Srebrenica i Potočari, bijela knjiga mrtvih

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik

(U Srebrenici zapisah u svoj dnevnik: najveći poraz čovječanstva nije u tome što je zlo znalo da ubija, nego što su mnogi znali da šute. A šutnja pred nevinom krvlju nije mir, nego PONOR u kojem ČOVJEK gubi pravo da sebe nazove ČOVJEKOM.)

Svake godine, sa istom tugom i istim bolom, u meni se otvori potreba da napišem nekoliko riječi povodom Dana sjećanja na genocid u Srebrenici. I svake godine mislim da će biti lakše, da će riječ sama naći put, da će bol biti mirniji, a onda shvatim da pred Srebrenicom nema lake riječi. Nema mirnog daha. Nema rečenice koja može obuhvatiti ono što se dogodilo u julu 1995. godine, kada su pripadnici ozloglašene Vojske Republike srpske sistematski (zvjerski) ubili 8.372 Bošnjaka, ljude čija je jedina krivica bila ime, vjera i pripadnost narodu koji je bio obilježen za nestanak.

Teško mi je kao Crnogorcu i kao građaninu da se svake godine vraćam toj rani, a još teže bi bilo ne vratiti se. Jer čovjek koji prođe pored Srebrenice kao pored tuđe nesreće već je izgubio dio sebe. Srebrenica nije samo bol bošnjačkog naroda. Srebrenica je mjesto gdje prestaju izgovori. Gdje se ne pita ko je odakle, nego ko je ostao čovjek. Gdje se ne mjeri udaljenost između Potočara i naših domova, nego udaljenost između našeg jezika i naše savjesti (a često se pitamo imamo li je).

U Potočarima danas stoje bijeli nišani. Stoje kao čista, teška i nesporna istina. Tamo nisu sahranjeni brojevi, nego radnici, seljaci, djeca, mladići, očevi, braća, sinovi, komšije. Tamo leže oni koji su imali kuće, pragove, njive, škole, knjige, zanate, snove, majke koje su ih dozivale i žene koje su ih čekale. Tamo, kako piše Kemal Musić u romanu „Mrtvare“, stoje „Imena. Imena. Imena!“ Imena u Potočarima nisu uklesana da bi se prebrojala, nego da bi nas pogodila tamo gdje se čovjek najteže brani od istine. Broj može stati u govor, u izvještaj, u datum. Ime ne staje. Ime izađe iz mermera, stane pred čovjeka i pita ga šta je uradio sa svojim sjećanjem.

Nedavno sam pročitao „Mrtvare“ Kemala Musića i taj roman mi se urezao u dušu kao opomena koliko zlo umije da bude sibirski surovo, organizovano, bezdušno i ljudski nisko. Musić u jednoj strašnoj slici zapisuje: „Svi su bili tu. Na mermeru. Svi. Od jedan do 8.372!“ Tu prestaje svako opravdanje. Tu prestaje svaka politička sintagma. Tu čovjek ostaje sam pred istinom.

A šta danas reći pred bijelim nišanima, a ne kleknuti? Šta reći, a ne pustiti suzu? Šta reći, a ne zamoliti Uzvišenog Gospodara svih svjetova za oproštaj, milost i smiraj njihovim namučenim i napaćenim dušama? Šta reći, a ne osjetiti stid što je čovjek čovjeku mogao postati vuk, nož, rov, rafal i surova (sadistička) naredba? Pišem ovo sa onim istim žarom i bolom koji bi morao da zaboli svakog časnog građanina Crne Gore. Ne pišem da bih ikoga mrzio. Mržnja je i dovela do Srebrenice. Pišem da se ne zaboravi, ne prešuti i ne relativizuje. Pišem zato što šutnja pred genocidom nije mudrost, nego saučesništvo u drugom ubijanju žrtava.

Kao Crnogorac, znam da moja riječ mora biti jasna. Genocid u Srebrenici nije tema kojoj se prilazi polovičnim riječima. Nije prostor za vaganje, relativizovanje i skrivanje iza opreznih formulacija. To je rana pred kojom se ili kaže istina, ili se čovjek povuče među one koji bi da je zatrpaju. Genocid se dogodio. Žrtve imaju imena. Zločinci imaju odgovornost. A poricanje nije mišljenje, nego nova uvreda nad kostima ubijenih.

U Mrtvarama postoji rečenica koja me posebno pogodila: „Otadžbina je šutjela.“ Ta rečenica je strašna jer pokazuje šta se desi kada država, društvo, komšiluk i savjest zašute pred zlom. Zato Crna Gora danas ne smije šutjeti. Ne smije šutjeti nijedan njen građanin koji vjeruje u čast, obraz i ljudskost. Ne smije šutjeti niko ko zna da se genocid ne pojavljuje kao grom iz vedra neba. On dugo korača kroz govor mržnje, kroz lažna opravdanja, kroz brojna poniženja, kroz šutnju pristojnih, dok se jednoga dana ne pretvori u kolonu, rov, metak i mezar. Srebrenica nas ne poziva na osvetu. Ona nas poziva na sjećanje. Ne traži od nas da mrzimo. Traži da budemo ljudi. Traži da svako dijete uči da tuđe ime nije razlog za prezir, da tuđa vjera nije meta, da tuđa majka ne smije plakati zato što je neko zločin proglasio pobjedom.

Na dan sjećanja na Srebrenicu biću u dovama i molitvama sa stradalima, ali i sa živima. Sjetit ću se Muja Hodžića sa suzom u oku. Sa majkama koje su dočekale samo kost, sa porodicama koje još traže svoje najmilije, sa onima koji su preživjeli, a cijeli život nose juli u grudima. Biću i sa onima koji svake godine iznova moraju dokazivati bol, kao da bol nije dovoljno očigledan pred tolikim bijelim nišanima.

Musić u „Mrtvarama“ piše: „Riječi su amanet.“ Zato neka i ova moja riječ bude amanet. Srebrenice, bolna rano čovječanstva, pred tobom danas stojim sa tugom, poštovanjem i stidom. Neka Uzvišeni podari smiraj dušama ubijenih, sabur njihovim porodicama, a nama živima dovoljno obraza da istinu nikada ne izdamo (a izdali smo je mnogo puta). Da bijeli nišani Potočara ostanu vječna opomena svakom vremenu i svakom čovjeku.