Aktuelno Bosna i Hercegovina Društvo Politika Regija

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[ iz Ljubljane, redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. IFIMES je povodom aktualnih događanja u Bosni i Hercegovini i sve izvjesnijoj mogućnosti izbijanja oružanih sukoba pripremio analizu aktualne situacije. Iz opsežne analize „Bosna i Hercegovina 2022: Od ‘non-papera’ do puzajućeg rata” izdvajamo najvažnije i najzanimljivije dijelove.

Politička kriza u Bosni i Hercegovini nije posljedica odluke tadašnjeg visokog predstavnika u BiH (OHR) Valentina Inzka o dopuni Krivičnog zakona BiH, kojom se zabranjuje i kažnjava negiranje genocida nego je posljedica duže vremena brižljivo planiranih aktivnosti prvenstveno srpskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorada Dodika (SNSD) i predsjednika Hrvatske demokratske zajednice BiH Dragana Čovića (HDZBiH) na disoluciji države Bosne i Hercegovine. Za ostvarivanje tog cilja dijelom su uspostavili kontakte i osigurali podršku i pomoć susjednih država, preko Evropske narodne stranke (EPP) kao i preko radikalnih desničarskih političkih krugova u Evropi uz korištenje znatnih sredstava, koja potiču od kriminala i korupcije. Očekivanja su, da aktualni visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt donese odluku o zabrani javnog djelovanja osobama pravosnažno osuđenim za ratne zločine i zločin genocida, o oduzimanju građanskih prava tim osobama (zabrana kandidiranja i učešća na izborima) što bi im onemogućilo obavljanje bilo koje javne funkcije i prisutnost na javnoj sceni. Takva odluka bi smanjila napetosti unutar BiH i prekinula bi dalje ponižavanje i vrijeđanje žrtava rata.


Vojne prijetnje Rusije upućene prema Ukrajini, koje mogu eskalirati u vojni sukob su trenutni odraz političkog stanja u EU gdje se pod patronatom mađarskog premijera Viktora Orbana (Fidesz) i uz pomoć Rusije okupljaju političko-kriminalne strukture (uglavnom) skrajnje desne političke orijentacije počevši od profašističkih grupacija iz Austrije, Italije, Španije, Poljske, Francuske, Nizozemske, Slovenije, Hrvatske, koje su u funkciji ruskih interesa i djeluju kao političko-kriminalna internacionala.

Cilj navedenih političkih krugova je uspostavljanje novog svjetskog poretka po njihovoj mjeri. Oni sebe nazivaju „suverenistima“, koji se navodno suprotstavljaju „globalistima“. U osnovi radi se o političko-kriminalnim strukturama, koje zloupotrebljavaju etničke, vjerske, civilizacijske i druge osjećaje građana za ostvarivanje svojih ciljeva i interesa. Dolaskom na vlast novog američkog predsjednika Josepha Bidena (D) kao i novog njemačkog kancelara Olafa Scholza (SPD) nanesen je ozbiljan udarac tim političkim krugovima i njihovim namjerama i interesima.

Završnica dijaloga između Beograda i Prištine – posljednja šansa za prekrajanje granica

Završna faza dijaloga između zvaničnog Beograda i Prištine je posljednja šansa za jedan dio političkih krugova, koji pokušavaju izvršiti prekrajanje granica u regionu, iako je arhitektura granica u regionu završena proglašenjem nezavisnosti Kosova. U tu svrhu sa određenim ciljem plasirani su u javnost „non-paperi“, koji se pripisuju premijeru Slovenije Janezu Janši (SDS/EPP). Napadi u regionu su usmjereni prvenstveno prema Bosni i Hercegovini i Sjevernoj Makedoniji.
U Sjevernoj Makedoniji se odvija obavještajna operacija „Konjićev skok“, koja je imala za cilj srušiti legalnu vladu Zorana Zaeva  (SDSM) i dovesti na vlast Nikolu Gruevskog (VMRO-DPMNE), koji se nalazi pod zaštitom Viktora Orbana i utočištem u Budimpešti.

Obavještajna operacija „Konjićev skok” je u zadnjem trenutku osujećena i spriječena, spretno je izvršen manevar makedonskih patriotskih snaga, jer je poslije ostavke Zorana Zaeva formirana nova vlada ponovo sa SDSM na čelu, koju vodi premijer Dimitar Kovačevski (SDSM). U Bosni i Hercegovini se trenutno odvija obavještajna operacija kodnog imena „Kula“, koja je također koordinirana iz Budimpešte.

Federacija BiH – kičma ekonomskog sistema države

U Federaciji BiH (51% teritorije BiH) se odvija 3/4 ekonomskih tokova u Bosni i Hercegovini. Kičma ekonomskog sistema države je Federacija BiH, koja je i u periodu korona krize prošle godine ostvarila budžetski suficit od 120 miliona KM (60 miliona EUR). Preko kriminalne i nezakonite raspodjele prihoda u Upravi za indirektno oporezivanje, kojom u ime Federacije BiH i države upravlja HDZBiH, više od 800 miliona KM (400 miliona EUR) se godišnje neopravdano i nezakonito isplaćuje entitetu Republika Srpska na štetu Federacije BiH. Od tog iznosa jedan dio sredstava namijenjen je i za korupciju stranih zvaničnika, koji djeluju protiv BiH i njenih građana (i privrednih subjekata), koji kao poreski i drugi obveznici uplaćuju ta sredstva. Istraživanje je pokazalo, da je 95% zvaničnika EU-a koji rade u i vezi s BiH izloženo korupciji, a na nju nisu imune ni američke diplomate. Dragan Čović i HDZBiH blokiraju formiranje nove Vlade Federacije BiH odnosno implementaciju izbornih rezultata iako su izbori održani 2018., uvjetujući formiranje nove Vlade Federacije BiH donošenjem novog izbornog zakona po njihovoj želji i mjeri. Radi se o klasičnoj namjernoj opstrukciji i destabilizaciji (učešće u obavještajnoj operaciji „Kula”), jer je Čoviću jasno da se ne može donijeti novi izborni zakon po njegovoj želji i mjeri, kako bi mu se osiguralo, da ponovno bude izabran za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. Prethodno je potrebno sprovesti ustavne promjene, a za to je potrebna politička volja, ali i vrijeme od najmanje godinu dana. Prije usvajanja usklađenog prijedloga ustavnih promjena u Parlamentu BiH potrebno je pribaviti mišljenje Venecijanske komisije, a postoji i mogućnost podnošenja apelacije Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu na ponuđena ustavna rješenja. Tek kada se izvrše ustavne promjene može se donijeti novi izborni zakon. OSCE savjetuje državama da ne mijenjaju izborna pravila u izbornoj godini, a Bosna i Hercegovina prema važećem izbornom zakonu Opšte izbore mora raspisati najkasnije u prvoj polovini maja 2022. U djelovanju specijalnih izaslanika Matthewa Palmera i Angeline Eichhorst, koji pokušavaju u sadašnjoj ratnoj atmosferi u BiH postići ostvarenje ciljeva i interesa Dragana Čovića i HDZBiH i „preko noći” donijeti novi izborni zakon detektirani su visoki korupcijski rizici. Načinu donošenja ustavnih promjena “preko noći” suprotstavile su se patriotske političke snage i stručna javnost.

Blokiranje imenovanja novih sudija Ustavnog suda Federacije BiH

Ustavni sud, prema Ustavu Federacije BiH, broji devet sudija, od kojih četiri mjesta nisu popunjena. Visoko sudsko i tužilačko vijeće (VSTV) je prije više od dvije godine završilo konkursnu proceduru za nedostajuće sudije i sada su na potezu predsjednik i dva potpredsjednika Federacije BiH. Međutim, predsjednik FBiH Marinko Čavara (HDZBiH) vrši opstrukciju po istoj matrici HDZBiH kao u drugim slučajevima, jer odbija da potpiše imenovanja, usprkos insistiranjima oba potpredsjednika FBiH (Melika Mahmutbegović i Milan Dunović). Zbog toga Ustavni sud Federacije BiH radi na ivici kvoruma.

Istovremeno, Vijeće za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa FBiH, koje se bira iz reda imenovanih sudija Ustavnog suda Federacije BiH, nije popunjeno i ne može da radi. To znači, da svaki put kada dvije trećine jednog kluba u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH pokrenu pitanje vitalnog nacionalnog interesa i kada se Vijeće mora očitovati, u redovnoj proceduri (kada je Vijeće funkcionalno) se predmetni zakon povlači sa dnevnog reda do odluke Vijeća.

Kako Vijeće, zbog namjerne opstrukcije predsjednika FBiH Čavare, po nalogu HDZBiH, ne funkcionara, svaki zakon za koji je pokrenuto pitanje vitalnog nacionalnog interesa ne može biti vraćen na dnevni red.

Analitičari smatraju, da HDZBiH na ovaj način drži sve procese u Domu naroda Federacije BiH pod svojom kontrolom. Jedan od glavnih ciljeva HDZBiH i Dragana Čovića je sprečavanje donošenja zakonodavnog okvira za oporezivanje kladioničara, a u konačnici oštećenje budžeta kroz taj vid neoporezivanja. Neizbor sudija je sastavni dio je strategije HDZBiH za blokadu donošenja svih zakona, koje ne žele da se donesu. Zato i postoji „vitalni nacionalni interes kladioničara“. Cilj HDZBiH  je pljačka budžeta odnosno izbjegavanje plaćanja poreza, koji bi trebali biti prihodi budžeta Federacije BiH, a ne čelnika HDZBiH i njegove oligarhije.

Obavještajna operacija „Kula” preko „respiratora” ruši državu BiH

Montirana afera „Respiratori“, kao dio obavještajne operacije „Kula” nema stvarne povezanosti sa nabavkom respiratora i nije uzrok nego povod da se procesuira premijer Federacije BiH Fadil Novalić i dodatno oslabi Vlada FBiH i umanje njeni postignuti rezultati. Konačni cilj je rušenje ekonomskog sistema Federacije BiH, kao faze u rušenju države Bosne i Hercegovine. Odvijaju se napadi na Novalićeve najbliže saradnike i vrši nezakonito prisluškivanje, vrše prijetnje i pritisci od strane tužilaca. Prijetnje zaposlenima u kabinetu premijera Novalića i slične aktivnosti su nezakonita postupanja tužilaca i ometanje pravde. Ne iznenađuju pritisci i zastrašivanje njegovih najbližih saradnika. Sve se radi sa ciljem, da se dodatno oslabi i osami premijer Novalić sa krajnjim ciljem njegovog potpunog slamanja. U tome zasada nisu uspjeli.

Jedan od ključeva za razbijanje BiH su i napadi na ekonomsko/monetarni sistem BiH. Prema premijeru Fadilu Novaliću se primjenjuje sličan način obavještajnog djelovanja, koji je primjenjivan prema Anti Markoviću, predsjedniku Saveznog izvršnog vijeća (Vlade) SFRJ ili u samim počecima izazivajući aferu Agrokomerc u urušavanju ekonomskog sistema jedne države. BiH je blokirana država, a u rukama negatora holokausta i genocida je izvršna, zakonodavna i sudska vlast. U takvim okolnostima Vlada Federacije BiH uspijeva održati BiH „u životu“.

U svrhu obavještajne operacije „Kula” koriste se i internet news portali, kojih u Bosni i Hercegovini ima oko 600, dok je 1/3 tih portala producira lažne vijesti „fake news” i ima sumnjive i netransparentne osnivače i financiranje. Operacijom „Kula” planirano je izazivanje međubošnjačkog sukoba kao uvoda za pokretanje oružanih sukoba u BiH.

Sistematsko ometanje pravde od strane tužilaca u BiH

Načelo fer suđenja, u krivičnim stvarima koje garantira Evropska konvencija, je jedno od temeljnih načela demokratskih društava zasnovanih na vladavini prava.

Ovo načelo se sistematski zloupotrebljava od strane tužilaca u Bosni i Hercegovini. Javnosti su poznati disciplinski postupci protiv glavnih tužilaca Gordane TadićMahmuta Švrake i Mirsada Bilajca, a zbog zloupotrebe elektronske dodjele predmeta tužiocima (TCMS).

Sistematsko ometanje pravde od strane tužilaca u Bosni i Hercegovini se provodi  na najmanje dva načina:

  • Prvi način je, da glavni tužioci u Bosni i Hercegovini zloupotrebljavajući TCMS,  umjesto da se predmeti dodjeljuju pojedinim tužiocima elektronskim putem, predmete lično dodjeljuju sebi podobnim i poslušnim tužiocima.
  • Drugi način sistematskog ometanja pravde jeste u tome, što se elektronski ne vodi popis tužilačkih spisa.
Ukoliko bi se vodio elektronski popis tužilačkih spisa, onda bi odbrana bila u situaciji, da odmah po završetku istrage, kroz popis spisa sazna koji dokazi su pribavljeni u istrazi. To bi imalo za posljedicu da tužioci odbrani ne mogu sakrivati dokaze.

U situaciji ako se ne vodi popis tužilačkih spisa, onda tužioci mogu zanemariti ili čak sakriti dokaze koji idu u korist odbrane. To za rezultat ima ometanje pravde, odnosno da se na sudu ne utvrdi istina.

Ova dva načina zloupotrebe od strane tužilaca otvaraju neograničenu mogućnost montiranja optužnica, progona na političkoj osnovi, progona na osnovu ličnih animoziteta prema optuženima itd. Ovo sve može imati posljedicu, da se na sudu ne utvrdi istina, te da nevini budu osuđeni. Sistematsko ometanje pravde je izašlo na vidjelo u predmetu premijer Federacije BiH „Fadil Novalić i drugi“.

Profesionalnoj pravnoj zajednici je odavno poznato da postoji sistematsko ometanje pravde, na najmanje dva naprijed navedena načina, od strane tužilaca u BiH.

To ometanje pravde se dešava gotovo svakodnevno, jer tužioci sakrivaju ili zanemaruju dokaze, koji idu u korist odbrane.

Međutim to sistematsko ometanje pravde je daleko od očiju javnosti, a pošto se slučaj  „Novalić i drugi” prati u javnosti, to ometanje pravde je izašlo na vidjelo.

Postavlja se pitanje da li za to ometanje pravde postoji zakonska osnova, naravno da ne postoji.

Načela procesnih krivičnih zakona nalažu, da su tužioci dužni dati odbrani dokaze, kako one koji idu u korist, tako i one koji idu na štetu optuženog. U materijalnom krivičnom zakonu je propisano i krivično djelo ometanje pravde, tj. krivično djelo „sprječavanje dokazivanja”.

Ako krivično procesno i materijalno zakonodavstvo štiti od ometanja pravde, zbog čega se onda dešava sistematsko ometanje pravde. Do sada nije poznat slučaj sudske prakse da je tužilac u Bosni i Hercegovini odgovarao zbog krivičnog djela sprječavanje dokazivanja.

Za to ima nekoliko razloga. Pravdu ometaju tužioci koji sakrivaju dokaze. Naravno, oni sami sebe neće istraživati niti krivično goniti, zbog ometanja pravde. Javnosti je poznat slučaj prijave svjedokinje Edite Kalajdžić, da je zloupotrebljavan njen oduzeti mobilni telefonski aparat što se pokušava prikriti negiranjem tih aktivnosti od strane tužilaca i tužilaštva.

Disciplinski tužilac Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) gotovo redovno odbija prijave zbog ometanja pravde, pod izgovorom da bi se time narušila samostalnost tužilaca. Postupajuće sudije u Bosni i Hercegovini redovno ignorišu ometanje pravde, koja se desi u sudnici. Dužnost sudija je, da profesionalno podnesu krivičnu prijavu za ometanje pravde protiv tužilaca koji to čine. Rezultat svega navedenog je da imamo nekažnjivost zbog ometanja pravde u Bosni i Hercegovini.

Šta je rješenje?

Prema mišljenju eksperata, ne postoji drugo rješenje, nego da se konstatira da reforma  pravosuđa utemeljena na anglo-saksonskim načelima nije uspjela. Nužno je vratiti se načelima kontinentalnog prava u krivičnom procesnom zakonodavstvu, kao u Italiji, Francuskoj itd.

Ukoliko bi se ponovo uvelo kontinentalno krivično procesno zakonodavstvo, onda bi postojao istražni sudija kao „nepristrani tribunal“.

Istražni sudija bi izvršio popis spisa i svi dokazi koji su prikupljeni tokom istrage bili bi dostupni i odbrani. To bi nadalje značilo da bi na suđenju bila lakše utvrđivana materijalna istina i bilo bi potpuno onemogućeno sakrivanje dokaza i ometanje pravde.


U ovakvoj situaciji u sudovima u BiH evidentiran je nedostatak fer suđenja. Naime, istina koja se utvrđuje na krivičnom sudu „dozira se” od strane tužilaca, na način da oni  prezentiraju u sudnici samo ono što njima odgovara.

Poseban problem u ometanju pravde je gotovo redovno zastrašivanje svjedoka tokom istrage. To zastrašivanje svjedoka sigurno ne bi vršio istražni sudija kao „nepristrasni tribunal“.

Ovo može imati dugoročne i teške posljedice za vladavinu prava i demokratiju u Bosni i Hercegovini, jer se zbog „doziranja” istine ili sakrivanja dokaza od strane tužilaca, može dešavati da nevini budu osuđeni.

Analitičari upozoravaju, da Misija OSCE u BiH, koja vrši monitoring suđenja, to nije uočila kao problem vladavine prava u Bosni i Hercegovini i poduzela odgovarajuće aktivnosti.

Modifikacija operacije „Kula” – izazivanje međubošnjačkog sukoba

U naelektrisanoj atmosferi u BiH na ulice su početkom decembra 2021. izvedeni rudari, na koje stanovništvo vrlo emotivno reagira. Namjera je bila, da se pokrene talas nasilja za koje će biti optužen bošnjački politički faktor i tako započeti sukob. Jedan dio aktera u Sarajevu je nesvjesno uvučen u obavještajnu operaciju „Kula“, dok se jedan dio svjesno uključio i nagrađen je za to učešće. Tu su pojedinci i iz pravosudnog sistema, posebno tužioci.

Pošto je taj dio obavještajne operacije „Kula” razotkriven došlo je do modifikacije obavještajne operacije „Kula“. Radi se o tome, da će u narednom periodu doći do izbijanja sukoba na području Unsko-Sanskog kantona (USK) u kojem dominanto živi bošnjačko stanovništvo. Već je na djelu destabilizacija kroz pokrenute štrajkove, političku nestabilnost u kantonalnim vlastima, jačanje „autonomaša Fikreta Abdića i to će se intenzivirati u narednom periodu. Tome treba dodati plansko usmjeravanje migranata sa Bliskog istoka u taj kanton. Cilj je pokrenuti oružani sukob među Bošnjacima tog područja, koji je inače i započet ratne 1993.godine, kako bi se bošnjački politički faktor (a ne srpski i/ili hrvatski politički faktor) optužio za početak oružanog sukoba, a Bosna i Hercegovina pokazala neodrživom, jer bi se pokazalo da se u njoj čak i Bošnjaci međusobno sukobljavaju.

Analitičari smatraju, da organi vlasti Bosne i Hercegovine i Federacije BiH kao i međunarodne vojne snage moraju intenzivirati svoju prisutnost i djelovanje na području Unsko-Sanskog kantona kako bi se preventivnim djelovanjem spriječio međubošnjački (oružani) sukob.

Brčko Distrikt neuralgična tačka za sukobe u BiH

U jedinstvenoj administrativnoj jedinici lokalne samouprave koja je pod suverenitetom Bosne i Hercegovine, demilitariziranom području Brčko Distriktu BiH, evidentirane su sigurnosne prijetnje vezane za nepoštivanje odredaba člana 7. Statuta Brčko Distrikta BiH, člana 1, a u vezi sa članom 77. Statuta Brčko distrikta BiH te tačke 13. Konačne arbitražne odluke za Brčko Distrikt BiH tačnije aneksa od 18.avgusta 1999.godine. O tome je upoznat i Supervizor za Brčko Distrikt Michael Scanlan odnosno predstavnici OHR-a, a radi se o prelasku oklopnih vozila, vozila za specijalne namjene i policajaca Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (MUPRS) naoružanih dugim cijevima i municije bez prethodnih najava prelaska preko teritorije Distrikta. Evidentiran je neprijavljeni transport naoružanja preko teritorije Distrikta, nezakonito naoružavanje građana i prisutnost paravojnih jedinica. Supervizor Scanlan zadužen je i za vojni aspekt provođenja Konačne arbitražne odluke, a nije reagirao smjenjivanjem šefa policije Distrikta Gorana Pisića,  koji je prikrio i vojni transport i naoružavanje Srba u Brčkom. Evidentirani su i propusti gradonačelnika Brčko Distrikta Eseda Kadrića, koji je napravio niz propusta zbog akta nečinjenja, a jedan od njih je zašto nije smijenio šefa policije Pisića. Supervizor Scanlan šalje izvještaje o stanju u Brčko Distriktu, koji su nevjerodostojni i ne oslikavaju stvarno stanje i time sprječava dolazak i razmještanje američkih vojnih snaga kao vid preventivnog djelovanja na sprječavanju oružanog sukoba. Također gradonačelnik Kadrić svojim izjavama šalje lažnu sliku o zadovoljavajućoj sigurnosnoj situaciji u Brčko Distriktu, koji je postao najneuralgičnija tačka za početak oružanih sukoba u Bosni i Hercegovini. Član 1 stav 4 Statuta Brčko Distrikta propisuje „Ustav Bosne i Hercegovine, kao i važeći zakoni i odluke institucija Bosne i Hercegovine, izravno su primjenljivi na cijelom teritoriju Distrikta. Zakoni i odluke svih vlasti Distrikta moraju biti sukladni s važećim zakonima i odlukama institucija Bosne i Hercegovine[3].” Dakle, odluka Ustavnog suda BiH o proglašenju neustavnosti obilježavanja 9. januara kao Dana Republike Srpske se mora poštovati u Distriktu. Zbog toga je supervizor Scanlan odgovoran što je dopustio, da se u Distriktu obilježava neustavni Dan Republike Srpske odnosno što nije poduzeo odgovarajuće mjere, koje ima na raspolaganju kao supervizor.

Ovakvi incidenti i praksa se moraju prekinuti, a odgovorni moraju biti sankcionirani. Ne primjenjuje se Protokol o prelascima vojnih i policijskih formacija i efektiva preko demilitarizirane teritorije Distrikta odnosno ne poštuje se Konačna arbitražna odluka za Brčko Distrikt BiH i njeni aneksi.

Analitičari upozoravaju, da Republika Srpska namjerava poslati u Brčko Distrikt BiH laku policijsku brigadu sa oko 1000 specijalaca, koja bi hermetički zatvorila tu teritoriju i omogućila uspostavljanje zaštitnog koridora između istočnog i zapadnog dijela Republike Srpske.  Supervizor Scanlan ponaša se kao lobista Milorada Dodika i SNSD-a i potrebno je uvesti superviziju nad radom samog supervizora Scanlana. Umjesto da smijeni šefa policije Distrikta Gorana Pisića „supervizor Scanlan je pohvalio rad Policije Distrikta u proteklih nekoliko mjeseci kao primjer profesionalizma i opredijeljenosti za služenje zajednici, na šta bi se svi zvaničnici u Distriktu trebali ugledati.[4]”.

Eliminacija SAD i njenog utjecaja u rješavanju situacije u BiH

Srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik izjavio je: „Sudbina BiH je u dijalogu domaćih političara u konstelaciji Erdogan, Vučić i Milanović“. Tu se podrazumijeva neizrečeni dodatak u izjavi „u sadejstvu sa Rusijom“. Dodik je podržao inicijativu turskog i srbijanskoga predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i Aleksandra Vučića, koju je ranije iznio i hrvatski predsjednik Zoran Milanović, da oni posreduju u dogovoru o rješavanju postojeće situacije u BiH između Bošnjaka, Srba i Hrvata.  Dodik smatra, da bilo čije drugo miješanje u događanja u BiH neće donijeti ništa dobro.

Analitičari smatraju, da je inicijativa da situaciju u Bosni i Hercegovini rješavaju Srbija, Hrvatska i Turska u sadejstvu sa Rusijom pokušaj eliminiranja utjecaja  SAD-a kao ključne zemlje za osiguranje mira i stabilnost u Bosni i Hercegovini i regionu. Radi se o perfidnom pokušaju institucionalnog uvođenja Rusije i Turske na velika vrata u Bosnu i Hercegovinu i region. Turska je članica Vijeća za implementaciju mira (PIC) i svoje aktivnosti bi trebala koordinirati sa članicama PIC-a. Bez te koordinacije Turska rizikuje da bude uvučena u vrlo opasne akcije prekrajanja granica na Balkanu. Namjere iz inicijative su odmah osujećene, ali stratešku grešku je napravio predsjednik Stranke demokratske akcije (SDA) Bakir Izetbegović, koji se nedavno sastao sa premijerom Hrvatske Andrejom Plenkovićem (HDZ) i time ga legitimirao kao aktera za rješavanje situacije u BiH. Šta bi se desilo kada bi se Bosna i Hercegovina uključila u rješavanje pitanja donošenja izbornog zakona u Hrvatskoj kao što se Hrvatska aktivo uključila u donošenje izbornog zakona u BiH i alarmirala EU i međunarodnu zajednicu u vezi tog tipičnog unutrašnjopolitičkog pitanja BiH.

Obavještajna operacija „Kula” je raskrinkana i pokazalo se ko stoji iza nje. Mađarski premijer Viktor Orban nije otkazao najavljenu posjetu Bosni i Hercegovini zbog pandemije korona virusa nego zbog raskrinkavanja obavještajne operacije „Kula” i njegove uloge u njoj te zbog činjenice da je Međunarodni krivični sud (ICC) otvorio predmet o BiH i radi na prevenciji sukoba i evidentiranju svih onih koji svojim djelovanjem potiču mogući oružani sukob u BiH i posljedično nova stradanja. ICC je poslao jasno upozorenje svima onima, koji rade na razbijanju BiH, od plasiranja raznih „non-papera” i poticanja oružanog sukoba, da ih može zadesiti sudbina Slobodana MiloševićaRadovana KaradžićaRatka Mladića i drugih koji su procesuirani i pravosnažno presuđeni na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu (ICTY). Tužilaštvo BiH je obavezno po službenoj dužnosti pokrenuti postupke protiv domaćih i stranih zvaničnika, koji rade na razbijanju Bosne i Hercegovine i koji svojim djelovanjem potiču oružani sukob i ugrožavaju mir i stabilnost odnosno djeluju neustavno i nezakonito.

Analitičari upozoravaju na tešku sigurnosnu i političku situaciju u Bosni i Hercegovini i činjenicu da ključne sigurnosne prijetnje Bosni i Hercegovini ne dolaze samo od Rusije nego od država članica EU i NATO kao što su Hrvatska, Mađarska, Slovenija, Poljska, kao i nekih drugih država. Te činjenice su ozbiljno pitanje za čelništvo EU i NATO o ulozi njenih članica u poticanju ratnog sukoba u BiH. Činjenica je, da je situacija u Evropi kompleksna i prepletena policentričnim interesima i centrima moći znači da eventualni ratni sukob u BiH ne bi bio lokalni ili regionalni sukob nego bi zahvatio veći dio Evrope. Historija je učiteljica života i ne smije se zaboraviti da je Prvi svjetski rat upravo započeo u glavnom gradu BiH, Sarajevu. Ukoliko se ne zaustavi destruktivno djelovanje Bosna i Hercegovina ide ubrzano od „non-papera” ka „puzajućem ratu” i svi u tom lancu, ukoliko se utvrdi njihova odgovornost, mogu biti sankcionirani. Bosna i Hercegovina ne bi bila dovedena u postojeću situaciju, da su institucije pravosuđa pravovremeno i odgovarajuće reagirale protiv svih onih koji krše ustav i zakone te ugrožavaju mir i stabilnost u toj zemlji.

Ljubljana/Bruxelles/Washington, 23.januar 2022  

(C) 2022 IFIMES
IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine.
Aktuelno Društvo Kolumna Srbija

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES), iz Ljubljane, u svojim analizama upozorava da je došlo do upada u sigurnosno-obavještajni i odbrambeni sistem Republike Srbije. Procjene su, da će doći do intenziviranja napada sa etničkom ili vjerskom pozadinom kako se budu približavali parlamentarni i predsjednički izbori u Srbiji 3. aprila 2022.godine, te preporuke su da država odstrani „inficirane” kadrove iz bezbjednosnih i obavještajnih službi.

Kako navodi IFIMES Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je detektirao i osujetio te negativne pojave i preduzeo odgovarajuće mjere na njihovom suzbijanju, ali još uvijek nedovoljne.

Poteškoću, podvlači se, predstavlja povezanost pojedinih nosioca istaknutih državnih funkcija, koji zajedno sa jednim dijelom međunarodnog faktora rade na destabilizaciji Srbije sa ciljem uklanjana sa vlasti predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.

“U posljednje vrijeme došlo je do intenzivnih incidenata u kojima su meta građani bošnjačke nacionalnosti i islamske vjeroispovijesti. Iako se radi na stalnom unapređenju i afirmaciji manjinskih etničkih zajednica broj incidenata se povećava posebno kada je u pitanju bošnjačka zajednica. Odnosi između Srba i Bošnjaka ključni su za stabilnost i budućnost Bosne i Hercegovine. Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP) Srbije pokrenulo je disciplinski postupak protiv 12 pripadnika Uprave granične policije u Priboju koji su ponašanjem van službe i uniforme vrijeđali građane druge vjere i nacionalnosti. U postojećoj situaciji je važno, da je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić najavio posjetu opštini Priboj da bi se spustile narasle međunacionalne tenzije i preduzele konkretne mjere u vezi s tim, te se obezbijedila puna sigurnost za sve građane Srbije”, konstatira se u toj analizi.

Analitičari smatraju, da se nedavni incidenti, koji su usmjereni prema Bošnjacima najvećim dijelom mogu povezati sa aktivnostima upada u sigurnosno-obavještajni i odbrambeni sistem Srbije i činjenici da u njemu učestvuju i nosioci važnih državnih funkcija, koji sa jednim dijelom stranog faktora zajednički rade na destabilizaciji Srbije.

Amblem Bezbjednosno-informativne agenije (BIA)
“Država je dužna osigurati zaštitu svim svojim građanima bez obzira na etničko, vjersko i drugo porijeklo i to je ne oslobađa odgovornosti u postojećoj situaciji. Procjene su, da će doći do intenziviranja napada sa etničkom ili vjerskom pozadinom kako se budu približavali parlamentarni i predsjednički izbori u Srbiji 3.aprila 2022.godine što od države Srbije traži hitno djelovanje, jer je time napadnut i ugrožen njen sigurnosno-obavještajni i odbrambeni sistem što može odvesti državu u neželjenom smjeru – potpunoj destabilizaciji. Zbog toga je važno da država Srbija poduzme intenzivne aktivnosti na „čišćenju” sigurnosno-obavještajnog i odbrambenog sektora i odstrani „inficirane” kadrove”, zaključuje se u analizi .pod naslovo “Srbija 2022: Referendum – šansa za prekretnicu u pravosuđu”.
Izvor: IFIMES
Foto ilustracije: Pinterest
Aktuelno Globus Kolumna Zdravlje

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. Prof. dr. Anis H. Bajrektarević, šef katedre i profesor međunarodnog prava i globalnih političkih studija pripremio je sveobuhvatnu analizu pod nazivom „Post-Corona epilog Sino-Američkog pregrijanog odnosa: Slijedi li promjena igre ili  pobjeda?“. U svojoj sveobuhvatnoj analizi piše o historiji kinesko-američkih odnosa u svjetlu geopolitike i multilateralizma.


Prof. dr. Anis H. Bajrektarević

Amerikanci su do sada imali tri različita pristupa Narodnoj Republici Kini: Od potpunog negiranja njenog postojanja do Nixonovog iznenadnog kohabitiranja. Konačno, kopernikanski obrat: SAD su primijetile da stvarnih ideoloških razlika između njih i post Dengove Kine zapravo i nema. To je označilo ‚novi početak‘. Nedugo zatim obje su se zemlje lako složile za međusobnu ovisnost (veza zbog koristi): Amerikanci su udovoljili svom privatnom (mašinskom i tech) sektoru ne obuzdavajući njihovu pohlepu, dok su Kinezi zauzvrat stavili na raspolaganje svoju jeftinu radnu snagu te imitiranje  pokornosti.

Ipak, za obje zemlje ovako ‘ugovoren brak‘ je bio mnogo više od gospodarstva, bila je to politika – Washington je to razumio kao međuovisnost koja Kinu limitira, dok je Peking to vidio kao međuovisnost koja ih stavlja na svjetsku scenu. U međuvremenu, Kinezi su ovladali sa više sofisticirane tehnologije, a američki Veliki Teći sofisticirao se u digitalnom autoritarizmu – tehnološka monokultura susrela se sa političkom.

No, sada sa Covidom-19 (C-19), i igrom okrivljivanja,  medeni mjesec se završio. Dok Zapad predvođen SAD-om postaje razočaranje, Kina je izazvala reakciju umjesto da dobije globalnu podršku i divljenje. Nazire li se neki novi oblik globalne centralizacije?

Ovih dana mnogi tvrde, da je naš odgovor na Covid-19 planetarni fijasko, čije razmjere tek trebaju isplivati ​​na površinu sa svojim rastućim nesrazmjernim i trajnim sekundarnim učincima, uzrokujući ogromne socio-ekonomske, političke i psihosomatske kontrakcije i konvulzije. (Ali, gore od našeg odgovora je naša šutnja o tome.)

Ipak, da budemo precizni, nesreća Covid-19 uistinu nije donijela ništa novo u ionako usijane kinesko-američke odnose i rastuću binarizaciju svjetskih poslova: samo je pojačala i ubrzala ono što je bilo prisutno već neko vrijeme – rascjep između otuđenih centara moći, svaki na svojoj strani Pacifika, i ostali. Nije ni čudo da je rad na cjepivu Covid-19 više utrka u naoružanju, nego suradnička humanistika.

Ovaj tekst ispituje pretpovijest tog raskola; te sugerira moguće ishode nakon trenutne krize. Također, govori o položaju i lokalitetu (o izostanku također). Od momenta kada povjerujete da je geografija sudbina, onda i svoju povijest vidite kao vjeru.

Podrijetlo budućnosti

Je li se naša povijest samo čini pregrijanom (nepredvidivom), dok je zapravo hladno predodređena? Da li je usmjeravajuća ili zamisliva, dijalektička i eklektička ili ciklična, i upravo zbog toga cinična? Svakako, naša povijest upozorava (bez obzira vidi li se prošlost kao odredište ili resurs) Daje li to nadu? Šta se dakle nalazi ispred nas: sudbina ili budućnost?[2]

Teorija voli da nas uči kako najveći dio naše civilizacijske vertikale zauzimaju opsežne debate o tome koja vrsta gospodarskog sustava je najprikladnija za dobrobit ljudi. Ipak, naša nam povijest drukčije zbori: Čini se da je manipulacija globalnom političkom ekonomijom (i korištenje straha kao valute kontrole) – mnogo više od uvođenja ideologija – dominantan i vjerojatno trajniji način na koji ljudske elite obično grade, ili slamaju civilizacije, kao planirane projekte. Negdje tokom tog procesa, obmanulo nas je, te postalo samo sebi zamka. Kako?

*                      *                      *                      *
Još od vremena Dejvida Hjuma i Adama Smita, jedna od najvećih (gotovo šizofrenih) dilema liberalizma, jeste tumačenje realnosti: Da li je svijet suštinski Hobezovski ili Kantovski. Kako je, uzeto kao istinito, najveći zadatak bilo koje liberalne države jeste da omogući i održava bogatstvo svoje nacije, koje naravno počiva na bogatim pojedincima koji nastanjuju konkretnu državu. Taj imperativ donosi još jednu  dilemu: ukoliko ste bogati pojedinac, država će vas opljačkati, ali ukoliko države nema, osiromašene mase će vas raščerečiti.

Nevidljiva ruka Smitovih pristalica našla je zadovoljavajući odgovor – državni dug. Taj ‘pronalazak’ je podrazumijevao relativno snažnu centralnu državnu vlast. Umjesto javne kontrole preko demokratskog mehanizma provjera-i-balansiranja, ovakva država bi radije trebala biti veoma zadužena. Dug – prije svega spram lokalnih trgovaca, a onda i prema strancima – mnogo je moćnije oruđe odvraćanja, jer je van domena javne provjere i općeg uvida.

Sa takvim pomiješanim blagoslovom, niti jedno carstvo ne može lako da demonetizira svoju legitimnost i odrekne se svojih hijerarhijskih ali nevidljivih i neustavnih kontrola. Na ovaj način je rođeno dužničko carstvo. Blagoslov ili totalitarističko prokletstvo? Dozvolite da ovo kratko ispitamo.

*                      *                      *                      *
Sovjetski Savez (SSRSR) – uglavnom kao i sama (pre-Dengova) Kina – bio je mnogo više klasično kontinentalno vojno carstvo (otvoreno brutalno, rigidno, autoritarno, protiv pojedinca, tajno), dok su SAD bile više jedno finansijsko-trgovinsko carstvo (prikriveno prinudno, hijerarhijsko, a opet asocijalno, eksploatatorsko, zadiruće, polarizujuće). Na suprotnim stranama svijeta i poimanja, jedno drugom ova carstva bila su zagonetna, misteriozna i nepredvidiva. Medvjed permafrosta nasuprot Ribe toplih mora. Sparta nasuprot Atini. Rim nasuprot Feničana… Ipak, zajedničko za oba carstva (kao i za današnju Kinu) bio je izraženi apetit ka sveprisutnosti. Zajedno sa cijenom koja se uz to plaća.

Posljedično, Sovjeti su bankrotirali sredinom 1980-ih, slomili su se pod vlastitom težinom, imperijalno se prerastegnuvši. Isto se desilo i Amerikancima – ‘teret bijelog čovjeka‘ slomio ih je već uz Vijetnamski rat, a Nixonov šok je to samo ozvaničio. Ipak, američki imperij  uspio je da preživi i nadživi Sovjete. Kako?

Sjedinjene države, sa svojim finansijskim kapitalom (ili pak lukavom iluzijom tog bogatstva), evoluirale su u carstvo dužništva kroz garancije Wall Streeta. Od titanijuma sačinjeni Sputnjik naspram zlatnog rudnika štampanog papira… Ništa to ne ilustrira bolje od riječi dugoslužećeg šefa federalnih rezervi SAD-a, Alana Grinspena i njegovog čuvenog citiranja J.B Konalija francuskom predsjedniku Žaku Širaku: ‘Istina, dolar je naša valuta, ali je vaš problem‘. Hegemonija nasuprot hegepara. (Hegemony vs. hegemoney)

Kula od Karata (Zauvijek r>g)

Konvencionalna ekonomska teorija uči nas da je novac tzv. univerzalni ekvivalent za sva dobra. Historijski, valute su oduvijek bile u prostorno-vremenskom odnosu, da kažemo; uslovljene određenim lokalitetom. Ipak, kao niti jedna valuta prije, američki dolar je poslije Drugog svjetskog rata postao opći ekvivalent za sve druge valute u svijetu. Prema povijesti valuta, glavna komponenta novca skovanog od neplemenitih metala jeste njegovo dejstvo mjenice – tj. obećavajuća komponenta: neopipljivo uvjerenje da će u bilo kom trenutku u budućnosti određeni sjajni papir ili kovina (samoprozvan novcem) biti jednostavno zamijenjen za stvarnu robu.

Tako, grubo govoreći, novac nije ništa drugo nego civilizacijski konstrukt o zamišljenoj ili projektiranoj stvarnosti – da će sutrašnji dan (koji u povijesti ljudske vrste još nitko nikada nije vidio, ali svi računaju sa njim) zasigurno doći (i), i da će to sutra zacijelo biti bolje nego jučerašnji ili čak ovaj naš današnji dan (ii).

Ova i slične vrste kolektivnih konstrukata (horizontalnih i vertikalnih) preko naših socijalnih ugovora održavaju društvo na okupu, onoliko koliko ga i njegovo gospodarstvo čini živim i razvijajućim. Dakle, novac je taj koji daje moć gospodarstvu, a naša slijepa vjera u konstruirano (zamišljeno) sutra i njegovu navodnu izvjesnost, jeste ono što daje moć tom novcu.

Znakovito je da univerzalni ekvivalent svih ekvivalenata – američki dolar – slijedi isti obrazac, a to je smiono i široko prihvaćeno obećanje. Za SAD to gotovo odmah potvrđuje eksteritorijalnu ekonomsku projekciju: Amerikanac može štampati (bilo koju svotu) novca bez straha od inflacije. (Tzv. Kvantitativno popuštanje – štampanje novca – uvijek izvozi inflaciju dok vrijednost ostaje kući.)

Napose, Carska valuta gubi svoj status kada druge nacije izgube povjerenje u sposobnost te imperijalne sile da ostane solventna. U predmodernoj i modernoj povijesti to se dogodilo s pet sila – dvije iberijske, holandskom, francuskom i Britanskom – prije nego što je američki dolar preuzeo ulogu svjetske rezervne valute. Zanimljivo, svako od carstava ju je zadržalo otprilike jedno stoljeće. Stoljeće SAD-a samo što nije isteklo, a već postoje konkurenti, teritorijalni i neteritorijalni, simetrični i asimetrični. U ponudi su materijalne i nematerijalne imovine: zlato, kripto valute i biotronika/nano-kemoelektrika.)

No, što američki dolar obećava kad nema pokriće u zlatu još od vremena Nixonovog šoka 1971.?

Pentagon obećava da će prekookeanski morski putevi ostati otvoreni (čitaj: kontrolirani od strane američke ratne mornarice), promet na njima neometen, kao i da će – dobro kojim se najviše trguje na svijetu: nafta, biti zasigurno isporučeno. Dakle, garancija američkom dolaru nisu niti sirova nafta ni njena isporuka, već obećanje da će nafta sutra biti u stanju da se isporuči. Tu leži prava moć američkog dolara, koji zauzvrat finansira ogromne rashode Pentagona, te podupire njegovu planetarnu dominaciju.

Cijenjen i strahopoštovan, Pentagon, dodatno potpiruje naše planetarno uvjerenje u isporučivost u budućnosti – ukoliko samo nastavimo da vjerujemo u dolar (kao i u gospodarstvo koje hrane fosilni ugljikovodici/ugljična ekonomija), i tako dalje i dalje, kroz neprekinuti koloplet međusobnih ojačavanja.

(Dopunjavajući Monroevu doktrinu, Predsjednik Howard Taft je uveo tzv. ‘dolar diplomaciju’ – u ranom XX stoljeću – koja “dolarima zamjenjuje metke”. To je jedan od prvih jasnih zvaničnih priznanja o simbiozi Wall Street i Pentagona.)

Ta dva stuba moći SAD-a dolaze sa Istočne obale (Američki Trezor/Wall Street i Pentagon), (zajedno sa dva stuba sa Zapadne obale koja su finansirana i ojačana američkim dolarom, i rašireni preko otvorenih morskih puteva Silikonska dolina i Holivud), zapravo su bit, i u kratko, definicija Američke moći. Državu u kojoj se nalazi takva fabrika snova, kao što je u SAD  Hollywood, lako je romantizirati, iako bi ostala tri stuba trebalo preuzeti/pridobiti ili prisiliti.

Ovakva suštinska priroda moći objašnjava nam zašto su Amerikanci propustili da povedu čovječanstvo u potpuno drugačijem smjeru – prema nekonfrontirajućem, dekarboniziranom, de-monetiziranom/de-financijaliziranom i de-psihologiziranom, samoostvarujućem i ozelenjenom čovječanstvu. Ukratko, propustili su da preokrenu povijest u trijumf ljudskosti. SAD su imale ovakvu priliku kada su, nakon Gorbačovljeve bez uvjetne predaje i sunovrata Sovjetskog bloka te Dengovog kopernikanskog preokreta u Kini, preostale kao ničim ograničena usamljena supersila da samostalno postavlja uvjete na svjetskoj pozornici, kroje našu zajedničku sudbinu i pravce naših budućnosti.

Pobjednik rijetko mijenja pravila igre

Na žalost, ovo nije prva propuštena prilika SAD-a da ublaži i odgodi svoje predstojeće, neumitno višedimenzionalno imperijalno ‘povlačenje’. Sam kraj Drugog svjetskog rata značio je potpunu sigurnosnu garanciju za SAD: geoekonomski gledano, 54% svega proizvedenog u svijetu nosilo je etiketu Made in USA, dok su u geostrateškom kontekstu SAD bez prekida uživale gotovo cijelu deceniju ‘nuklearni monopol‘. Do današnjeg dana SAD bilježe najveći broj izvedenih nuklearnih testova, najveću zalihu nuklearnog naoružanja, te predstavljaju jedinu silu ikada u povijesti koja je upotrijebila ovo ‘konačno oružje‘ protiv druge nacije.

Da ironija bude veća, Amerikanci uživaju geografsku prednost koju niti jedno drugo carstvo nije imalo. Za razliku od SAD, kao što to Ikenberi bilježi: „’…svaka velika sila u svijetu živi u geopolitički prenapučenom susjedstvu, gdje i malene oscilacije u moći rutinski izazivaju pozive na preraspodjelu“‘. Pogledajte i sami zemljopisnu kartu i na njoj pozicije Rusije ili Kine, te njihovo krcato okruženje. SAD su blagoslovljene svojim ostrvskim položajem, okruženjem oceana. Sve to bi, čini se, trebalo da donosi spokoj, mir, prosperitet i dalekovidnost.

Kako to da ‘moćni usamljenik‘, Carstvo po Pozivu nije evoluiralo u carstvo relaksacije, generatora harmonije? Zašto (protupravno) drži zatočenim više političkih zatvorenika na kubanskoj zemlji, nego što je to ikada činio demonizirani kubanski režim? Zašto nastavlja sa opsesivnim naoružavanjem kod kuće i u inozemstvu? Čemu egzistencijalne tlapnje kod kuće i sigurnosne nedaće prema inozemstvu? (Na primjer, 78% sveukupnog oružja koje je na raspolaganju na širem području Bliskog Istoka, proizvedeno je u SAD, dok Amerikanci u svojoj zemlji – samo za svoje civilne potrebe – imaju 1,2 komada malog oružja po glavi stanovnika.)

Zašto je pad Berlinskog zida prije 30 godina obilježio početak decenija stagnacije ili pada prihoda u SAD (kao i u ostalim OECD zemljama) u kombinaciji sa alarmantnim nejednakostima. O čemu mi ovdje govorimo: o neodgovarajućem intenzitetu naših neumornih sukoba ili o pogrešnom smjeru našeg ukupnog civilizacijskog pravca?

Zaista, niti jedna uspješna i dugotrajajuća imperija ne oslanja se isključivo na prisilu, bilo u inozemstvu ili kod kuće. Veliki uspjeh svake imperije u prošlosti počivao je na vještom podešavanju poslušnosti i inicijative kod kuće, te na pristajanju i angažiranju u inozemstvu. U XXI stoljeću, pobjeđuje onaj koji uspije da ubjedi, a ne onaj koji na nešto prisili. (Pogledajte samo Balkan, 30 godina je prošlo a još nitko nije niti primijetio da je okupiran. Onomad samo jedan dan nakon okupacije, odmah 07-og aprila 1941 otpočela je pobuna – bilo je golim okom vidljivo da je suverenitet derogiran.)

Stoga, ukoliko nije sposoban da izbjegne svoju unutarnju logiku i duboko ukorijenjen poriv za konfrontacionom nostalgijom, od dva rivala, kao pobjednik ostaje rijetko  onaj koji mijenja pravila igre.

Kako smo to propustili primijetiti ranije? Jednostavno, ekonomija je – odmah nakon historije – od svih ideološki najobojenija’ naučna disciplina.

Da sumiramo; Nakon raspada Sovjetskog Saveza, Amerikanci su ubrzali ekspanziju dok čekajući (stvarne ili zamišljene) protivnike da dalje propadaju, liberalizuju, i  stave ih u zapećak iza SAD-a. Jedan od instrumenata je bio agresivno zalaganje za veću ekonomsku integraciju između regionalnih i udaljenih država, koja je – kao što sada vidimo, kada je prošla euforija ‘kraja historije‘ iz 1990-ih – dovela do(nepovratne) društveno-političke dezintegracije unutar svake od ovih država.

Državotvorni teritorij ili revolucionarni prostor. Oboje ili ništa od toga?     

Ekspanzija je put ka sigurnosnom diktatu, post hladnoratovske društveno-političke i (hiper-liberalne) ekonomske mantre, koja je samo pogoršala probleme koji pogađaju Pax Americana, zatrovavši globalno upravljanje; okeane, populaciju te time doprinoseći kreiranju odnosa na nepodnošljivim nivoima.

Klasično imperijalno samo zarobljavanje (po tzv. teoriji bicikla: nastavite da vrtite pedale na isti način, ili se prevrnite)

Jasno je da je američka prevlast nakon Hladnog rata sada izazvana u gotovo svim domenima: Amerika više ne može djelovati nesputano u tradicionalnim sferama zemlje, mora i zraka, niti u novijim sferama kao što su (bliži i dublji) svemir i sajber prostor. Dugotrajnija nemogućnost da se uoči i rekalibrira takva imperijalna prenapregnutost donijela je bolne mamurluke u Washingtonu – najuočljivije kod zadnja dva izbora za Predsjednika.[3]

Nemogućnost da se upravlja rastućim troškovima održavanja imperijalnog poretka samo je povećala domaću narodnu pobunu i politički pritisak da se potpuno odustane od svoje ‘misije’. (Npr. u vrijeme vrhunca svoje najduže – i okončane fijaskom – strane intervencije, SAD su trošile oko 110 milijardi dolara godišnje u Afganistanu, otprilike 50% više od godišnje američke federalne potrošnje na obrazovanje.) Savršeno pogađate metu da promašite sve ostalo.

Ukratko, nakon raspada Sovjetskog Saveza Amerikanci su previše intervenirali u inostranstvu, a premalo kod kuće i isporučili manje nego ikad – i kod kuće i u inostranstvu. Takav model nikoga ne privlači.[4] Nije ni čudo što se danas širom svijeta mnogi pitaju hoće li se (States) države ikad više biti privlačne. Na domaćem planu, sve veći broj ljudi vanjsku politiku doživljava uglavnom kao skupu destrukciju; a diviniziranu trgovinu i imigracije kao uništavače radnih mjesta i zajednice. Politički sistem nije u stanju da razdvoji bogatstvo i moć, što guši društveno tkivo.[5]

Dakle, Amerikanci više ne popravljaju svijet. Oni samo upravljaju njegovim padom. Pogledajte njihov otisak u bivšoj Jugoslaviji, Afganistanu, Iraku, Pakistanu, Gruziji, Libiji, Siriji, Ukrajini ili Jemenu – da spomenemo samo neke. Nasilje kao izvor društvene kohezije izumire.

Kada su Sovjeti izgubili vlastitu autohtonu ideološku matricu i maverički konfrontacijski stav, i kada su SAD dominirale Zapadom, propustile su trijumfovati iako su pobijedile u Hladnom ratu, kako očekivati ​​od imitatora da postigne trajnu moralnu, ili čak privremenu ekonomsku pobjedu?

*     *      *
Da sumiramo: nakon sunovrata Sovjetskog Saveza, Amerikanci su ubrzali ekspanziju dok su čekali na (stvarne ili izmišljene) protivnike koje bi daljnje unazadili, ‘liberalizirali‘ i zakačili za kraj kompozicije svoga vlaka. Jedan od instrumenata je bilo agresivno nametanje gospodarskih integracija, unutar regiona i transkontinentalno, koje – kao što vidimo sada po okončanju euforije ‘Kraja Povijesti‘ s kraja 90-tih – jeste donijelo nepovratne društveno-političke dezintegracije unutar svake od tih država.

Diktat Širenje kao sigurnosni put (Expansion is the path to security), kao dio post-hladnoratovske mantre, samo je pojačao ionako lošu situaciju, daljnje slabeći status Pax Americane. Na ovaj je način sposobnost SAD-a da održi svoj poredak počeo da erodira brže od moći njenih oponenata da ga izazovu. Tako tipično za mnoge povijesne imperije: ‘Tko drugome jamu kopa…’

Nesposobnosti da primijete, te iznova kalibriraju svoj imperijalni uzmak dovelo je konačno do bolnog mamurluka u Washingtonu; najuočljivijeg na posljednjim predsjedničkim izborima. Ne umijeće da upravljaju povećanom cijenom održavanja imperijalnog poretka, dodatno je pojačalo nezadovoljstvo domaćeg pučanstva kao i politički pritisak da se napusti njihova sveukupna ‘civilizacijska misija‘. Savršeno pogođena meta, no k tomu je promašeno sve ostalo…

Dakle, Amerikanci više ne popravljaju svijet. Oni samo upravljaju njegovim slabljenjem. Pogledajte njihov otisak na bivšoj Jugoslaviji, Afganistanu, Iraku, Pakistanu, Libiji, Siriji ili Jemenu – da spomenemo tek par najeklatantnijih primjera.

*                *                      *                      *
Kada su Sovjeti izgubili svoju vlastitu ideološku matricu i samostalni suprotstavljajući stav, i kada je Zapad kojim dominiraju SAD propustio da trijumfuje iako je pobijedio u Hladnom ratu, kako očekivati od Imitatora da postigne trajnu moralnu ili makar privremenu gospodarsku pobjedu?

Za razliku od odnosa sa Sovjetskim Savezom koji su od početka do njegovog kraja bili uvijek na istoj neizmijenjenoj liniji konfrontacijskog uvažavanja, Amerikanci su imali do sada tri različita pristupa Narodnoj Republici Kini: Od potpunog negiranja postojanja do Nixonovog iznenadnog kohabitiranja.[6]

Konačno su SAD primijetile da ideoloških razlika između njih i post-Dengove Kine zapravo i nema. To je označilo ‚novi početak‘. Nedugo zatim obje su se zemlje lako složile za međuovisnost:[7] Amerikanci su udovoljili svom privatnom (mašinskom i tech) sektoru i odriješili njihovu pohlepu, dok su Kinezi zauzvrat stavili na raspolaganje svoju jeftinu (i zaplašenu) radnu snagu te podanost u imitaciji.

Ipak, za obje zemlje ovo je bilo mnogo više od gospodarstva, bila je to politika – Washington je to razumio kao međuovisnost koja Kinu limitira, dok je Peking to vidio kao međuovisnost koja ih stavlja na svjetsku scenu. U međuvremenu, Kinezi su ovladali sa više sofisticirane tehnologije, a Američki veliki Tech se sofisticirao u digitalnom autoritarizmu.

No, Medeni mjesec se najvjerovatnije sada završio.

Danas pojačani sukob sam po sebi vodi do posljedičnih poziva na razdvajanje između dva planetarno najmoćnija gospodarstva. Osim što bi označilo kraj globalnog kapitalizma koji je u stalnoj ekspanziji od pada Berlinskog zida, ovo bi konačno moglo da pokrene i globalnu pre-svrstavanje. Ostatak svijeta završio bi – htjeli to ili ne – u nasuprot sučeljenim (trgovinskom) blokovima. Ovo ne bi značilo vraćanje u 1950-e ili 1960-e, već u poredak od prije Prvog svjetskog rata.

Jasno je: neće nas spasiti ni više sukoba, ni više uglja, niti više oboružane trgovine ili trgovine naoružanjem. To je već propalo u prošlosti, i propast će ponovno, bilo kada da se desi.

Nenaklonost Sovjetskom Savezu koji je bio na jednoj jasnoj liniji prihvaćanja konfrontacije od početka do svog posljednjeg dana, Amerikanci su provodili tri vrlo različite politike prema Narodnoj Republici Kini: od potpune negacije (i uvjeravanja o međusobnom uništenju iz Maova vremena), do  Nixonove naprasne kohabitacije.

Američka strategija zapadnjačenja [xihva] i podjele [fenhva] Kine je propala, ali je dobro funkcionirala za Jugoslaviju i Sovjetski Savez – slabljenjem i delegitimiziranjem centralne vlade antagoniziranjem nacionanosti i demoniziranjem stranke i vojske. Otuda i kopernikanski zaokret: SAD nije ‘uočio’ nikakve stvarne ideološke razlike između njih i Kine nakon Denga.

To je signaliziralo ‘novo otvaranje‘ – kineska obalna područja postaju zapadno industrijsko predgrađe. Ubrzo nakon toga, obje su se zemlje lako složile oko međuovisnosti: Amerikanci su zadovoljili svoj korporativni (mashine and tech) sektor i njegovu neobuzdanu pohlepu, dok su Kinezi zauzvrat ponudili jeftinu radnu snagu, bez obzira na okoliš i podložnost u imitaciji. Međutim, za obje zemlje je to bilo mnogo više od ekonomije, podmazano „osviještenom slobodnom trgovinom”, to je bila politika – Washington je to čitao kao međuovisnost za transformativno zadržavanje, a Peking ju je vidio kao međuovisnost za (globalni) prodor. Amerikanci su ostali u rastućoj iluziji da oni definiraju uvjete za kineski rast, a Kinezi – s druge strane – postali su uvjereni da uvjete gospodarskog rasta prihvaćaju samo oni.

Takozvana financijska kriza 2008./09. (ili bolje reći vrijeme vrhunca Casino ekonomije) potkopala je pozicije najvećeg potrošača kineske robe (SAD), a istodobno je podigla povjerenje najvećeg proizvođača američkih proizvoda (PRC). Posljedično, ubrzo nakon toga; do 2012. Peking je dobio prvo vodstvo izvan Dengove linije. (Jedan od poznatih diktata ovog Bismarcka iz Azije bio je ‘sakrij sposobnosti, čekaj svoje vrijeme‘ – čista Bismarckova mudrost za odvraćanje bilo kakvog domaćeg imperijalizma u žurbi.)

Međutim, u posljednjih nekoliko desetljeća, Kinezi su stekli sofisticiraniju tehnologiju, a američki Big tech sofisticirao se u digitalnom autoritarizmu.

Ali, kako se Amerika (iznenada) vraća kući, čini se da je medeni mjesec gotov. Zašto dolazi sada? Washington si više ne može priuštiti tretiranje Kine samo kao još jednog trgovinskog partnera. Također, SAD nije u dobroj poziciji da kapitalizira eventualnu ratobornost Pekinga (osobito s Rusijom bližom Kini nego ikada prije).

Uobičajena linija zapadnog neonarativa glasi: ‘KPK je iskoristila otvorenost liberalnih društava, a posebno svoju slobodu govora za pljačku, i preusmjeravanje. I; ‘Peking mora platiti cijenu reputacije zbog izrabljivačkih praksi‘.

Ubrzavanje u smjeru sudara već dovodi do poziva na strateško odvajanje (u najboljem slučaju, postupno odvajanje) dvaju najvećih svjetskih gospodarstava i onih u njihovim orbitama. Osim što označava kraj globalnog kapitalizma koji je eksplodirao nakon pada Berlinskog zida, ovo bi konačno moglo pokrenuti globalno prestrojavanje. Ostatak svijeta završio bi – voljno ili ne – u suparničkim (trgovačkim) blokovima. Ne bi to bio povratak u 1950-e i 1960-e, već u konstelacije prije WWI.

Epilog je jasno vidljiv: Ni više konfrontacije i više ugljika, niti više naoružanja i trgovine oružjem neće nam spasiti dan. Nije uspjelo u našoj prošlosti; propast će opet…

Zamka imitiranja

Zanimljivo je da se Kina usprotivila Prvom svijetu, sa Drugim se oštro mimoišla, i napose još od Bandunga iz 1955-e nije niti pobijedila niti se (zaista) pridružila Trećem putu. Danas Kinu mnogi vide kao vodećeg takmaca. Ali gdje je njen trajni uspjeh?

Među vodećim ekonomistima vlada gotovo neprijeporno mišljenje da Kina duguje svoj gospodarski uspjeh trema ključnim razlozima. Prije svega to je činjenica da je Narodna Republika Kina usvojila tzv. Imitativnu gospodarsku politiku (baš kako su to Japan, Singapur, Tajvan i J. Koreja učinile prije nje) kroz Dengovo proklamirano otvaranje. Drugi je iznimno niska domaća potrošnja, te dosta štednje po kućama. Konačno, kao treći razlog Sino-čuda navodi se nizak proizvodni trošak – uglavnom na uštrb stareće populacije, kao i na račun vlastite radne snage te prirodnog okoliša.[8]

Ništa od spomenutog nema snagu privlačnosti na međunarodnom planu, niti pak obećava izvjesnu budućnost. Stoga ne treba čuditi da Imitator vojuje – kod kuće i u inozemstvu – defanzivne ideološke bitke. Takav reaktivni status quo nema intelektualnog zova da privuče i inspirira ikoga van svojih uskih zavičajnih međa.[9]

Dakle, ako je XIX bilo “stoljeće poniženja“, XX “stoljeće emancipacije”, treba li da XXI dobije pridjev “stoljeće imitiranja“?

(Inicijativu BRI Pojas i Put/Put Svile br. 2 mnogi smatraju kineskim instrumentom koji joj omogućuje planetarno prisustvo. Kineski lideri obećali su masivne infrastrukturne projekte svuda unaokolo za koje je trebalo da potroše trilione dolara. Ipak, konkretne brojke su nešto skromnije. Kao što je Drugi BRI samit pokazao, kineske kompanije su investirale tek 90 milijardi dolara širom svijeta. Djeluje da ni Narodna Republika Kina nije toliko bogata kako bi to mnogi (voljeli) da misle,  niti će biti u stanju da finansira svoje obećane projekte bez da zatraži pomoć globalnog privatnog kapitala. Taj kapital – ako uopće – neće biti ponuđen bez uslovljavanja. Azijska infrastrukturna razvojna banka (AIIB), kao i BRICS ili ‘Novorazvojna’ banka raspolažu sa nekih 150 milijardi dolara, a Infrastrukturni Fond puta svile (SRIF) posjeduje do 40 milijardi. Prema procjenama OECD-a, kineska država i poluprivatne kompanije mogu da prikupe još dodatnih 600 milijardi dolara (uglavnom nelako) kod kuće, iz finansijskog sektora koji je pod kontrolom države. To znači da je Kina u zaostatku u odnosu na planirana BRI obećanja širom svijeta. Dakle, vijesti su loše ili za (BRI) svijet ili za Kinu uhvaćenu u mrežu obećanja koje treba dati ako se pozajmljuje veliki novac.)

Kako se ponašati u svijetu u kom je gospodarstvo podčinjeno trgovini (kako to propagira visoko Sino-Američko sveštenstvo globalizacije), dok sama trgovina nastavlja da tvori značajan dio nacionalne sigurnosne strategije velikih sila? I, kako definirati (te mjeriti) egzistencijalnu prijetnju: inferiornošću ideološkog narativa, kao u toku Hladnog rata; ili veličinom jaza u cjelokupnom proizvodnom rezultatu, kao što je to slučaj nakon hladnog rata. Ili nečim trećim? Možda povrat na tzv. Uključivi razvoj.

Zasigurno nema intelektualnog zova u rastu bez dobrobiti, izobrazbi koja ne omogućuje jednaku mogućnost, življenju bez dostojanstva, liberalizaciji bez osobne slobode. Ozelenjeni međunarodni odnosi zajedno sa ozelenjenim gospodarstvom – geopolitičko i ekološko razumijevanje, otkiseljavanje i relaksacija odnosa predstavljaju taj Treći put ka sutrašnjici koji nam nedostaje.

Ovim su istovremeno uslovljene obje stvari: manje sukoba oko tehnologije današnjice i njene de-monopolizirana preraspodjela, kao i odlučan rad na takozvanom teslijanskom implozivnim/fuziono-holističkim sistemima. To bi uključivalo tehnologije besplatnog prenosa ne-Hercijanske energije (koja je u stanju da detoksicira našu troposferu od opasnih emisija polja, talasa i frekvencija, dovodeći je bliže šumanovoj rezonanci); sekvestraciju ugljika; anti gravitacijska i samonavigirajuća rješenja; bioinformatiku i nanorobotiku.

Ukratko, više inicijative nego poslušnosti (uključujući više javne kontrole nad sakupljanjem podataka). Više napora ka izuzetnosti (ili stvaranju) nego borbe za nadmoć (odnosno podjele).

Radi sve što i tvoj susjed‘ – zvuči kao Biblijska propovijed – a uzvišeni je ekonomski naputak koji IMF neumorno i uporno ponavlja. I uistinu, teško je i zamisliti ikakav gospodarski prosperitet, ukoliko dobrosusjedski odnosi nisu izgrađeni i očuvani.[10] Konačno, niti jedan globalni lider nikada u povijesti nije iznikao iz nesigurnog i nepovjerljivog susjedstva, ili tako što je ponudio malo više istog u zamjenu za inovativna tehnološka unapređenja.

(Na primjer, mnogi vide kineski 5G – osim njegovog opasnog elektrosmoga koji ova IoT tehnologija emitira na Zemljinu biotu – kao neliberalnu inovaciju te difuziju digitalnog samodržavlja, koja bi mogla da završi u službi autoritarnih režima gdje bilo.[11]  I zbilja, tehnika mašinskog učenja vještačke inteligencije inspirirana biološkim neuronima (neuro znanost), uključujući svoja tri metoda: NadgledanoNenadgledano i Pojačano učenje može završiti u zlorabi; za digitalni autoritarizam, prediktivno nadgledanje, te fabricirano društveno vladanje bazirano na bonus-malus bihejvioralnim društvenim kreditima.[12])

Zaključno, sve počinje iznutra, od kuće; društveno-ekonomski i zaštitom okoliša. Bez podrške iz baze kod kuće (uključujući onu iz Hong Konga, Xinjiang i Tibeta), nema promjene u samoj igri. Kuća Kine je u Aziji. Njena veličina i centralnost zajedno sa njenim impresivnim rezultatima sami su za sebe dovoljno ograničavajući i sputavajući.

Stoga ono što treba nije samo novi, neimitirajući socijalno ekonomski i tehnološki zaokret. Bez stvarnog i iskrenog prihvaćanja mehanizama poput Pokreta Nesvrstanih, ASEAN-a i SAARC-a (eventualno čak i OESS-a/OSCE) i glavnih šampiona multilateralizma u Aziji, na prvom mjestu Indije, Indonezije i Japana, Kina neće u budućnosti biti ono što se planetarno iščekuje; Treća sila, ona koja bi promijenila igru, trajni vizionar, te pouzdan svjetski lider kome se može vjerovati.

Obećanje Schumannove rezonance

Ranije u ovom tekstu već smo elaborirali imperijalne fikcije i trvenja: Carstva i supersile stvaraju vlastite stvarnosti, budući da nisu vezane za ‘situaciju na terenu’. Za njih nikada nije glavno pitanje šta mogu, nego što žele u međunarodnom vladanju. Međutim, (neliberalna) jednostranačka demokracija ili jednostranačka autokracija lažna je dilema, obje su gotovo iste slijepe ulice.

Nema intelektualne privlačnosti u rastu bez blagostanja, obrazovanju koje se ne pretvara u poštene prilike, životu bez dostojanstva, liberalizaciji bez osobne slobode, postignućima bez mišljenja. „Ozelenjavanje” međunarodnih odnosa uz „ozelenjavanje” društvenih tkiva i gospodarstva (uključujući prelazak na plavo i bijelo, more i vjetar, energiju) – geopolitičko i ekološko razumijevanje, de-acidifikacija i opuštanje je taj nedostajući, treći put za sutra.

(Sudeći prema PEM-u zemalja (Primary Energy Mix) i proizvodnom otisku, američki e-automobili se zapravo voze na katranskom pijesku i frakiranoj nafti/plinu, dok se kineska električna vozila pokreću ugljenom. To zahtijeva oboje odjednom: manje sukobljavanja oko današnje tehnologije i njihove demonopolizirane preraspodjele, kao i odlučan rad na takozvanim Teslinim implozivnim/fuzijskim holističkim sustavima. To bi uključivalo nehertzovske energetske tehnologije slobodnog prijenosa (sposobne za izbjegavanje  života u elektromagnetskoj, tehnološki generiranoj juhi nepodnošljive toksičnosti zračenja, zapravo sposobnu detoksicirati našu troposferu od opasnih polja, valova i emitiranja frekvencija – približavajući nas Schumannovoj rezonanciji ); sekvestracija ugljika; antigravitacijska i samonavigacijska rješenja; bioinformatiku i nanorobotiku.

Naravno, s obzirom da se bioinformatika i nanorobotika ne mogu koristiti u svrhu eugenike (uključujući cijepljenje u svrhu mikročipiranja). Ukratko, više inicijative nego poslušnosti (uključujući veću kontrolu javnosti nad prenošenjem podataka). Više truda do izvrsnosti (stvaranja) nego borbe za nadmoć (podjela). Lider svijeta treba ponuditi više od novca i zastrašivanja.

Čini kao svom bližnjem‘ ekonomsko je proročanstvo koje zvuči biblijski koje krugovi bliski MMF-u vole neumorno ponavljati. Doista, teško je zamisliti ogroman nacionalni ekonomski prosperitet, ako se dobrosusjedski odnosi ne grade i ne održavaju. Jasno je da nijedan globalni lider nikada u povijesti nije izašao iz nestabilnog i nepovjerljivog susjedstva…

(Npr. mnogi vide kineski 5G – osim opasnog elektrosmoga IoT-a kao tehnologiju koja se emitira na Zemljinu biotu – kao neliberalnu inovaciju, koja na kraju može poslužiti autoritarizmu, bilo gdje. I doista, duboko učenje AI inspirirano biološkim neuronima (neuralna znanost) uključujući njegove tri metode: nadzirano, nenadzirano i pojačano učenje može završiti korištenjem za širenje digitalnog autoritarizma, prediktivnog rada policije i proizvedenog društvenog upravljanja na temelju društvenih kredita u ponašanju bonus-malus.) Dakle, sve počinje iznutra, od kuće; socio-ekonomski i ekološki. Bez podrške matične baze (uključujući Hong Kong, Xinjiang i Tibet), nema promjene igre. Kineski dom je Azija. Njegova veličina i centralnost zajedno s impresivnim učinkom dovoljno ga ograničavaju.

Konačno, nije potreban samo novi, neimitativni zaokret soci ekonomije i tehnologije. Bez istinskog i iskrenog prihvaćanja mehanizama poput NAM-a, ASEAN-a i SAARC-a (na kraju čak i OESS-a) i glavnih prvaka multilateralizma u Aziji, prije svega Indije, Indonezije i Japana, Kina nema budućnost za ono što je planetarno čekala – treće sila, igrač koji mijenja igru, diskurzivna moć, trajni vizionar i globalni lider kojem se vjeruje.[13]

Ako je ikada u povijesti postojao trajni trijumf, to je gotovo sada. U multi polarnom svijetu XXI stoljeća kojim dominiraju višestruki izazovi i višedimenzionalna suparništva, nema konvencionalne pobjede. Revolucija ili restauracija?

Post Scriptum:

Mnogi svode ‘igru’ sutrašnjice na dvije države – Kinu i SAD. Već se skoro tri decenije umanjuje značaj Rusije – od supersile do trećerazredne zemlje u dva-tri koraka. Uz bezmalo ismijavanje, njeno se gospodarstvo poredi sa onim iz Italije. Osim, ako nije u terapeutske svrhe, ova izvitoperena slika realnosti, ne služi nikome – štaviše iznimno je opasna. Da se ne zavaravamo, Rusija ostaje jedina zemlja na planeti koja može uništiti kompletnu Ameriku za manje od pola sata (preciznije, za 17 minuta).
Dakle, vratimo se realnostima: U različitim intenzitetima, ali kroz čitavu predmodernu i modernu povijest, gotovo svaka svjetska velika sila ovisila je (a i dalje ovisi) od toga šta se događa u i oko Rusije. Od značaja nije samo veličina Rusije već i njena apsolutna centralnost na karti svijeta. Ona je važna, ako ne i više onda makar, koliko i sveprisutnost SAD-a, odnosno koliko i hiperprodukcija NR Kine. Dakle, tu je jedan neprekinut tok proizvodnje ka cijelom svijetu, tu je balansiranje prevelikim i centralno pozicioniranim, i tu je sposobnost da se kontrolirano crvotoči ulazak i nametne od strane perifernog. Oscilatorna igra ova tri faktora je ono što karakteriše našu današnjicu.

References:
Halimi, S. (2020), Dès maintenant !, Le Mond Diplomatique (LMD IV/20), Paris France
Piketty, T. (2020), Capital et Idéologie, Éditions du Seuil, Paris France
Thiesse, A-M. (1999), La création des identités nationales: Europe XVIIIe-XXe siècle, Editions du Seuil, Paris,
Khana, P. (2019), The Future is Asian, Simon & Schuster
Curtain, P.D. (1984), Cross-Cultural Trade in World History, Cambridge University Press
Acemoglu, D. and Robinson, J.A. (2012), Why Nations Fail, Crown Business (Random House) NY
Beckley, M. (2018), Unrivaled: Why America Will Remain the world's Sole Superpower, Cornell University Press
Diamond, J. (2019), Upheaval – Turning Points for Nations in Crisis, Little Brown and Company NY
Mazzucato, M. (2020) The Value of Everything: Making and Taking in the Global Economy Penguin UK
Harari, Y.N. (2018), 21 Lessons for the 21st century, Penguin – Random House UK
Rapp-Hooper, M. (2020), Shields of the Republic: The Triumph and Peril of America's Alliances, Harvard University Press
Lighthizer, R. E. (2020), How to Make Trade Work for Workers, FAM (99/04/20)
Bajrektarević, A. (2012), No Asian Century …, Addleton Academic Publishers, New York
Graham, T. (2019), Let Russia Be Russia, CFR (FAM, 98-6-19, pg.134)
Maddison, A. (2020), Maddison Project Database, University of Groningen, the Netherlands

O autoru:
Anis H. Bajrektarević
 je šef katedre i profesor međunarodnog prava i globalnih političkih studija u Beču, Austrija. Autor je osam knjiga (izdanih od strane američkih i europskih izdavača), te brojnih znanstvenih članaka na temu geopolitike energije i tehnologije. Profesor je urednik njujorškog stručnog magazina GHIR (Geopolitika, Povijest i međunarodni odnosi), kao i član uredničkog odbora nekoliko sličnih specijaliziranih časopisa na tri različita kontinenta.

Njegova deveta knjiga ‘EU – Genesis, Institutions, Instruments’ (EU – Geneza, Institucije, Instrumenti) izlazi u february 2022.

Tekst – u nekoliko svojih verzija – do sada je objavljen u preko dvadeset zemlja na četiri kontinentna svijeta. Sa engleskog originala: Unavoidability of Sino-American Rift: History of Strategic Decoupling prevela Lejla Krehić (rev. autor)

Članak predstavlja stav autora i ne odražava nužno stav IFIMES-a.

Ljubljana/Beč, 29.decembar 2021

Fusnote:
[1IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine.
[2] Protok i nepovrativost (kao i neusmjerenost i Boltzmannovo odvijanje) vremena, jedan je od temeljnih principa koji upravlja vidljivim (takoreći shvatljivim) univerzumom. Ako i kada dakle, sama budućnost mora biti određena, ali neoblikovana. Dakle, budućnost je manifestacija drugog zakona termodinamike (jednog od temeljnih principa hemofizike koji nama upravlja), ali mora biti (neto suma) naša kolektivna projekcija ka sljedećem: Kolaps (multivektoralne) vjerovatnoće i njena realizacija u (četvorodimenzionalno) moguće sutra. Iz klerikalnog razloga, imamo tendenciju da zaključujemo o budućim događajima iz ljudskih konstrukcija (poznatih kao teorijski principi) ili da ih induciramo iz duboko ukorijenjenih/uobičajenih vizija (poznatih kao prošlo iskustvo).
[3] Prosječni američki radnik je nezaštićen, neorganiziran/razjedinjen, dezorijentiran i siromašan. Zbog (izazvanog korporativnim sektorom SAD) kolosalnog rasta Kine, relativna kupovna moć američkog i kineskog radnika sada je izjednačena. Trenutno, prosječni američki radnik glatko bi prihvatio mizerne uslove rada i lošu platu, koja se ne razlikuje previše od plate kineskih radnika – samo da bi dobio posao. Prvi koji je to uočio, a potom i pametno iskoristio bio je Trumpov team.
[4] “„Odmetnička supersila… div bez moralnih obaveza… agresivan, teško naoružan i potpuno samostalan. … neke američke sigurnosne garancije počele su izgledati kao sigurnosni reketi. … učestvuje u međunarodnim institucijama, ali prijeti da će ih napustiti kada one djeluju protiv uskih interesa SAD-a; promoviše demokratiju i ljudska prava, ali uglavnom da destabilizuje geopolitičke rivale” – nabraja neke na dugačkoj listi savremenih američkih grijeha prof. Beckley (Beckley, M. (2018) Bez premca: Zašto će Amerika ostati jedina svjetska supersila, Cornell University Press).
[5] Napuštajući tradicionalni dvopartijski sistem, SAD su već sada jednopartijska (neliberalna) demokratija. Mnogi u korporativnom svijetu bi prihvatili (čak i očigledan) opsežan društveno-ekonomski reinženjering kako bi se sistem transformirao u jednopartijsku autokratiju.
[6] Povlačenjem priznanja od Formoze prema Pekingu, formalno je otvoren odnos između njih 1. januara 1979. Na slavljeničkoj turneji po Americi kasnije istog mjeseca, Deng Xiaoping je preporučio da Kina i SAD imaju ‘dužnost da rade zajedno [i da se ujedine] u ograničavanju slobode Polarnog Medvjeda (Sovjetske Rusije)’.
[7] Obećanje nemiješanja između Kine i SAD donijelo je oko tri decenije kolosalne međuzavisnosti između njih dvoje: unutrašnji poredak bio je u rukama KP Kine, a međunarodni poredak u američkim rukama. Nijedna strana nije se trebala miješati u poslove druge. Ali paradoks inverzije bio je iznenadan i ozbiljan – unutrašnji poredak je ojačan američkom (autoritarnom) tehnologijom, a međunarodni (liberalni) poredak à la Americana je pokrenut na jeftinoj kineskoj robi. Promijenjene uloge podstiču temeljno prilagođavanje pozicija.
[8] Prisvajanje visoke tehnologije i znanja putem obaveznih/prisilnih transfera tehnologije i kopiranja, zajedničkih ulaganja, diskriminatornih praksi licenciranja patenata i međusektorske industrijske modernizacije koju predvodi država podigli su Kinu u sistemu vrijednosti. Nije ni čudo što je njen BDP po glavi stanovnika skočio sa 194 dolara (1980.) na preko 9.000 dolara (2019.).
Peking modernizuje svoju mornaricu, bavi se međunarodnom ekonomskom ekspanzijom i geopolitičkom projekcijom putem svoje “Belt and Road Initiative” do sada je kupila, izgradila ili upravlja sa 42 luke u 34 zemlje. U međuvremenu, Washington javno žali za povratkom na ‘trgovinsku politiku fokusiranu na radnike’ – kako to naziva američki trgovinski predstavnik Robert E. Lighthizer – i otvoreno se protivi i ‘državnom kapitalizmu koji iskrivljuje tržište u Kini i nefunkcionalnoj WTO’. “Nijedna odluka o trgovinskoj politici od kraja Drugog svjetskog rata nije se pokazala pogubnijom za radnike od proširenja trajnih normalnih trgovinskih odnosa na Kinu 2000. godine. Unatoč predviđanjima predsjednika Clintona… dogodilo se suprotno” – zaključuje on. (FAM, 99/04/20)
[9] Neosporno je da je Kina uspjela proširiti svoje ekonomsko prisustvo, ali joj za sada nedostaje bilo kakav preovlađujući i trajni strateški uticaj uprkos korištenja trgovine kao oružja i prekomorske pomoći. Jednostavno, Peking je postigao neke kratkoročne ciljeve, ali dugoročni strateški utjecaj Kine ostaje ograničen i reverzibilan. Narodna Republika Kina nije osigurala velike pomake u geopolitičkom poretku. Peking tek treba da nauči kako bi njegova velika strategija mogla igrati u različitim geografskim i društveno-političkim kontekstima. Dok Zapad predvođen SAD postaje razočaran, Kina je izazvala reakciju umjesto da dobije globalnu podršku i divljenje. Jasno je da politička kontrola, ekonomski rast, nadzor i transportna infrastruktura sami po sebi ne čine nužno trajnu naciju. Imati sve to bez psihološke povezanosti i moralnog osjećaja ne može dugoročno održati koheziju nacije.   

[10] Potpuno svjesne toga, Kina i Rusija (u svom historijskom, ali još uvijek stalnom zbližavanju) guraju novu azijsku kontinentalnu/regionalnu bezbjednosnu organizaciju. Nadovezujući se na najbolje naslijeđe sveobuhvatnog panevropskog sigurnosnog mehanizma – OEBS-a sa sjedištem u Beču (Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju), one se obavezuju i pozivaju svoje susjede da se pridruže CICBMA (Konferencija o interakciji i Mjere za izgradnju povjerenja u Aziji), arhitektura ODKB (Organizacija ugovora o kolektivnoj bezbjednosti) i QCCM (kvadrilateralni mehanizam za saradnju i koordinaciju). Nalazi se na vrhu već razrađene SCO (Šangajska organizacija za saradnju) i ekonomskih FORA koje dobro funkcionišu – AIIB (Azijska banka za infrastrukturna ulaganja) koju vodi Kina i EAEU (Evroazijska ekonomska unija) koju podržava Rusija. Dakle, za samo dvije decenije centralni dio evroazijskog kontinenta postao je najmultilateralizovaniji – a time i stabilniji region svijeta. Kolektivni je daleko bolji od bilateralnog ili selektivnog/ad hoc bezbednosnog aranžmana koji SAD preferiraju u azijsko-pacifičkom regionu. Savezi su izgrađeni na zajedničkim interesima, učvršćeni formulisanim principima i održavani na pouzdanosti i predvidljivosti – stoga su strukturni stabilizatori.
[11] Čini se da Kina vodi, ali nije sama sa svojim mnogo kritiziranim sistemom socijalnih kredita bonus-malus koji pokreće tehnologija prepoznavanja lica. Agencije za praćenje ljudskih prava (uključujući Globalni indeks nadzora umjetne inteligencije Carnegie Endowmenta) izvještavaju da praktički svaka od zemalja G-20 uveliko koristi uređaje za nadzor s AI-om, uključujući razne programe za prepoznavanje lica, koji imaju za cilj društvenu „predvidljivost”. Da ne spominjemo da su takve nove tehnologije posebno opasne za slabe demokracije jer mnoge od njihovih digitalnih alata, tehnologija imaju dvostruku namjenu.
[12] Tehnologija, njena inovacija i s njom povezane institucije koje postavljaju norme, nisu fensi tema za diskusije na okruglim stolovima. Ona je centralni element savremenog globalnog i regionalnog geopolitičkog nadmetanja. Konačno, podaci nisu konkurentni, ali podaci su također ometajući ako nisu sadržani u jasnim pravilima angažmana.
[13] U proteklih nekoliko mjeseci, Narodna Republika KIna je povećala interes u gotovo svim brojnim teritorijalnim sporovima, pa čak i izazvala nove, u još jednom odstupanju od dosadašnje prakse. Peking je takođe preokrenuo kurs kada je u pitanju nacionalna periferija. “Bivši kineski lideri, posebno Deng Xiaoping i Jiang Zemin, vjerovali su u institucionalizirane procese kolektivnog vodstva. Xi je onemogućio ili neutralizirao mnoge od ovih kanala. Svijet možda sada dobiva osjećaj kako izgleda donošenje odluka u Kini kada izuzetno jak vođa djeluje manje-više samostalno” – primijetila je profesorica Rapp-Hooper nedavno u svojoj knjizi. To naravno izaziva stalne udarne talase širom Azije. Dok Indonezija razmatra ponovno pojačavanje NAM-a, kao i jačanje bloka ASEAN-a, drugi su reaktivni. Indija i Japan, dva druga azijska teškaša (i šampioni multilateralizma), u posljednje vrijeme su prisiljeni da potpišu takozvanu indo-pacifičku pomorsku strategiju sa Sjedinjenim Državama (uravnotežujući nedavni pacifički trgovinski sporazum RCEP-a). Međutim, nijedna od tri države nema koherentan plan o tome šta da radi na azijskom kopnu. Sve tri države se razlikuju po strastima, nagonima i prioritetima. Tomu je tako jer istinska pankontinentalna organizacija još uvijek ne postoji u Aziji.

(C) 2021 IFIMES