Posljednja stanica života – Štrpci

(Štrpci 1993–2026)

Božidar Proročić, književnik i publicista

Dana 27. februara 1993. godine, u popodnevnim časovima, tamu nije donijelo vrijeme nego mržnja. Ozloglašeni pripadnici Višegradske brigade Vojske Republike Srpske, poznati kao horde zla, bahato su ušli u voz 671, uvjereni da je sve njihovo. Tog dana u njihovim rukama nalazili su se život i smrt nedužnih putnika.

Štrpci su postali simbol bezdana ljudskog zla i moralnog sunovrata. Zlostavljanje je počelo odmah – bez riječi, bez milosti, bez ikakvog ljudskog obzira. Ljudi su izvođeni iz voza, vezanih ruku, ponižavani pred drugima. Put od stanice pretvorio se u hod prema sigurnoj smrti. Njihov jedini „grijeh“ bilo je bošnjačko ime i prezime koje su nosili. Zločin nije bio slučajan, već planski pripremljen i unaprijed osmišljen. Vapaji i upozorenja upućeni Ministarstvu odbrane SRJ ostali su bez reakcije.

Užički korpus Vojske Jugoslavije i druge nadležne institucije ostali su nijemi pred zločinom. Dvadeset civila pogubljeno je sadistički, mučenički i uz krajnje poniženje ljudskog dostojanstva. Ubijani su pucnjem u potiljak, a jednoj žrtvi prerezan je vrat. Prije smrti opljačkani su i ostavljeni bez svega što su nosili. Najmlađa žrtva bio je Senad Đečević, mladić od samo sedamnaest godina. Milosti nije bilo ni za starije ni za mlađe. Država je ponovo pala na ispitu suočavanja sa zločinima nad Bošnjacima.

Državna bezbjednost ostala je simbol nemoći, ili bolje rečeno saučesničkog ćutanja. Zločin je decenijama bio potisnut iz javnog prostora i kolektivnog pamćenja. Komemoracije su uglavnom bile lokalne, bez šire društvene podrške. U Prijepolju stoji spomenik sa imenima stradalih – nijemi svjedok tragedije. Mnogi odgovorni nikada nisu procesuirani niti izvedeni pred lice pravde. Ni 1993. ni 2026. godina nisu donijele ni istinu ni pravdu, a najmanje olakšale bol porodicama. Posljednja stanica života postala je njihova konačna stanica smrti.

Neko je izgubio sina, neko oca, neko supruga, brata ili ujaka – i nikada se nisu vratili. Bol je ostao velik i duboko ljudski, bez mogućnosti zaborava. Sjećajući se stanice Štrpci, sjećamo se svakog imena i svake nedužne žrtve. Kajanje i bol ostaju kao jedino što je preostalo živima.

Moja Crna Gora ni danas nije bliža moralnoj odgovornosti nego tada. Nije bliža ni pravdi, ni saosjećanju, ni iskrenom suočavanju s prošlošću. Zato moramo govoriti i pisati o Štrpcima – bez straha i bez zaborava. Kultura sjećanja je dug prema mrtvima i obaveza prema živima. Zlo mora biti imenovano, jer ćutanje rađa novo zlo.

Procesuiranje zločina

• Nebojša Ranisavljević osuđen je na 15 godina zatvora.
• Mićo Jovičić osuđen je na 5 godina zatvora.
• Sud BiH osudio je osmoricu pripadnika VRS na kazne od 13 do 15 godina.
• Luka Dragičević oslobođen je zbog nedostatka dokaza.
• Milan Lukić optužen je, ali već izdržava doživotnu kaznu za druge zločine.
• Presuda u Beogradu iz 2023. donijela je dodatne kazne: Gojko Lukić, Duško Vasiljević i Jovan Lipovac osuđeni su na po 10 godina, a Dragana Đekić na 5 godina.
• Apelacioni sud u Beogradu 30. novembra 2023. ukinuo je prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje. Nova prvostepena presuda izrečena je u oktobru 2025, ali pravosnažna odluka još nije donesena.

Ovaj zločin ostaje otvorena rana savjesti i trajna opomena ljudskom rodu. U mjesecu Ramazanu, mjesecu milosti i oprosta, uputimo dove za nevino ubijene čija je jedina krivica bila ime koje su nosili. Njihova smrt nije kraj, nego svjedočanstvo koje obavezuje nas žive.

VOZ 671 – ŠTRPCI

Senadu Đečeviću

Sedamnaest proljeća stalo je pred pragom života
voz 671 tog dana odvezao je djetinjstvo bez povratne karte
taj vagon bio je pun nevinosti koja nije slutila zlo
u njega je ušla smrt u ljudskom obliku.

Ruke su svezane kao da i nevinost treba kazniti
pognute glave nosile su jaram tuđeg bezumlja
oči su lutale tražeći lice koje bi obećalo spas
suza je niz pogled padala nad dvadeset ljiljana tog dana istrgnutih i odvedenih dželatima
koraci su nestajali u pravcu iz kojeg se niko nije vraćao.

Njihovi mezari stoje kroz magle na putevima tame
dlanovi su uzdignuti ka Gospodaru koji jedini zna istinu
Ramazan je i molim se sada za one koje je noć odnijela u tamu bez povratka
ne mogu oprostiti krvnicima koji su izabrali zlo umjesto čovječnosti.

Božidar Proročić, književnik i publicista
Cetinje, 24. februar 2025.