Prof. Dr. Esad Kučević: Od tutinskog Kleča do nanostomatologije i robotizacije

• Rezimirano, znači nema ništa bez cilja, nema slučajnih uspjeha, nema iznenađenja bez posvećenosti.
• Kontinuirana edukacija je naš imperativ
• Insistiram i savjetujem saradnju, savjetujem susrete, savjetujem razmjenu iskustava po čemu smo mi prepoznatljivi, jer smo mi prihvatljivi i pristupačni od uvijek bili. I to je ono što nas nameće kao važne učestnike u svim segmentima
• Kategoričan i iskjučiv, da na Balkanu ne samo u Srbiji, nego i u čitavom regionu, priznanje i znanje nisu imanje
• Studenti su od uvijek avangarda. To su predvodnici budućnosti i oni imaju pravu na svoj glas. Oni treba da se podrže, posebno u sadašnjoj situaciji bez obzira na nesavršene i ne ekstravagantne neke metode
• Mi živemo u državi, u kojoj odlučuje broj, a ne odločuje soj, a soj je upravo ta intelektualna elita i ti profesori na univerzitetu. Oni su po kvantitetu u manjini, ali to je promašaj demokratije i zato demokratija u zostale sisteme nije idealan, ni ti će biti ikad idealan sistem

“Sandžački zlatni izdanak u Tutinu je dosta zahtjevan, to je istovremeno izazovno pozicioniranje. Biti izdanak u društvu koje je tradicionalno, po nepisanom pravilu koje ima snagu zakona i običajnog prava, sklono nivelisanju, jednom mišljenju kolektiviteta i koje ne trpi nikakvo iskakanje iz grupe, ne ide u prilog mom iskustvu i mojoj karijeri. Ali ja sam primjer čije iskustvo govori suprotno – da, ako imate cilj i ako ste na pravom putu, možete da budete uspješni u struci koja je visoko rangirana, visoko elitna i konkurentna, bez obzira na provincijske uslove, koji su vrlo nemilosrdni, da ne kažem brutalni. Moje iskustvo i moja poruka je da omladina zaslužuje priliku, da mi imamo potencijale u svim oblastima i da neće biti iznenađenje da širom planete naši kadrovi budu prepoznati u nauci, sportu, umjetnosti i svemu drugom”.

U sredini u kojoj se individualnost često doživljava kao prijetnja, a uspjeh kao iskakanje iz kolektiva, put do vrhova nauke i javne riječi rijetko je pravolinijski. Životna i profesionalna priča Esada Kučevića, naučnika, univerzitetskog profesora i jednog od najplodnijih novinara sa prostora bivše Jugoslavije, svjedoči da se i iz Tutina, sa sandžačke tromeđe, može stići do elitnih akademskih i medijskih krugova – ali bez iluzija, bez prečica i bez odustajanja.

Pokušaj da kroz ovaj projekat afirmisemo rad, znanje i naučna priznanja koja su nažalost, kako ističe, u zapećku i koja su po nekom našem sudu i sudbini bila, što se tiče tromeđe, uvijek zapostavljena.

Tutin je grad u kojem se o ljudima zna sve – i prije nego što oni sami shvate ko su i kuda idu. U takvim sredinama, gdje se kolektivni refleks često brže aktivira od individualne ambicije, svako ko pokuša da „odskoči“ plaća cijenu. Nekad tiho, nekad javno.

Iz tog prostora, sa sandžačke tromeđe koja je istorijski više bila raskrsnica nego uporište, potekao je Esad Kučević – naučnik, univerzitetski profesor, stomatolog, novinar i kolumnista, čovjek koji je paralelno gradio dvije karijere u disciplinama koje ne trpe improvizaciju. Njegova priča nije priča o čudu, niti o privilegijama. Naprotiv – to je priča o dugotrajnom radu, o izostanku popravnog ispita i o putu bez povratne karte.

Kučević otvoreno govori o propuštenim prilikama Sandžaka. Kao simbol navodi inicijativu da se Muhammed Ali, uz podršku međunarodnih institucija, dovede u Tutin i da mu se za života podigne spomenik.

Sandžački izdanak u društvu koje niveliše

Kučević bez uvijanja govori o ambijentu iz kojeg je potekao. Ne optužuje, ali ne romantizuje.

Kaže da je biti „zlatni izdanak“ u tradicionalnoj sredini prije opterećenje nego prednost. Društvo koje funkcioniše po nepisanim pravilima, u kojem se drugačije mišljenje doživljava kao provokacija, rijetko ima strpljenja za individualne putanje.

„Biti izdanak u sredini koja ne trpi iskakanje iz grupe ne ide u prilog ni iskustvu ni karijeri. Ali moje iskustvo pokazuje suprotno – ako imate cilj i ako ste na pravom putu, moguće je uspjeti i u elitnim, visoko konkurentnim profesijama“, govori Kučević.

Provincija, dodaje, nije izgovor, ali jeste dodatna prepreka. I to nemilosrdna.

Biografija koja se ne uklapa u kalupe

Kučevićev profesionalni put ne može se svesti na jednu titulu. Završio je gimnaziju prirodno-matematičkog smjera u Tutinu, školovao se u Beogradu i Novom Sadu, diplomirao novinarstvo i fizičku kulturu, završio osnovne studije stomatologije, magistrirao i doktorirao u Beogradu.

Decenijama je radio u redakciji Politike Ekspres, sarađivao sa gotovo svim relevantnim listovima bivše Jugoslavije, objavio stotine tekstova – od izvještaja i reportaža do kolumni koje su mu donijele nagrade i javna priznanja.

Istovremeno, gradio je akademsku karijeru, predavao na univerzitetima u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Sjevernoj Makedoniji.

„Ja sam bezuslovno naučnik, a uslovno novinar“, kaže. „Radim na dva kolosijeka i vjerujem da ono što ostavimo faktografski iza sebe ostaje važno budućim generacijama.“

Naravno sve je to mrtav kapital i nedodirljio bez ljubavi. Ne možete da radite nešto ako ne volite, ne možete nešto da radite na silu ako vas to ne odmara, ako u tome ne uživate. Ja sam u svemu, imao sreće da uživam. I dan danas mene to osokoli, meni to daja energiju i to je taj perpetum mobile, zahvaljujići čemu egzistiram. To je ta energija, to je to neobjašnjivo trajanje. Jer znate šta, kontinuirana edukacija je naš imperativ, bez obzira na svakojake odjeke i jedan rijetki eho koji, kao i sve, kod nas prati improvizacija. Međutim, bez stalne edukacije, nema slučajnog uspjeha.

Sport kao disciplina, novinarstvo kao izbor

Sport je bio njegova prva velika škola. Treninzi, pokušaj profesionalne karijere, susret sa vrhunskom konkurencijom – sve to, kaže, naučilo ga je granicama i samoprocjeni.

Kada je shvatio da u takvom sistemu ne može dalje kao igrač, okrenuo se sportskom novinarstvu.

„Ako nisam mogao da igram za Partizan u toj generaciji, mogao sam da pišem o sportu. I to mi je otvorilo vrata znanja, ljudi i iskustava.“

U Ekspresu je uređivao stranice posvećene univerzitetskom sportu, promovišući ideju da se vrhunski rezultati postižu samo uz jasno planiranje vremena.

Profesor Kučević iz gimanzijskih i studentskih dana

U Sandžaku, gdje nepisana pravila često imaju snagu zakona, svako „iskakanje“ iz kolektivnog obrasca doživljava se sa sumnjom.

Splet okolnosti je iz Beograda mene doveo u zadnju poštu Tutin. Ja sam tu došao u jednom trenutku da nađem afirmaciju i istomišljenike u struci. Međutim, onda je đavo došao po svoje politika, bivšeg režima u Srbiji je uništila Jugoslaviju i onda smo sticajem kolnosti i nekih porodičnih neprilika bili prinuđeni da ostanemo ovdje. Ali bilo gdje da sam, ja sam u suštini  iz Tutina. Možete da pobjegnete od svega, osim od kolijevke. Od srednjeg slova ne možete da pobjegnete. Možete to da pokušavate varikinom ili bilo čim da izbrišete, to je vaš biljeg i dobro je što je tako. Ponosan sam na to i to je poseban motor koji mi daje snagu I energiju I na čemu sam zahvalan svom porijeklu.. Ali opet, da vam kažem bez mukotrpnog rada, bez istomišljenika u Beogradu, u regionu, u Istanbulu, u Tirani ne bih mogo da postignem ove domete najmodernijoj u savremeno stomatološkoj praksiji koji obilježavaju pomenuta dostignučaju nanotehnologiji i automatskoj robotizaciji.

Talenat nije dovoljan

Jedna od rečenica koje Kučević najčešće ponavlja tiče se talenta.

„Talenat bez rada je mrtav kapital. Kao novac u banci bez kartice – imate ga, ali ne možete da ga koristite.“

Upozorava da današnje društvo proizvodi iluziju brzog uspjeha, dok se sistematski rad potiskuje.

„Imamo inflaciju diploma i deficit znanja. Mladi se ne uče da znanje duguju zajednici.“

Propuštene šanse i kratko pamćenje

Govoreći o Sandžaku, Kučević ne krije razočaranje zbog neiskorištenih prilika. Kao simbol navodi inicijativu da se Muhammed Ali dovede u Tutin i da mu se za života podigne spomenik.

„To bi Tutin trajno upisalo na mapu svijeta. Nije bilo sluha. Politika je ubila život.“

Slično, kaže, prolaze i druge ideje koje ne služe uskim interesima.

Novinarstvo danas: Kriza mišljenja

Kučević smatra da je savremeno novinarstvo izgubilo autonomiju.

„Politika je ubila obrazovanje mišljenja. Novinarstvo je u paralizi, kultura na margini, znanje nepoželjno.“

Ipak, vjeruje da nova znanja, tehnologija i vještačka inteligencija otvaraju prostor za promjenu.

Ja sam kategoričan i isključiv, da na Balkanu ne samo u Srbiji, nego i u čitavom regionu, priznanje i znanje nisu imanje.

Kolijevka kao biljeg i snaga

Iako je profesionalno djelovao širom regiona i Evrope, Kučević se uvijek vraća Tutinu.

„Možete pobjeći od svega – osim od kolijevke. Ja sam iz Tutina i ponosan sam na to.“

Njegova poruka mladima je jasna i lišena patetike: uspjeh je moguć, ali nije besplatan.

Pristao sam na to, da budem poražen od većine, ali ja pripadam eliti koja kvantifikuje kvalitet i meni je stalo do te ocjene i do njihove verifikacije. Kad bi odlučivao broj ja nemam što tu da tražima. Tako da su to neka naša nepisana pravila, to je sudbinski teror demokratije. Zahvaljujući i čemu je i protežirana ova sadašnja situacija u vezi studenskih protesta i zahvaljući čemu je nejasno, zašto nema promjena, nikakvi, bez obzira što su tu jasni argumenti, što je sve čisto, a oni su, na protiv, od njih je napravljena pozicija lake mete, što nije ni pošteno, ni často i od čega niko neće imati koristi, ni jedna, ni druga, ni treća strana.

Uz punu cijenu iz „posljednje pošte“ može se stići daleko

Priča Esada Kučevića nije priča o izuzetnosti pojedinca, već o deficitu sistema. Ona otvara pitanje zašto sredine poput Sandžaka češće prepoznaju uspjeh tek kada on dobije međunarodnu potvrdu, i zašto znanje i rad ostaju bez institucionalne podrške.

U vremenu u kojem se uspjeh često mjeri brzinom, a ne dubinom, Kučevićev put podsjeća da nema prečica do trajnih rezultata. Njegova biografija ostaje svjedočanstvo da se iz „posljednje pošte“ može stići daleko – ali samo ako ste spremni da platite punu cijenu tog puta.

Medin Halilović

…

(needitovan teks)