Aktuelno Bosna i Hercegovina Regija Sandžak Vremeplov

Prije 144 godine, na današnji dan 13. juna 1878. godine, započeo je s radom Berlinski kongres. Odlukama ovog kongresa poništene su odredbe Sanstefanskog mira, Austro-Ugarskoj je dodijeljen mandat za okupaciju Bosne i Hercegovine, a gradovi Nikšić, Kolašin, Pljevlja, Priboj, Prijepolje, Nova Varoš, Novi Pazar, Bijelo Polje, Sjenica, Novi Pazar, Berane, Rožaje i Kosovska Mitrovica, te oblasti Stari Vlah, Bihor, Kolašin, Piva, Drobnjak i Rudine, izdvojeni su iz teritorija dotadašnjeg Bosanskog vilajeta i razdijeljeni između Crne Gore, Srbije i Osmanskog carstva.

(Iz Zbirke karata i planova Historijskog arhiva Sarajevo: ZKP-291:
“Karte von Bosnien, Herzegowina, Serbien und Montenegro nebst einem grossen Theile von Albanien, Bulgarien und den angrenzenden Ländern der Österr.-Ungar. Monarchie, Wien 1876.”)

Na Berlinskom kongresu, održanom od 13. juna do 13. jula 1878. godine, Sandžak je odvojen od Bosne, kao corpus separatum odnosno specijalna (odvojena) oblast, precizno uokviren tada međunarodno utvrđenim granicama Bosne, Kraljevine Srbije, Kraljevine Crne Gore i Kosova.

Karta Sandžaka 1879. Cijela strana berlinskih novina “Neue Illustrierte Zeitung” je posvjećena Sandžaku.(Foto: Arhiva, Damir Gruda)

Prema Berlinskom ugovoru Novopazarski sandžak, kao dio starog Bosanskog vilajeta, obuhvatao je slijedeće kaze (okruge): Novi Pazar, Sjenicu, Novu Varoš, Prijepolje, Pljevlja, Trgoviste sa Pešterom, Berane, Mojkovac, Bijelo Polje i Kolašin (Vraneš).

Teritorija Sandžaka odlukama Berlinskog kongresa dobila je međunarodni protektorat. Tadašnji Novopazarski Sandžak je u periodu od 1878. do 1912. godine bio pod vojnom upravom Austro-ugarske te civilnom upravom Osmanskog carstva.

Izvor. STAV, SNews

Bosna i Hercegovina Društvo Sandžak Vremeplov

Austro-Ugarska je u zvaničnim izvještajima tvrdila da je odredbe Istanbulske konvencije izvršila u cijelosti, ali je u praksi stvarno odstupila od skoro svih njenih tačaka. Konvencija je ipak, makar i formalno, omogućavala održavanje jedinstva Bošnjaka na cijelom njihovom etničkom prostoru, od Kosovske Mitrovice na istoku do Une i Save na sjeverozapadu

Radi pritiska na Portu, austrougarske okupacione vlasti nastojale se da neposredno nakon Okupacije otpremanjem adresa i poklonstvenih deputacija prikažu kako se samo stanovništvo Bosne i Hercegovine odriče sultana i moli aneksiju od cara i kralja.

Prvu takvu deputaciju primio je Franjo Josip 14. novembra 1878. godine u Budimpešti. S druge strane, osmanska vlada je u međuvremenu od većine sila dobila potpuno negativan odgovor na svoju cirkularnu notu o zlodjelima austrougarske vojske u Bosni i Hercegovini.

Videći da je ostala usamljena, osmanska vlada je 17. novembra 1878. godine  izjavila spremnost da se zajednička uprava u Novopazarskom sandžaku uredi jednom konvencijom s Austro-Ugarskom.

Da bi Portu, a posebno sultana, uvjerila u svoje najbolje namjere, austrougarska vlada je opozvala iz Bosne generala Josipa Filipovića, koji je optuživan kao neprijatelj Bošnjaka. Obavještavajući Zichyja o tome, Andrássy mu posebno podvlači da je hercog Wilhelm Württemberg, kojem je umjesto Filipovića povjerena vrhovna komanda, “obljubljen kod tamošnjih Turaka”, tj. Bošnjaka.

Krajem decembra 1878. godine sultan je izdao iradu o mješovitoj upravi u Novopazarskom sandžaku pa su pregovori o Konvenciji ubrzo nastavljeni.

Ovi pregovori su uspješno okončani potpisivanjem Konvencije 21. aprila 1879. u Istanbulu.

U uvodu Konvencije potvrđuje se da “činjenica okupacije ne vrijeđa suverena prava” sultana nad Bosnom i Hercegovinom, dok privremenost okupacije nije uopće spomenuta. Konvencija jamči slobodu vjeroispovijesti svim stanovnicima okupirane pokrajine. Posebno se Bošnjacima zajamčava pravo da slobodno održavaju veze sa svojim duhovnim poglavarom u Stambolu, da u javnim molitvama spominju ime sultana (halifa) i da na džamijama ističu osmansku zastavu, ondje  gdje je to već bio običaj.

Bošnjacima se još posebno garantiraju lična i imovinska sloboda i sigurnost. Prihodi Bosne i Hercegovine koristit će se isključivo za upravu i druge potrebe ove pokrajine, a razni osmanski novac biće i dalje slobodno upotrebljavan u poslovnom prometu.

Porta će po svom nahođenju raspolagati oružjem, ratnim i drugim materijalom koji je ostao po utvrđenjima ili garnizonima Bosne. Inventar i primopredaju ovog materijala izvršit će posebni komesari obiju vlada.

Pitanje putnih isprava, što je za Bošnjake bilo od posebnog značaja, te postupanje sa stanovnicima Bosne i Hercegovine, koji putuju iz pokrajine ili u pokrajinu, uredit će se naknadnim sporazumom.

Određeno je da će austrougarske trupe imati garnizone u Priboju, Prijepolju i Bijelom Polju, koje je naknadno zamijenjeno s Pljevljima. Ukupan broj vojnika ne smije biti veći od četiri-pet hiljada, s tim da i Porta ima pravo držati jednak broj vojnika u tim mjestima.

Pregovori o konačnom zaposjedanju doline Lima završeni su 26. jula 1879. godine u Sarajevu. S austrijske strane pregovore je vodio tadašnji zemaljski poglavar Wilhelm von Württemberg sa štabnim oficirima, a s turske Husni-paša s pukovnikom Saidom i majorom Hilmi-begom.

“Zmaj od Sandžaka” muftija Mehmed Vehbi Šemsekadić u borbi protiv austrougarske okupacije , foto ilustracije inat.ba

Sve je teklo bez teškoća, osim što se primjećivalo da Turci nastoje odugovlačiti pregovore. Na traženje Austro-Ugarske, sultan je početkom jula 1879. godine pozvao muftiju Šemsekadića kao svog gosta u Istanbul i time ga udaljio s granica Bosne, čijeg se utjecaja i djelovanja Austrija posebno pribojavala.

Šemsekadić je u Istanbulu dočekan s velikim počastima. Lično ga je primio sultan Abdul-Hamid II. Šemsekadić je za sebe i svoju pratnju dobio poseban konak s redovnom godišnjom platom. Nikada se nije više vratio u svoja rodna Pljevlja i svoj rodni kraj. Ovaj veliki bošnjački patriota, alim i ratnik umro je u Istanbulu 29. januara 1887. godine

Ulazak austrougarskih četa u Sandžak počeo je 8. augusta 1879. godine nakon što su prethodno izgrađeni putevi prema Goraždu i Čajniču. Zaposjednuće određenih tačaka prošlo je bez incidenata i uz pokušaj da se svemu da vid prijateljstva dviju vlada.

Već 14. septembra 1879. godine Polimlje je bilo zaposjednuto. Time je izvršena odluka Berlinskog kongresa.

Austro-Ugarska je u zvaničnim izvještajima tvrdila da je odredbe Konvencije izvršila u cijelosti, ali je u praksi stvarno odstupila od skoro svih njenih tačaka. Konvencija je ipak, makar i formalno, omogućavala održavanje jedinstva Bošnjaka na cijelom njihovom etničkom prostoru, od Kosovske Mitrovice na istoku do Une i Save na sjeverozapadu.

STAV, (Izvor: Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, BZK “Preporod”, Sarajevo, 1998)