Ako nekome smeta što je Dr Sait Šabotić bošnjački intelektualac…

Piše: Božidar Proročić, književnik

Crna Gora je zemlja paradoksa. U njoj se zaklinjemo u znanje, obrazovanje, evropske vrijednosti, multikulturalnost i dostojanstvo čovjeka, a onda se dogodi da čovjek koji je čitav radni vijek proveo u prosvjeti, koji je generacijama bio častan uzor, nastavnik i moralna mjera – mora da brani ono što bi moralo biti prirodno priznato. Pravo na rad. Pravo na dostojanstvo. Pravo da ga kolektiv izabere za svog sindikalnog predstavnika. Da li je riječ samo o administrativnom tumačenju, ili o svojevrsnom progonu, kazni i odmazdi prema čovjeku koji je decenijama iznjedrio generacije učenika, buduće istoričare, istraživače i ljude koji su od njega učili ne samo činjenice, već i odnos prema znanju, državi, identitetu i istini?

Ovo pitanje ne stoji samo pred Sindikatom prosvjete Crne Gore, niti pred jednom školom u Nikšiću. Ono stoji pred crnogorskom javnošću kao mjera našeg odnosa prema ljudima koji su prosvjeti dali najbolje godine, najviše znanja i najčistiji dio svoje profesionalne časti. Dr Sait Šabotić je više od tri decenije ugradio u obrazovanje, a punih dvadeset pet godina proveo u JU OŠ „Mileva Lajović Lalatović“ u Nikšiću. To nijesu samo godine radnog staža – to su godine rada s djecom, odgovornosti pred učionicom, strpljenja, znanja i pedagoškog napora. Profesor istorije i geografije, doktor istorijskih nauka, nastavnik sa zvanjem „Nastavnik istraživač“, autor dvadeset knjiga, pet udžbenika i oko dvije stotine naučnih radova – njegova biografija nije ukras na papiru, već dokaz života posvećenog nauci, prosvjeti i kulturi sjećanja.

U zemlji koja bi morala da se ponosi ljudima od znanja, takav čovjek ne bi smio da objašnjava zašto zaslužuje da radi tamo gdje je proveo četvrt vijeka.

Dr Sait Šabotić je bošnjački i crnogorski intelektualac u punom smislu te riječi. Njegov rad prevazilazi nacionalne i administrativne okvire. Njegovi đaci ga pamte ne samo kao nastavnika, već kao uzor, profesora čija riječ ima akademsku snagu i čovjeka čije držanje obavezuje. Zato ovaj slučaj ne može biti sveden na formulaciju o isteku ugovora. Jer kada se pred takvog čovjeka postavi zid birokratije, pred zid se postavljaju i godine njegovog rada, stotine učenika, knjige, udžbenici i naučni radovi.

Kolektiv škole ga je 17. juna 2026. jednoglasno izabrao za predsjednika sindikalne organizacije. To povjerenje nije beznačajno – ono je suština sindikalne demokratije. Ako se volja kolektiva osporava pozivanjem na okolnosti koje su postojale i u trenutku izbora, onda se mora pitati: da li je problem u proceduri ili u činjenici da je izabran upravo on? Da li smeta njegov status ili njegov autoritet? Da li se osporava pravilo ili čovjek?

Jer ko poznaje dr Saita Šabotića zna da je riječ o naučnoj i ljudskoj gromadi. O profesoru koji nije tražio privilegije, već pravo da radi. O intelektualcu čiji se doprinos ne može poništiti jednim rješenjem. Svaki pokušaj da se njegov status relativizuje djeluje kao poruka da ni znanje, ni rad, ni lojalnost školi, ni ugled pred generacijama nijesu dovoljni ako se čovjek nađe na putu nečijoj volji. A tu počinje opasnost – jer kada sistem ne zna da zaštiti čovjeka koji je obrazovao generacije, šalje poruku da se posvećenost može zaboraviti preko noći.

Zato se mora izgovoriti pitanje koje mnogi prećutkuju: da li je ovo administrativni slučaj ili progon čovjeka koji je nekome „previše bošnjački“, „previše crnogorski“, „previše građanski“ ili „previše akademski“? Ako je tačno da doktor nauka, autor knjiga i udžbenika, nastavnik istraživač i profesor sa 32 godine rada može biti administrativno ostavljen bez posla, onda ovo nije samo slučaj dr Saita Šabotića – ovo je poraz prosvjetne savjesti.

Ako nekome smeta što je bošnjački intelektualac, neka to kaže. Ako nekome smeta što je crnogorski intelektualac, neka i to kaže. Ali neka se ne zaklanja iza procedure. Jer u ovom slučaju ne brani se samo jedan profesor – brani se dostojanstvo prosvjete, pravo kolektiva da bira svog predstavnika i moralna obaveza društva da ne ponižava one koji su ga obrazovali.

Zato javno pitam ministarku prosvjete, nauke i inovacija prof. dr Anđelu Jakšić-Stojanović: da li će crnogorska prosvjeta ostati nijema pred slučajem čovjeka koji je u svoj život ugradio i prosvjetu, i nauku, i inovacije? Da li će Ministarstvo dozvoliti da doktor nauka, autor udžbenika i profesor sa tri decenije rada bude sveden na „rok ugovora“, dok se volja kolektiva gura pod tepih?

Ako danas ćutimo pred slučajem dr Saita Šabotića, sjutra ćemo ćutati pred svakom novom nepravdom. A ćutanje je najopasniji saveznik onih koji bi ljude od integriteta proglasili smetnjom.

Zato pozivam sve koji poznaju djelo, rad i ljudsku čast dr Saita Šabotića da se pridruže odbrani njegovog integriteta. Ne tražim privilegiju – tražim poštovanje prava, znanja i volje kolektiva. Jer ovo više nije samo pitanje radnog statusa. Ovo je ispit za crnogorske institucije. Ispit za Ministarstvo. Ispit za Sindikat. Ispit za školu. Ispit za sve nas.

Pitanje „Kome smeta dr Sait Šabotić?“ ostaje kao rana na savjesti crnogorske prosvjete. Jer nije normalno da čovjek koji je decenijama učio druge istoriji sada mora sam da bude primjer istorijske nepravde. Ako je to „normalno“, onda je upravo ta normalnost dokaz koliko smo duboko poremetili vrijednosti.

Dr Sait Šabotić je moj brat – ne samo po prijateljstvu, već po znanju, časti i odanosti Crnoj Gori. Ovo je moj način da ga branim od onih koji ne znaju šta da rade sa čovjekom čija je biografija veća od njihovih namjera, čije je znanje šire od njihovih mjera, a dostojanstvo jače od svake osvete. Ako je grijeh braniti profesora, naučnika i intelektualca koji je generacije učio istoriji, istini i dostojanstvu – taj grijeh prihvatam bez straha.

„Hrabar je onaj čovjek koji ne pobjegne, nego ostane na svom mjestu i bori se protiv neprijatelja“, zapisao je Sokrat. Neka ovaj tekst bude upravo to – moj način da stanem u odbranu integriteta dr Saita Šabotića, čovjeka od znanja, časti i ljudske uspravnosti, pred onima koji bi da ga gurnu u ambis nepravde i zaborava. Jer ni on, ni mi koji znamo njegov rad i njegovu ljudsku veličinu – nemamo pravo da ćutimo.