izašli su njihovi vojnici koji su nas opkolili. U školi smo zatekli oko 400 ljudi. Rekli su nam da su ih iz Viteza pokupili i tu prije dva sahata doveli. Podijelili su nam lančpakete, jedan na dvije osobe. Hrana je, uglavnom, dugo vremena bila slaba – malo supe i hljeba. Već tu noć počeli su odvoditi ljude na kopanje rovova, navodno, dobrovoljce. Poslije su u svako doba dana i noći odreda odvodili. Dolazio je i Nikica Šafradin i odvodio. Ljudi su se vraćali iscrpljeni, a onda i ranjeni. Znalo je doći i 5-6 ranjenih. Tuco Adis je na kopanju i poginuo, ne zna se ko ga je ubio. Jedno jutro primijetio sam neku ženu pored mene da plače. Bila je u logoru sa mužem, ali odvojena u drugom dijelu zgrade. Meni nije bilo jasno zašto plače. Kasnije ću saznati da su odvodili žene na silovanje.

Prvih pet dana u logoru”, kaže Ahmić, „mene nisu dirali. Šesti dan došao je jedan bojovnik, podizao sve redom i kazao mi: ‘Hajde ti, brada!’ ‘Ne mogu’, rekoh, ‘ranjen sam.’ Kaže: ‘Diži se!’ Sreća da je tu bio zapovjednik logora, Anto. Rekao mu je da me ne dira, da sam ranjen. Sutradan je došla jedna djevojka iz MKCK, popisala nas i rekla da smo sad bezbjedni, da UNPROFOR zna za nas, da će doći ljekar da nas pregleda. Ljekar je došao prekosutra sa TV kamerama, čini mi se CBS, koji su nas snimili. Mene je prvog pregledao. Rekao sam mu da sam ranjen, da imam problema sa prehladom bubrega. On je sve to zapisao. Nije prošlo dvadesetak minuta, zove mene i još njih 5-6. Kaže, vi ste bolesni i ići ćete za Zenicu. Uveli su nas u svoj džip i odvezli u bazu UNPROFOR-a u Novi Travnik. Tu su nam dali da jedemo i prvim konvojem prebacili u Zenicu. Po dolasku u Zenicu“, kaže Ahmić, „saznao sam da mi majka i sestre nisu izašle iz Ahmića. Na jednoj videokaseti vidio sam kako zapovjednik snaga UN-a, Bob Stjuart (Bob Stewart), pokazuje jednu kuću u Ahmićima i izjavljuje da je u njoj stradala žena sa kćerkama. Pokazuje i dva muška leša i zaključuje da su to, vjerovatno, otac i sin koji su pokušali da ih zaštite, ali su ih ustaše pobili. Jedan kaže da je manijak uletio u podrum, gdje je bila žena sa kćerkama, bacio bombu, ubio ih, masakrirao i zapalio. Tako, od kompletne moje familije, samo sam ja ostao živ. U Ahmićima je ubijeno 86 mještana. Kada se dodaju ubijeni u Nadiocima, onda je to 103. Tu je bilo još izbjeglica iz okoline Foče, istočne Bosne, sela Karaule, tako da je ukupno, po mom mišljenju, ubijeno oko 120 ljudi.“ (Izjave svih preživjelih svjedoka iz Ahmića nalaze se u Arhivu Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.)

Neopisivo je tužna i sudbina stanovnika sela Nadioci, nekoliko kilometara udaljenog od Ahmića. Tri porodice iz tog sela pokušale su pobjeći na traktorima, ali ih je presreo Miroslav Bralo, zvani Cicko, sa svojim bojovnicima i sve ih poklao. (Postoje osnovane sumnje da je ovaj zločinac ubio oko 70 civila Bošnjaka.) Tako su potpuno iskorijenjene porodice Mehmeda Čeremića, Osmana i Esada Salkića. Od 17 stanovnika Nadioka, pobijenih 16. aprila 1993, osmero su djeca između 3 i 14 godina. Tako više nema Bošnjaka u selu Nadioci.

Slika porušene donje džamije u Ahmićima „obišla je svijet“ i postala prepoznatljiv simbol stradanja Bošnjaka, ne samo u tom dijelu Bosne. U Ahmićima su srušene i zapaljene obje džamije. Šta je ostalo od Ahmića nakon akcije u aprilu 1993, nazvane „48 sati pepela“, govori kodni naziv akcije sam po sebi. Zvanična procjena materijalnih šteta nije rađena, ali se iz fotografija može pretpostaviti da se radi o materijalnim štetama u milionskom iznosu. Uništeni ljudski životi i duševna bol nanesena preživjelim Ahmićanima su, naravno, neprocjenjivi.

Izvor: STAV

Aktuelno Bosna i Hercegovina Politika

Visoki predstavnik Kristijan Šmit suspendovao je Zakon o nepoketnoj imovini Rs do ocjene ustavnosti Ustavnog suda BiH. Odluka stupa na snagu odmah, odnosno nakon objavljivanja iste na službenoj stranici OHR-a.

Šmit je prije ove odluke nekoliko puta pozivao vlasti RS da preduzmu sve potrebne aktvnosti da se zakon o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcionisanje javne vlasti u RS odmah stavi van snage, te upozoravao da je on ništavan.

“Danas proširujem i zabranu raspolaganja državnom imovinom kako bih je uskladio sa tumačenjem Ustavnog suda datim u relevantnim odlukama. Ovom odlukom jasno se daje do znanja da samo država BiH može raspolagati državnom imovinom odnosno uređivati vlasništvo nad državnom imovinom, što se primjenjuje na sve nivoe vlasti u Bosni i Hercegovini. Pitanje državne imovine ne može se riješiti jednostranim mjerama, već samo procesom u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine. Više puta sam nudio pomoć da se problem riješi na zakonit način”, izjavio je Šmit.

On je građanima Republike srpske poručio da odluke koje je danas donio ni na koji način ne umanjuju status tog entiteta.

“Zakon koji su usvojile vlasti Republike srpske narušio bi pravnu sigurnost i pouzdanost poslovnog i investicionog okruženja. Osiguravanje pravne sigurnosti i jačanje vladavine prava najbolja su zaštita individualnih imovinskih prava i najbolja garancija održivih i profitabilnih investicija u Republici Srpskoj i cijeloj Bosni i Hercegovini”, naveo je Šmit, objavljeno je na sajtu OHR-a.

Sporni Zakon Narodna skupština Republike Srpske je usvojila 10. februara ove godine, kršeći pritom odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Predsjednica Republike Srpske Željka Cvijanović objavila je 7. aprila Ukaz o proglašavanju Zakona o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcionisanje javne vlasti.

“Proglašavam Zakon o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcionisanje javne vlasti, koji je Narodna skupština RS usvojila na 20. redovnoj sjednici, održanoj 10. februara 2022. godine”, napisano je u Ukazu Željke Cvijanović, objavljenom Službenom glasniku RS.

Zakon je trebao stupiti na snagu u četvrtak, 14. aprila.

Izvor:BHRT, OHR

Aktuelno Bosna i Hercegovina Društvo Sandžak Srbija

Bošnjačko nacionalno vijeće (BNV) pozdravlja odluku ministara vanjskih poslova zemalja Evropske unije da predlože usvajanje Strateškog kompasa za sigurnost i odbranu Evropske unije.

“Posebno nas raduje činjenica da Strateški kompas znčajnu pažnju poklanja i daje važnost bezbjednosti i stabilnosti Zapadnog Balkana i očekujemo da bude potvrđen od organa Evropske unije”, saopšteno je iz BNV-a.

Ministri vanjskih poslova zemalja Evropske unije Strateškim kompasom saglasili su se i istakli kao poseban interes da se podrži suverenitet, jedinstvo i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, zasnovan na principima ravnopravnosti i nediskriminacije svih građana i naroda.

Bošnjačko nacionalno vijeće smatra da je jedino ispravno istrajati na uređenju Bosne i Hercegovine države svih njenih građana.

“Kao zemlja ravnopravnih građana, Bosna i Hercegovina se može definisati kao matična država sandžačkih Bošnjaka. Na ovaj način definisana Bosna i Hercegovina legitimisala bi se i potpisala sporazum sa Srbijom o zaštiti i zastupanju interesa bošnjačkog naroda u Sandžaku i Srbiji”, poručuju iz predstavničkog tijela Bošnjaka u Srbiji.

Ocjenjuje se da insistiranje na ravnopravnost naroda je diskriminirajuća formulacija za građane Bosne i Hercegovine, na taj način se dodatno produbljuju etničke podjele u Bosni i Hercegovini, a onemogućuje se sprovođenje presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu „Sejdić-Finci“.

“Izražavamo nadu da će šefovi država i vlada zemalja članica Evropske unije usvojiti Strateški kompas za sigurnost i odbranu EU, da će se podržati suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine kao države ravnopravnih građana, i da će se usvajanjem Strateškog kompasa postaviti temelji mira i stabilnosti u Evropi i na Zapadnom Balkanu”, poručeno je iz BNV-a.

Aktuelno Bosna i Hercegovina Društvo

U sjedištu EUFOR-a u BiH, u kampu Butmir u Sarajevu, u organizaciji Glavne komande Snaga Evropske unije (EUFOR), u subotu je održana svečanost povodom uspješnog dostizanja Inicijalnih operativnih sposobnosti (IOC) od strane približno 500 pripadnika privremene rezerve EUFOR-a koju čine četiri grupe vojnika iz Austrije, Bugarske, Rumunije i Slovačke.

Kako je saopštior EUFOR ceremonijom IOC-a obilježen je uspješan završetak dvonedjeljne intenzivne pripreme i obuke, tako da su ove trupe sada operativno spremne da podrže EUFOR-ove sigurnosne partnere u BiH u održavanju sigurnog i sigurnog okruženja za sve građane.

Ceremoniji je prisustvovao predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić, kao i niz domaćih i međunarodnih zvanica.

Predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić je poručio da dolazak novih snaga EUFOR-a u Bosnu i Hercegovinu, odnosno pojačanje postojećih snaga, bez obzira na to kako izgledalo na prvi pogled, ne treba da izaziva nesigurnost kod građana.

“Njihova funkcija je upravo suprotna. Oni su ovdje da nam ponude osjećaj sigurnosti”, poručio je Komšić, objavljeno je iz Predsjedništva BiH.

“Od danas će svih šest manevarskih grupa EUFOR-a započeti patroliranje kako bi poboljšali vidljivost EUFOR-a na nacionalnoj razini i ojačali vezu EUFOR-a s lokalnim vlastima i građanima. Njihovo prisustvo jasno pokazuje opredjeljenost EU prema Bosni i Hercegovini”, predoćeno je iz EUFOR-a.

Na ceremniji su se obratili komandant EUFOR-a, general-major Anton Wessely i specijalni predstavnik EU u Bosni i Hercegovini, Johann Sattler.

U svom obraćanju, general-major Wessely je iznio razloge za odluku o aktiviranju ovog elementa rezervnog sastava EUFOR-a. On je istakao da je procjena EUFOR-a da trenutno ne postoji prijetnja sigurnom i sigurnom okruženju za koje bi bila potrebna podrška EUFOR-a.

“Iz opreza i mjere opreza, u svjetlu pogoršanja međunarodne sigurnosne situacije, odlučeno je da se ove rezervne snage aktiviraju kako bi bile spremne za sve nepredviđene situacije”, poručio je general-major Wessely i priznao opredjeljenost međunarodne zajednice prema BiH, a posebno državama koje daju trupe EUFOR-a.

Ponovio je uvjerenje da će raspoređivanje rezervnog sastava poslužiti kao dodatno sredstvo za unapređenje i jačanje partnerstva EUFOR-a sa institucijama i građanima BiH.

 

Foto: EUFOR, Predsjedništvo BiH

Aktuelno Bosna i Hercegovina Politika Sandžak

SDA Sandžaka najoštrije je osudila Milorada Dodika koji je danas 2. marta, u svojstvu člana Predsjedništva BiH javno pred medijima vrijeđao bošnjački narod koristeći uvrijedljive izraze iz velikosrpske terminologije.

“Ovo je očigledan pokazatelj nastojanja velikosrpske ideologije da u javni prostor vrati negiranje bošnjačkog naroda, korišćenjem uvrijedljive terminologije i najava nove ofanzive velikosrpske politike koja je devedesetih godina već donijela nesreću na Balkanu”, saopštili su iz ove stranke.

Kako su naveli, nakon veličanja genocida, ratnih zločina i zločinaca u Srbiji i Republici Srpskoj, prijetnji koje je srpska policija uputila Bošnjacima Sandžaka početkom ove godine i napada na Bošnjake u Republici Srpskoj, sasvim je jasno da je ovo još jedan korak u nastavku projekta stvaranja „Velike Srbije“ koji je u proteklom periodu već proizveo nesreću svim narodima na Balkanu.

“SDA Sandžaka poziva Evropsku Uniju i Sjedinjene Američke Države kao organizatore Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji i Dejtonske mirovne konferencije da ovu opasnost shvate krajnje ozbiljno i hitno preduzmu neophodne mjere kako bi se spriječio novi požar na Balkanu”, upozorili su iz SDA Sandžaka.

Aktuelno Bosna i Hercegovina Društvo

Bosna i Hercegovina danas obilježava 30 godina od kada su građani gotovo dvotrećinskom većinom na referendumu odlučili da žele živjeti u nezavisnoj državi. 

Građani su glasali odgovarajući na jedno pitanje “Jeste li za suverenu i nezavisnu BiH, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Bošnjaka (tada Muslimana), Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?”.

Referendumu je pristupilo 2.073.568 glasača što je predstavljalo izlaznost od 63,6 posto, a gotovo svi koji su izašli na referendum glasali su za nezavisnost, a samo 0,3 posto ili 6.037 osoba glasalo je protiv.

Rezultati referenduma omogućili su i međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine, kao nezavisne države.

Ukaz o proglašenju zakona kojim se 1. mart proglašava Danom nezavisnosti BiH i državnim praznikom potpisao je predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović 6. marta 1995., neposredno nakon okončanja rata u Bosni i Hercegovini. Odnosno, tačno tri godine nakon što je Republička izborna komisija Socijalističke republike Bosne i Hercegovine potvrdila rezultate referenduma o određivanju statusa BiH.

Zemlje članice Evropske zajednice 6. aprila 1992. godine, a dan kasnije i Sjedinjene Američke Države priznale su Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu i suverenu državu.

Te 1992. godine, ujedno i prve ratne godine 76 država svijeta priznalo je BiH kao nezavisnu državu, a prvo je to učinila Bugarska i prije referenduma 31. januara 1992. godine.

Ipak, 1. mart se i ove godine obilježava samo u jednom dijelu BiH – Federaciji, dok iz Republike Srpske poručuju kako to nije državni praznik, jer predstavnici RS nikada nisu pristali na njega.

Bosna i Hercegovina 22. maja 1992. godine postala je članicom Ujedinjenih naroda, a ispred sjedišta u Njujorku postavljena je njena državna zastava. Ubrzo nakon proglašenja nezavisnosti počeo je četverogodišnji rat u BiH.

BiH je do danas uspostavila diplomatske odnose s 180 država.

Izvor: https://bhrt.ba/bosna-i-hercegovina-proslavlja-30-godina-nezavisnosti

Aktuelno Bosna i Hercegovina Društvo Politika

Pogoršana sigurnosna situacija na međunarodnom nivou mogla bi potencijalno uzrokovati nestabilnost u Bosni i Hercegovini, te će sa 500 dodatnih vojnika pojačati svoje prisustvo u ovoj zemlji, naveli su iz EUFOR-a.

Četiri čete sa oko 500 pripadnika rezervnih snaga EUFOR-a koje su stacionirane izvan Bosne i Hercegovine će, predostrožnosti radi, u naredne dvije sedmice biti raspoređene u Bosni i Hercegovini, kao pojačanje postojećim snagama, a kako bismo učinkovitije podržali naše bh. partnere pri održavanju sigurnog i stabilnog okruženja, navodi se u saopćenju EUFOR-a, a prenose bosansko-hercegovački mediji.

“Pogoršana sigurnosna situacija na međunarodnom nivou mogla bi potencijalno uzrokovati nestabilnost u Bosni i Hercegovini. Raspoređivanje ovih snagaje mjera je predostrožnosti, koja se poduzima u cilju jačanja stabilnosti u BiH, tako što će se pozicionirati dovoljan broj sposobnih snaga u zemlji koje će pruzati podršku bh. institucijama pri održavanju sigurnog i stabilnog okruženja. Njihov zadatak će biti da pokažu odlučnost EU da održi stabilnost u Bosni i Hercegovini. To je razborita i odgovarajuća mjera koja odražava nedvosmislenu predanost EU i EUFOR-a očuvanju teritorijalnog integriteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine”, ističu iz EUFOR-a.

Dodaju da su snage EUFOR-a raspoređene u Bosni i Hercegovini od 2004. godine, i sastoje se od približno 3500 pripadnika, od kojih je oko 600 trenutno raspoređeno u zemlji.

“Sa pripadnicima četa koje će uskoro biti raspoređene, broj EUFOR-ovih pripadnika stacioniranih u BiH bit će oko 1100. To osoblje će doći iz Austrije, Bugarske, Rumunije i Slovačke. Procjena EUFOR-a je da trenutno nema prijetnje po sigurno i stabilno okruženje koja bi zahtijevala podršku EUFOR-a. Situacija se kontinuirano prati i po potrebi se mogu dovesti dodatna pojačanja”, navode iz EUFOR-a.

Izvor/foto: agencije, hayat.ba