Aktuelno Društvo Globus

Ukrajinske vlasti su saopštile da su bezbjednosne službe te zemlje uhvatile oligarha Viktora Medvedčuka, Putinovog najbližeg saveznika u Ukrajini.

Na svom službenom profilu na Telegramu ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je objavio sliku Medvedčuka u lisicama.

“Naš SBU je izveo specijalnu operaciju. Svaka čast! Više detalja kasnije. Slava Ukrajini!”, napisao je Zelenski.

Na službenom Twitter profilu ukrajinske sigurnosne službe navodi se da je Medvedčuk nosio uniformu ukrajinske vojske kao kamuflažu. Dodali su da su uhapsili Medvedčuka u “opasnoj” specijalnoj operaciji.

“Hvala svim osoblju SBU, posebno istražiteljima i operativcima ukrajinske obavještajne službe, koji su obavljajući dužnost predsjednika Ukrajine Vladimira Zelenskog dokazali svoju profesionalnost i snalažljivost. Nijedan izdajnik neće izbjeći kaznu i odgovarat će po zakonu Ukrajine”, izjavio je direktor Službe bezbjednosti Ukrajine (SBU) Ivan Bakanov.

Medvedčuk je čelnik Opozicione platforme za život, najveće opozicione stranke u Ukrajini. U martu je stranka bila jedna od nekoliko koje je Zelenski suspendirao zbog povezanosti s Rusijom. Spominjao se kao jedan od Putinovih favorita za preuzimanje vlasti u Kijevu u slučaju da je Rusija uspjela zauzeti grad. Medvedčuk kaže da je ruski predsjednik Vladimir Putin kum njegovoj kćerki.

Ukrajinske vlasti stavile su Medvedčuka u kućni pritvor, ali on je pobjegao tri dana nakon što je Rusija napala Ukrajinu 24. februara. Do današnje objave nije se znalo gdje se nalazi.

 

Aktuelno Globus Kolumna

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Vasilj Stus ukrajinski pjesnik (1935-1985): ,,Da budem sovjetski građanin za mene znači biti rob.”

Rat u Ukrajini se nastavlja sa nesmanjenim intezitetom. Ruska federacija, njihovi plaćenici i psi rata mimo svih pravila civilizovanog svijeta pred sobom ostavljaju svoje krvave tragove na pohodu kroz Ukrajinu. Nemaju milosti prema civilima, ženama, djeci, starcima. Ubistva, masovne grobnice, pljačke, silovanja, mučenja, uništavanja svih tragova kulture, muzejsko-spomeničkih kompleksa drevne Kijivske Rusi pokazuje nam pravu sliku Putinove Velike Rusije i ,,Ruskog svijeta” protkanog nacional-šovinističkim snovima o velikima i moćnima na Međunarodnoj pozornici.

– Šta diktator Putin želi?

 Sanjajući snove o Velikoj Rusiji, i Ruskoj Imperiji, ovaj oligarh želi da povrati odavno narušen ugled Rusije. No on odavno narušenu ,,slavu” Rusije želi da povrati samo na jedan jedini način a to je politikom rata i ratnih razaranja. Rusija je u političkom i demokratskom smislu daleko od savremenog svijeta. Glas opozicije u Rusiji je zanemarljiv i neprimjetan. Guše se sve građanske slobode i prava. Pod jakim vojno-policijskim represivnim aparatom guši se svaka slobodna misao svaki stav o ratnim pohodima na Ukrajinu. Može se samo saopštiti i čuti ono što je stav zvaničnog (mračnog) Kremlja. Nije teško zaključiti bilo šta drugo nego da Putin vidi svoj politički cilj u obnovi ,,Ruskog svijeta”, ne toliko u kulturi, već po teritoriji. Nedvosmisleno je jasno da se koncepcija ,,Ruskog svijeta” zasniva prije svega na postojanju ruskog jezika, ruske pravoslavne crkve, ruske dominacije kao opšteg načina komunikacije između različitih djelova ruske i (nekadašnje) sovjetske imperije.

Pojam ,,Ruskog svijeta” mora obavezno da znači kulturnu, istorijsku, crkvenu, političku, vojnu  dominaciju ruskog etnosa nad svim ostalim, ova ideja je prije svega upućena na procese političke, ekonomske i vojne(okupacije). ,,Ruski svijet” može biti shvaćen i kao projekat zaštite ruske nacije na čitavom postsovjetskom prostranstvu, ali se takvo partikularno shvatanje ovog pojma ne uklapa u opštu spoljnopolitičku strategiju Kremlja. Zvanični Kremlj je makar za sada u ekonomskom i političkom smislu izolovan od spoljnog svijeta. Ruska pravoslavna crkva i Patrijarh Kiril podržavaju rat u Ukrajini, pokazujući svoju mraćnu autoritarnu ulogu i snagu crkve. Za rusku pravoslavnu crkvu Kijiv je sveti grad pravoslavlja. Zlo koje vidi cijeli svijet, Kiril ne vidi.Patrijarh Kiril ovo vidi kao oslobađanje Ukrajine ne kao agresiju, ne kao napad. Iz njegove vizije svijeta ovo je nešto što Putin čini dobro jer on vraća Ukrajini onaj stari sjaj i vraća joj slobodu. Ruska pravoslavna crkva je jedan od simbola vladavine oligarha i diktatora Putina, njegov stub (srama) koja će ostati najtrajnji i najsramnji potez jednog duhovnika u XXI vijeku. Putinov mračni politički  režim nastavlja da traga za ideologijom pohranjenom u tamnim koridorima i kazamatima  ruske istorije i teologije, ideologijom koja počiva na raspirivanju nacionalizma, mržnje, asimilacije, destrukcije i podrške  antizapadnoj retorici kroz viziji pravoslavne crkve o ,,svetoj Rusiji.” Putin želi ponovno nametnuti rusku sferu uticaja u istočnoj Europi, posebno u bivšim sovjetskim republikama Estoniji, Latviji, Litvi, Bjelorusiji, Gruziji. Naime, Putin je često oplakivao njihov gubitak nakon propasti Sovjetskog Saveza. Takođe, Putin se nada da će pokazati Zapadu (a i sunarodnicima) kako je Rusija još uvijek supersila, no ona je daleko od toga. Njena ratna mašinerija i fijasko koji proživljava u Ukrajini, evidentan je.

 – Volodimir Zelenski na braniku Evrope

 Volodimir Zelenski pout antičkih drevnih heroja stoji na braniku Ukrajine, braneći ne samo Ukrajinu već i Evropu od uticaja ruske političko-vojne mašinerije. U jednom od ranjih izjava za njemački ,,Die Zeit” Zelenski je istakao: ,,Putin želi rasparčati Evropu, baš kao i Ukrajinu. Siguran sam da su Moldavija, Gruzija, baltičke države, pa čak i Poljska takođe ugrožene.

Sve dok Rusija ima sposobnost napadati drugu državu, cijeli je kontinent u opasnosti.”Suočivši se sa dosadašnjim posljedicama rata, Zelenski i narod u Ukrajini hrabro istrajavaju u svojoj borbi. Duboko svjesni da je to jedini način odbrane od agresije Rusije. Ukrajina plaća najveću i najsukuplju cijenu stradanja, zbog fašističke politike Kremlja. Evropa i SAD moraju smoći snage da pomognu Ukrajini, na putu mučeništva i stradanja. Ne dešava se nama Ukrajina, nama se dešava Evropa. U toj Evropi moramo se solidarisati sa Ukrajinom, dajući joj bitnu podršku u svim sferama odbrane njenog državnog i nacionalnog integriteta.

Kroz svoju dugu a često i bolnu istoriju Ukrajina je mnogo puta platila skupu cijenu ruskog nacional-šovinizma. Bez obzira na kratkoročne taktičke diplomatske pobjede ili gubitke, strateški fokus ostaje isti: Rusija predstavlja egzistencijalnu prijetnju po Ukrajini a ta prijetnja neće uskoro nestati. Sve dok Ukrajina postoji kao demokratska država koju ne kontroliše direktno Moskva, država će biti stalno pod prijetnjom. To su činjenice koje se ne mogu opovrgnuti. Međunarodna javnost treba da shvati da ruske planove za Ukrajinu neće odvratiti samo izgledi za ekonomske sankcije. Moskva je motivisana ideologijom i snom o obnavljanju Ruske Imperije. Ova istorijska misija nadmašuje sve potencijalne ekonomske poteškoće koje bi sankcije mogle izazvati stanovništvu ili rukovodstvu Rusije.Ukrajinci to odlično razumiju. Oni takođe shvataju da će samo Ukrajinci braniti Ukrajinu što predstavlja svojevrsan bol. SVA EVROPA JE UKRAJINA I TO MORAMO PRIHVATITI.

 Za sami kraj podrške narodu Ukrajine iz moje prevedene zbirke pjesama Vasilja Stusa ,,Vrtlozi života”ukrajinskog pjesnika stradalog u ruskim gulazima smrti odabrao sam pjesmu:

 

SEPTEMBARSKA ZEMLJA

Zemljo moja,

velikodušna majko

Ja ću tebi doći i zaćutaću.

I ništa ti reći neću.

Zabrini me,

Zabrini –

Nježno ili žestoko, isto mi je.

Domovino moja! Sramota me je –

Čime ću doprinijeti tvome bogatstvu?

Uzalud prođoše mladi dani,

Danas me izjeda crv sumnje.

Sa jeseni zajedno dogoreh,

Sa jesenjim lišćem opadam,

I u magličasto-gorkim večerima

Ne kajući se, sam lutam.

Jesen u punom zamahu.

O, Ukrajino moja jesenja!

Zašto zafali mi umijeća

Da razveselim srce tvoje?

Plavetnilo moje, plavetnilo!

Brigo moja i muko!

Zašto dati tebi ne mogu

Svoje srce – u ruke dobre?

O, kada bih to, kada bih mogao!

Rodnu grudu, zebnjama izmučenu,

Preorao bih, kao ugar*

Brazdama radosti beskrajnim!

Rodna grudo! Tebi jedinoj

Služiti bih želio do smrti.

Da bih mogao do tvojih pradavnih vremena

Rukom makar dosegnuti.

*Ugar starinska metoda u ratarstvu

(Preveo sa ukrajinskog: B. Proročić)

Foto: https://www.facebook.com/GeneralStaff.ua

Aktuelno Globus Politika Turska

Predsjednik Turkiye Recep Tayyip Erdogan razgovarao je telefonom s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, javlja Anadolu Agency (AA).

Kako je saopšteno iz Direkcije za komunikacije kabineta predsjednika Turkiye, Erdogan i Putin su razgovarali o sastanku pregovaračkih timova Rusije i Ukrajine, koji je održan u utorak u Istanbulu u Turkiye.

Erdogan je kazao da pozitivan i konstruktivan sastanak delegacija Rusije i Ukrajine u Istanbulu budi nadu u mir.

Napominjući da je važno da se strane ponašaju razumno i održavaju dijalog, Erdogan je kazao da organiziranjem sastanka ruskog predsjednika Putina i ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog žele krunisati mirovne napore koje poduzimaju.

Erdogan je u telefonskom razgovoru s Putinom ponovio prijedlog da Turkiye bude domaćin sastanka lidera Ukrajine i Rusije.

Putin je također zahvalio predsjedniku Erdoganu što je bio domaćin sastanka pregovaračkih timova Rusije i Ukrajine u Istanbulu.

Foto: https://www.iletisim.gov.tr/

Aktuelno Društvo Globus Politika

Portparol Kremlja Dmitri Peskov rekao je da bi ruski predsjednik Vladimir Putin mogao da pribjegne nuklearnom oružju ako vidi „egzistencijalnu prijetnju“ svojoj zemlji.

Portparol Kremlja Dmitrij Peskov je gostujući u programu Christiane Amanpuur na televiziji CNN rekao da se ne isključuje upotreba nukleanog oružja.

Upitan pod kojim uslovima će ruski predsednik Vladimir Putin koristiti ruske nuklearne kapacitete, Peskov je rekao: „Ako postoji egzistencijalna prijetnja našoj zemlji, to se može desiti“.

– Putin tek treba da postigne svoje ciljeve

Upitan da li je Putin do sada postigao svoje ciljeve u Ukrajini, Peskov je naveo da nije još i da niko nikada nije mislio da će “specijalna vojna operacija” u Ukrajini potrajati samo nekoliko dana

“Ne još. On još nije postigao svoje ciljeve“, naveo je.

Opisujući ukrajinski rat kao „specijalnu vojnu operaciju“, Peskov je kazao da se ta operacija odvija prema unaprijed određenim planovima i ciljevima.

Izvor. AA

Aktuelno Globus Kolumna

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. IFIMES je pripremio analizu posljedica ruske vojne invazije na Ukrajinu 24.februara 2022. i njene posljedice na stvaranje novog svjetskog poretka. Iz opsežne analize »Ukrajina 2022: Stvara li se novi i drugačiji svjetski poredak?« objavljujemo najvažnije i najzanimljivije dijelove. 

Raketnim napadom i granatiranjem ruska vojska je uništila tržni centar u Kijevu, poginulo je i ranjeno više ljudi

Još jedna kriza, koju Evropa preživljava podsjeća na strahote dva svjetska rata. Posljedice rata, koji bjesni u istočnom dijelu evropskog kontinenta, neće biti ograničene samo na ovu regiju, već će se osjetiti u preostalim dijelovima svijeta.

Rusija je započela rat s Ukrajinom nakon nekoliko faza oscilacija i konflikata u međusobnim odnosima sve od raspada Sovjetskog Saveza (SSSR) 1990.godine.  Odnosi dvije zemlje doživjeli su kulminaciju na različitim nivoima, koja se okončala ruskom vojnom intervencijom.

Ruski tenkovi stigli su do predgrađa glavnog grada Ukrajine, Kijeva, u prizoru, koji podsjeća na ono što se događalo šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, kada su sovjetski tenkovi ušli u Prag i slomili  „praško proljeće“.

Važno je istaknuti, da se ne radi o tradicionalnom ratu ili sukobu dvije države oko sporne teritorije niti o predizbornoj propagandi, već o ratu sasvim druge vrste. Ovaj rat je prvi korak na putu ka uspostavljanju novog poretka u međunarodnim odnosima odnosno ponovne podjele sfere utjecaja na globalnom nivou.

Ovaj rat nije prva epizoda na ovom putu, prethodile su slične epizode u Gruziji – Abhaziji 2008, Krimu 2014, Siriji 2015,  Libiji 2019, Bjelorusiji 2020., Kazahstanu 2022. itd.

Rusija testira SAD i Zapad u Ukrajini

Ukrajina je nova epizoda, neće biti ni prva ni posljednja, ukoliko ruski predsjednik Vladimir Putin uspije u ovoj bitci na putu transformacije u međunarodnim odnosima, gdje se očekuju velike geopolitičke promjene na evropskom kontinentu, a potom i u Aziji pa čak u cijelom svijetu. Ono što se događa u Ukrajini je početak kraja postojećeg svjetskog poretka, koji je nastao kao posljedica pobjede zapadnog bloka predvođenog SAD nad istočnim blokom predvođenim bivšim SSSR-om početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća.

Ukratko, ono što se događa je prethodnica rađanja novog međunarodnog poretka, naizgled s tri pola (SAD – Rusija – Kina), a zapravo s dva pola, kao što je to bilo i prije, gdje su SAD i njeni zapadni saveznici s jedne strane, a Rusija, Kina i njihovi istočni saveznici s druge strane. Rusija se neće zadovoljiti samo aneksijom Ukrajine, već bi kasnije mogla raditi na aneksiji Moldavije i neposredno vršiti pritisak na baltičke države, kao i na granice Poljske, Slovačke, Mađarske, Rumunije… itd. Rusija će nastojati uvjeriti bivše socijalističke države, da ih NATO ne može zaštititi, kao što je vidljivo iz ukrajinskog primjera.

Pravi ciljevi ovog rata prevazilaze Ukrajinu, drugim riječima ono što se događa nije samo vojna invazija na određenu zemlju, već ozbiljan ruski vojni poduhvat, da se preoblikuje ruska sfera utjecaja, koju priznaje NATO, te da se uspostavi nova sigurnosna struktura na linijama razgraničenja između Rusije i NATO-a putem pisanih jamstava. Preciznije rečeno, ako Putinov projekt uspije, svijet će biti suočen s prijelaznom erom potpunog haosa i žestokih sukoba na međunarodnom nivou, sve dok taj novi poredak ne bude službeno potvrđen odnosno verificiran od strane Zapada.

Plaća li Ukrajina cijenu svoje pogrešne politike i pretjeranih očekivanja od NATO-a i SAD-a?

Ukrajina plaća cijenu naivnosti svog mladog predsjednika Volodymyra Zelenskog  (ne umanjujući njegov patriotski zanos i herojski otpor), koji je žrtva praznih obećanja zapadnih i američkih zvaničnika, prije izbijanja vojnih sukoba. Ukrajinsko rukovodstvo ignoriralo je neke važne činjenice u svojim odnosima sa Rusijom kao što su sastav stanovništva Ukrajine, gdje Rusi čine 17% posebno u istočnom dijelu države te efekte historijskih utjecaja sovjetskog perioda u kojem je Ukrajina bila dio SSSR-a, potrebe i brige susjedne Rusije kao supersile i na kraju carske ambicije ruskog predsjednika Vladimira Putina za oživljavanjem duha SSSR-a.

Rat je u toku, dolazit će do polarizacije, produbljivat će se podjele u međunarodnim odnosima, a vratiti se korak unazad je teško čak i nemoguće, pogotovo jer postoje faktori i ambijent, koji omogućavaju uspostavu bipolarnog svjetskog poretka, od kojih su najvažniji prisutnost snažnog predsjednika poput Putina s totalitarnom tendencijom, imperijalnim snom i sa sigurnosno-obavještajnom karijerom.

Zaljevske države neutralne u ukrajinskoj krizi

Tradicionalni američki saveznici u Zaljevu i na Bliskom istoku općenito žele da održe dobre energetske i geopolitičke odnose sa Rusijom.

Početkom ove godine Ujedinjeni arapski emirati (UAE) postali su nestalna članica u Vijeću sigurnosti UN-a. Američki državni sekretar Anthony Blinken pred sastankom Vijeća sigurnosti UN-a posvećenoj ukrajinskoj krizi pozvao je svog emiratskog kolegu šeika Abdulaha bin Zajeda da naglasi „važnost izgradnje međunarodne podrške za potvrđivanje suvereniteta Ukrajine“. A kada je došao 27.februar 2022. odnosno trenutak glasanja za rezoluciju 2623, UAE su ignorirali apel Washingtona i pridružili su se Kini i Indiji odnosno bili su suzdržani prilikom glasanja, kao izraz frustracije UAE nad američkom politikom[2].

Emiratski stav je, da bi pozicioniranje moglo dovesti do još većeg nasilja i da u ukrajinskoj krizi njihovi prioriteti su, da ohrabre sve strane da upotrijebe diplomatiju i da pregovaraju o pronalaženju političkog rješenja, kako bi se ova kriza okončala.

Poput drugih zemalja Zaljeva, UAE, koji teže da imaju veću političku ulogu na regionalnoj i međunarodnoj areni, održavaju važne sigurnosne, ekonomske i vojne odnose s Washingtonom, ali i rastuće veze s Moskvom. To primorava ove zemlje da uspostave tešku ravnotežu u odnosima između SAD i Rusije. Dok je svijet brzo osudio rusku vojnu invaziju na njenog manjeg susjeda, Saudijska Arabija, Bahrein i Oman su uglavnom šutjeli, dok su se Kuvajt i Katar suzdržali od direktne kritike Moskve i samo su osudili nasilje.Kao glavni igrači na energetskim tržištima, sve zemlje Zaljevskog vijeća za saradnju (GCC) održavaju bliske odnose s Rusijom u oblasti energetike, dok Rijad i Moskva godinama predvode alijansu „OPEC Plus“, gdje zajedno kontroliraju kvote proizvodnje, kako bi postigli stabilnost tržišta i cijena.

Dan poslije glasanja 28.februara 2022., Rusija je podržala Emirate u Vijeću sigurnosti UN-a prilikom usvajanju rezolucije broj 2624[3], kojom je produžen embargo na oružje jemenskom pokretu Huti, i koji se neposredno dovodi u vezu sa ruskom podrškom tom potezu i suzdržanosti UAE prilikom glasanja dan prije u Vijeću sigurnosti UN-a o Ukrajini. U januaru 2021. Rusija je izričito podržavala Jemenski pokret Huti, koji su u ratu sa Saudijskom Arabijom i Emiratima te je ruski ministar vanjskih poslova Sergei Lavrov u Rijadu izjavio „da označavanje grupe Huti kao terorističke organizacije isključuje je iz političkog rješenja u Jemenu, opisujući taj potez kao pokušaj da se osujeti politički proces u Jemenu“.

Strateški dobici Kine od ruskog rata protiv Ukrajine

Američki predsjednik Richard Nixon je 24. februara 1972.godine, posjetio Kinu sa namjerom da stvori savez između SAD i Kine s ciljem opkoljavanja i slabljenja Sovjetskog Saveza na putu promjene strukture svjetskog poretka, dok je upravo 24. februara 2022. godine, tačno pedeset godina kasnije, Rusija vojno napala Ukrajinu uz tihu podršku Kine.

Kina nije osudila rusku invaziju na Ukrajinu, nego se suzdržala od osude invazije u Vijeću sigurnosti UN, a potom i na glasanju u Generalnoj skupštini UN, a nije ni pozdravila ekonomske sankcije Zapada uvedene Rusiji zbog njene vojne invazije na Ukrajinu. Prema ovim stavovima jasno je, da Kina podržava Rusiju u njenoj trenutnoj ratnoj politici. Kina se smatra jednim od pobjednika u ovom ratu, sada i u budućnosti. Strateški dobici Kine iz ovog rata mogu se predvidjeti na više nivoa:

  • Rusija je pokrenula rat protiv Ukrajine 24. februara 2022. pod izgovorom da brani nacionalnu sigurnost i zaustavljanje širenja NATO-a. Ovaj rat krši međunarodne konvencije, posebno zakone UN, jer ne podliježe konceptu preventivnog rata. Nedostatak jasnog protivljenja Kine ovom ratu znači razumijevanje ruskih zahtjeva za nacionalnu sigurnost. Shodno tome, Kina bi se u budućnosti mogla naći u sličnoj situaciji ukoliko bude potrebno intervenirati u susjednim zemljama radi odbrane svoje nacionalne sigurnosti, odnosno sprovesti preventivni rat.
  • Među važnijim zahtjevima za okončanje sadašnjeg rata je i insistiranje Rusije na priznanju aneksije Krima od strane Ukrajine, odnosno vraćanje ruskih teritorija, koje su u određenim historijskim okolnostima bile pripojene Ukrajini tokom pedesetih godina prošlog stoljeća, jer se Krim smatrao ruskom teritorijom kroz historiju. Ovo je dovoljno opravdanje za Kinu, da u budućnosti vrati Tajvan u okrilje svog ustavno-pravnog poretka, i ukoliko bude potrebno, da upotrijebi silu.
  • Kina shvaća, da će u budućnosti biti meta NATO-a, kao što je to slučaj sa Rusijom u današnje vrijeme. Vojna doktrina ove Alijanse Moskvu svrstava u neprijatelja, ne navodnog već stvarnog. Zbog toga Alijansa širi i premješta napredno oružje poput raketnog štita u Španiju, Rumuniju i Poljsku za presretanje ruskih balističkih i nuklearnih projektila.
  • Kina računa na to, da bi se Alijansa u budućnosti mogla proširiti na Aziju ako pronađe priliku za to. Zemlje poput Japana i Koreje imaju status glavni ne-NATO saveznik „MNNA“[4]..

Kina sa zabrinutošću gleda na sve veću prisutnost američkih vojnih baza i saradnju između SAD i ovih zemalja.

Odnosi Kine i Rusije vremenom su se razvili od partnerstva do saveza. U posljednjih dvadeset godina odnosi Moskve i Pekinga doživjeli su izuzetan razvoj, nepovjerenje koje je vladalo u njihovim odnosima za vrijeme Sovjetskog Saveza više ne postoji. Odnosi su zabilježili veliki razvoj i postepeni prelazak od čvrstog partnerstva u koncept „saveza“ tokom posljednjih deset godina, posebno nakon što je Kina stala uz Rusiju nakon međunarodnih sankcija kojima je bila podvrgnuta 2014. zbog aneksije Krima.

Onesposobljeni ruski PVO sistem TOR-1

Jedan od najistaknutijih znakova ovog saveza je, da su se ruski predsjednik Vladimir Putin i njegov kineski kolega Xi Jingping sastali 37 puta u posljednjih dvadeset godina, što je rekord u međunarodnim odnosima, koji je teško pronaći među liderima drugih zemalja. Istovremeno, dvije zemlje zauzimaju iste pozicije u međunarodnim organizacijama, posebno u Vijeću sigurnosti UN-a gdje imaju pravo veta i tako je Rusko-Kineska koordinacija postala balans tradicionalnoj Američko-Britanskoj koordinaciji, koja traje sve od osnivanja UN-a.

Kina ima historijsku priliku produbiti svoje ekonomske odnose i interese sa Rusijom, kao  najvećom zemljom na svijetu s poljoprivrednim i prirodnim resursima, rudnim bogatstvom i energetikom. Kina ima mogućnosti da uvozi sav energetski potencijal nafte i plina, koji Rusija izvozi u EU i SAD u slučaju naftnog embarga na Rusiju. Trgovinski odnosi Rusije i Kine u 2021. zabilježili su rast više od 35%, što iznosi 140 milijardi dolara. Očekuje se, da će nivo robne razmjene dostići 200 milijardi dolara u 2024.godini, tako da će Kina u naredne dvije godine postati prvi partner Rusije umjesto EU.

Kina je svjesna planova Zapada i nakon inzistiranja na širenju NATO-a prema istoku, Peking je uspio da postigne najveća strateška postignuća, a to je privući Rusiju na svoju stranu na vojnom planu, a zatim je ekonomski uvezati s kineskom ekonomijom.

Općenito, Kina uviđa da je sljedeća meta Zapada, posebno SAD, zbog konkurencije za svjetskim liderstvom, zato u ovom aktualnom ratu u Ukrajini nalazi historijsku priliku za ostvarenje svojih strateških ciljeva.

Gdje se nalazi Turska u novom Hladnom ratu?

Iako u turskim medijima postoji široka simpatija prema ukrajinskom narodu, antizapadno raspoloženje evidentno je u stavovima svih političkih stranaka, iako je zemlja članica NATO-a od 1952.godine.

Postoji osjećaj nepovjerenja u odnosima Turske sa Rusijom. Oni nisu oduševljeni ruskom politikom, koja je proširila svoj utjecaj na Kavkazu i sada prijeti kontrolom sjevernog dijela Crnog mora. Historijski gledano, Turska i Rusija bili su rivali, čak su se borili na suprotnim stranama u sukobima u Libiji i Siriji.

Turska zna da njeno djelovanje na sjeveru Sirije podliježe Putinovom odobrenju. Tu su i privredni odnosi kao što su ruski plin, ruski turizam i ruske investicije. Sa svoje strane, glasnogovornik turskog predsjednika Ibrahim Kalin objavio je kako se Turska ne planira pridružiti sankcijama protiv Rusije, kako bi sačuvala bliske političke i trgovinske odnose: „Moramo djelovati imajući na umu prioritete naše zemlje“, rekao je Kalin u televizijskom intervjuu. „Mora postojati strana sposobna pregovarati s Rusijom. Ko će razgovarati s Rusijom kad svi ruše mostove? Ne planiramo uvoditi sankcije kako bi ovaj kanal ostao otvoren.[5].

EU iznenađena i nepripremljena

Ukrajinska kriza prije ruske vojne invazije otkrila je velike razlike u stavovima zapadnih zemalja po pitanju odnosa sa Rusijom i ukazala na postojanje raskola u zapadnom savezu u vrijeme kada je kriza kulminirala. Ova kriza, koja eskalira u srcu Evrope sve od kraja Hladnog rata, a još akutnije od 2014.godine, najavljuje prekretnicu u historiji kontinenta. Učinci krize pokazuju, kako se nastavlja u etapama i da će imati ulogu u dalekosežnim promjenama u strukturi međunarodnih odnosa. Budući da je to prvi veliki rat koji je izbio u Evropi od 1945.godine. Istina je, da je rat u Hrvatskoj (1991-1995), Bosni i Hercegovini (1992-1995), Kosovu (1999), za Evropljane imao lokalni karakter. Ukrajinska kriza je prvi evropski rat, poslije 75 godina, u kojem jedna zemlja napada drugu i nastoji da je okupira i smjeni njeno legalno izabrano političko rukovodstvo. Do 24. februara 2022. prevladavalo je uvjerenje, da se to može desiti samo na Bliskom istoku, ili možda u Aziji i Africi, ali ne i u Evropi. To se sada promijenilo i vjerojatno će imati velike posljedice na odnose unutar EU posebno između njena dva glavna stupa „poražene“ Njemačke u Drugom svjetskom ratu  i „pobjednice“ Francuske.

Možda najvažnija promjena uzrokovana ukrajinskom krizom ostaje odluka Njemačke da se ponovo naoružava, jer je njemački savezni kancelar Olaf Scholz objavio pred Bundestagom 27. februara 2022., da će država godišnje izdvajati 100 milijardi eura za naoružavanje njemačke vojske (Bundeswehr), povećanje vojne potrošnje iznosit će 2% bruto nacionalnog proizvoda Njemačke, što znači da će Njemačka od ove godine na odbranu trošiti oko 85 milijardi dolara godišnje, što je stavlja na treće mjesto u svijetu nakon SAD (770 milijardi), Kine (254 milijarde) i ispred Rusije (61 milijardu).Ova odluka predstavlja radikalni zaokret u njemačkoj i zapadnoj politici, koja je prevladavala od kraja Drugog svjetskog rata i predviđa ograničavanje naoružavanja Njemačke, koja je Evropu gurnula u tri velika rata u manje od jednog stoljeća (rat s Francuskom 1870. te prvi i drugi svjetski rat). Ova odluka će imati velike posljedice na odnose unutar EU i šire, jer mijenja odnos snaga na „Starom kontinentu“ i prijeti da se vrati politici moći koja je obilježila njegovu savremenu historiju.

Među glavnim posljedicama ukrajinske krize je težak udarac rusko-njemačkom partnerstvu, koje je započeto za vrijeme vladavine bivšeg njemačkog kancelara Gerharda Schroedera (1998 – 2005.) i raslo za vrijeme vladavine Angele Merkel (2005 -2021). Danas Nijemci misle, da Washington odbijanjem da razgovara o zahtjevima Moskve u vezi sa članstvom Ukrajine u NATO-u i davanju sigurnosnih garancija Rusiji nije ostavio drugog izbora osim da izvrši vojnu invaziju.

Upravo Njemačko-Rusko partnerstvo je glavna žrtva ovog rata, koje se zasnivalo na uvozu ruskih energenata i izvozu njemačke tehnologije i dobara. Washington je pokušavao da razbije ovu jednačinu, koja omogućava rusko-evropsko približavanje, posebno na relaciji Moskva-Berlin, nauštrb odnosa sa Washingtonom tokom proteklih godina, ali bez većeg uspjeha. Njemačka je godinama unazad krenula u jačanje zavisnosti od ruskog plina, nakon što je odlučila zatvoriti svoje nuklearne elektrane, kao i proizvodnju energije od uglja u okviru svoje obaveze iz Pariškog klimatskog sporazuma 2015.godine, i oduprijeti se svim pokušajima Washingtona, da zaustavi izgradnju plinovoda Sjeverni tok 2 (Nordstream 2), kojim plin dolazi direktno iz Rusije u Njemačku preko Baltičkog mora.

Ukrajinska kriza promijenila je sve dosadašnje planove i zadala težak udarac ne samo plinovodu, koji je Berlin već najavio zamrzavanjem projekta, usprkos završetku njegovih građevinskih radova, koji su koštali 12 milijardi dolara, nego i osovini Moskva-Berlin.

Njemačka, koja je pristala uvesti najoštrije sankcije Rusiji, nakon njezine intervencije u Ukrajini, sada kreće u potragu za alternativnim izvorima za ruski plin, od kojih će, paradoksalno američki plin biti jedan od njih i čija je prodaja u Evropi već porasla za 15% u posljednja dva mjeseca.

SAD kroz ukrajinsku krizu postigle su jedan od svojih najvažnijih strateških ciljeva u Evropi, a to je okrenuti Njemačku protiv Rusije, a posvetiti se suprotstavljanju drugoj najvažnijoj prijetnji u Indo-pacifičkoj regiji (Kina).

Francuska vlada je do sada pokazala stav, da je neophodno fokusirati se na diplomatske metode u smanjenju eskalacije i tenzija oko Ukrajine, što je francuski predsjednik izrazio rekavši da se „moraju sačuvati svi diplomatski kanali kako bi se Rusija vratila za pregovarački stol“. Francuski predsjednik Emmanuel Macron je jedini zapadni lider, koji je u stalnom kontaktu sa Putinom. Stav francuske vlade kratak i jasan a to je: „Stojimo uz Ukrajinu, ali ne želimo da ulazimo u sukob sa Rusijom“. Rat je dao novi zamah nastojanju Emmanuela Macrona, da EU učini autonomnijom. Ali evropski lideri još uvijek moraju razjasniti šta to znači u praksi. Francuski političar Pascal Lamy, bivši  direktor Svjetske trgovinske organizacije (WTO) i bivši evropski komesar, rekao je da su krize poput pandemije koronavirusa i rata u Ukrajini ubrzale put Evrope ka tom cilju, što je bio dugogodišnji francuski cilj.

Kakav odgovor ima NATO u slučaju eskalacije?

Rat koji Rusija vodi protiv Ukrajine otkriva jednu bitnu i vrlo zabrinjavajuću činjenicu, a to je nesposobnost Zapada, da se vojno suprotstavi Rusiji, osim u slučaju upotrebe nuklearnog oružja, dok ekonomske sankcije ostaju bez značajnijeg utjecaja na rusku vojnu i privrednu infrastrukturu, čak imaju refleksivno djelovanje na političke i privredne prilike unutar saveza.

Nakon četiri sedmice rata koji Rusija vodi protiv Ukrajine, koji je nelegalan rat, pa čak ulazi i u kategoriju agresije na suverenu državu, usprkos opravdanjima Rusije pozivajući se na odbranu svoje nacionalne sigurnosti, postaje jasno kako napredno oružje (tj. vojna moć) diktira ponašanje u međunarodnim odnosima.

Nemoć i ograničen manevarski prostor NATO-a pokazao se još pred ruskom vojnom invazijom. Najprije se govorilo o mogućoj vojnoj intervenciji NATO-a kako bi zaštitila zemlju kandidata za članstvo u ovoj Alijansi, a ona je odbijena pod izgovorom ne-članstva Ukrajine. U drugom pokušaju, govorilo se o uvođenju zone zabrane letova, kako bi se spriječili nadmoćniji ruski avioni, da napadnu ukrajinske vojne snage, a zatim je odbijen i ovaj plan pod izgovorom izbjegavanja sukoba sa Rusima, kako ne bi izbio Treći svjetski rat, što je isto opravdanje za odbijanjem da premjeste borbene vojne avione sovjetske proizvodnje iz Poljske u Ukrajinu.

U stvari, ne radi se o izbjegavanju rata, NATO je već vodio mnoge ratove u prošlosti. Na spisku ovih ratova su vojna intervencija u Srbiji 1999, rat protiv terorizma u Afganistanu 2002, američka vojna intervencija u Iraku 2003., rat protiv ISIL-a u Iraku i Siriji 2015, zatim intervencija za svrgavanje režima Moamera Gadafija u Libiji 2011. Evropske snage predvođene Francuskom prisutne su u afričkoj državi Mali, koja je hiljadama kilometara udaljena od Evrope pod izgovorom zaštite evropske bezbjednosti od terorizma.

Ovoga puta vezano za Ukrajinu, NATO u ovom trenutku nema snage da se suprotstavi Rusiji u Evropi, mada su uvjereni da je aktuelni rat realna opasnost za Evropu, jer se dešava na njenim granicama i direktno ugrožava njenu bezbjednost. Sa izuzetkom nuklearnog naoružanja, NATO trenutno ne posjeduje dovoljnu vojnu snagu da se suoči sa ruskim nenuklearnim oružjem, niti posjeduje dovoljno oružja da se suprotstavi Rusiji. Brojni vojni eksperti na Zapadu priznaju, da je NATO imao dovoljno vojne moći da prisili Rusiju da se povuče iz Ukrajine, to bi upotrijebio u ime zaštite međunarodnog prava u krimskoj krizi 2014.godine, ne čekajući sadašnji ukrajinski rat.

NATO nema dovoljno vojne opreme, ni na nivou nacionalnih armija, ni na nivou prisustva američkih vojnih snaga na evropskom kontinentu. Npr. usprkos ozbiljnosti situacije na evropskom kontinentu, u evropskim vodama nalazi se samo jedan američki nosač aviona, Harry Truman, u blizini italijanskih voda na Mediteranu, a ne u Baltičkom moru, gdje je situacija veoma zabrinjavajuća. U slučaju da se situacija pogorša, a rat se proširi na države članice NATO-a poput Poljske ili Rumunije, NATO će se zadovoljiti odbijanjem ruskih snaga, presretanjem njihovih aviona i projektila, bez napada na ruske snage na ukrajinskoj teritoriji.

NATO nije u stanju izvršiti vojnu opsadu Rusije, kako bi se poštovale nametnute zapadne ekonomske i financijske sankcije. Rusija je velika država koja ima tri glavna elementa za opstanak: energetiku, jer se smatra među prvim svjetskim izvoznicima nafte i plina, pored ostalih resursa minerala/sirovina, sama sebi je dovoljna da proizvodi hranu ne samo za svoje potrebe nego i za izvoz. Tačnije, Rusija se smatra važnim elementom u održavanju prehrambene stabilnosti u svijetu, a ono čega se svijet zasada boji jesu visoke cijene žitarica i mogućnost izbijanja gladi i nemira u nekim afričkim i arapskim državama. Rusija ima samodovoljnost u raznim industrijskim granama od odbrane do medicine i napredne tehnologije.

Kako zaustaviti ovaj rat?

U ovom trenutku obje strane nemaju izlaznu strategiju, Putin ne može vratiti svoju vojsku kući bez neke pobjede, a Zelensky mu ne može dati ono što želi da postigne ratom, a u međuvremenu tri jaka posrednika (predsjednici Francuske i Turske Macron i Erdogan te izraelski premijer Naftali Bennett) zasada su nemoćni.

Postoje ratovi u kojima gube obje strane, a Putin je uvjeren da će vojna invazija povratiti poziciju Rusije kao velike sile, ali zato će platiti visoku cijenu na domaćoj i međunarodnoj sceni zbog 5.532 sankcija koje su uvedene, a polovina njih nakon sadašnje invazije na Ukrajinu (prije 24. februara 2022. Rusiji su već uvedene 2.754 sankcije, a u danima nakon napada još 2.778 sankcija, čime je ukupan broj sankcija porastao na 5.532 )[6]. . Sa druge strane ukrajinski predsjednik Zelensky je vjerovao, da je njegov put prema Zapadu otvoren, ako ne za NATO, barem u EU, međutim poručeno mu je iz EU, da zasada Ukrajina ne ispunjava uvjete za članstvo. Ukrajinsko rukovodstvo nije vjerovalo upozorenjima o ruskoj vojnoj invaziji i ogromnoj cijeni, koju će platiti ukrajinski narod.

Analitičari smatraju, da samo sporazum pod pokroviteljstvom SAD i Kine može zaustavit rusko napredovanje. Postavlja se pitanja može li SAD izvršiti pritisak na ukrajinskog predsjednika Zelenskog? Sporazum će zahtijevati kompromis, a kompromis će otkriti da je Zapad natjerao demokratsku vladu Ukrajine, da se pokori diktatu moćne sile tj. Rusije, baš kao Arthur Neville Chamberlain u Münchenu 1938.godine,  koliko god to zvučalo brutalno historija se ponavlja?

Ljubljana/Washington/Bruxelles/Kijev, 21.marec 2022

Izvor: IFIMES

Foto: Generalštab Oružanih snaga Ukrajine/fb

Aktuelno Društvo Globus Kolumna
Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu Dr. J Scott Younger je predsjednik Glendale Partners i član Savjetodavnog odbora IFIMES. U svom članku sa naslovom „Putinov rat -2” analizira aktualnu situaciju u Ukrajini. 

● Dr. J. Scott Younger
Međunarodni kancelar Predsjedničkog univerzitet, Počasni viši naučni saradnik Univerziteta u Glasgowu i član Savjetodavnog odbora IFIMES-aPosljednjih deset dana rat u Ukrajini se intenzivirao, a više od 1,5 miliona Ukrajinaca napustilo je svoje domove, prešlo granicu i sklonilo se u susjedne istočnoevropske zemlje. U međuvremenu, Vladimir Putin kaže da to nije rat ili invazija, već samo čišćenje korumpirane, neonacističke vlade od narkomana, svako suprotstavljanje Rusiji treba kazniti, a oni koji se suprotstavljaju biće osuđeni na neopravdano brutalne kazne. Hiljade ruskih državljana pridružilo se protestima građana drugih zemalja i riskiralo hapšenje. Koga Putin vuče na nos? Stisnut je u ugao i samim tim je još opasniji. Ko će zaustaviti njegove gluposti? Zapadne zemlje? Njegovi ljudi?

Otkako je Putin preuzeo dužnost, prvo kao premijer između 1999. i 2000.godine, Rusija je imala sistem upravljanja Politbiroom, grupu ljudi visokog ranga u nekoj vrsti parlamentarne skupštine, koja je raspravljala o važnim pitanjima, a zatim donosila zajedničku odluku, iako je prije bilo nekih glasanja o pitanjima kao što je, npr. samoodrživosti. Komunizam na djelu. Od 2000.godine predsjednik ima četverogodišnji mandat, koji se nakon ponovnog izbora može produžiti na još četiri godine, slično kao u nekim drugim zemljama. Dmitrij Medvedev je blisko sarađivao sa Putinom, a 2008. su zamijenili pozicije na četiri godine, ali nije bilo mnogo promjena u politici. Putin je 2012. povećao vlast u Politbirou i dogovoreno je da Putin ponovo može da ostane na predsjedničkom mjestu, pa je i dalje na funkciji, iako krši „pravilo” da mogu biti najviše dva predsjednička mandata.

U prvoj deceniji ovog vijeka, Rusija se fokusirala na ekonomiju, a neki ekonomisti su je pohvalili. Utvrđeno je i da se i druge velike zemlje razvijaju i poprilično dobro rade, što je dovelo do dobro poznatog BRICS-a – Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika. Zvanično se sastaju od 2009.godine, a Indija je domaćin. Važno je da niko od njih nema previše za izgubiti zbog ruske nelegalne invaziji na Ukrajinu. Trgovina između južno azijskog potkontinenta i Brazila u manjoj mjeri zavisi od Rusije, a Kina posluje s Ukrajinom. Nedavno su pakistanski premijer Imran Khan i brazilski predsjednik Jair Bolsonaro bili u diplomatskoj posjeti Putinu, nisu morali da podnose sramotu, da sjede za izuzetno dugim stolom daleko od predsjednika. Umjesto toga, srdačno su dočekani, na uobičajen način, rame uz rame i sa nacionalnim zastavama.

Koliko daleko se može ići, koliko dugo se može izdržati

Postepeno je Putin povećavao moć u sistemu, da bi postao prvi među jednakima, postao je predsjednik i opasno je ako se naljuti! Na kraju se vjerovao sve manjoj grupi ljudi, tako da sada djeluje poprilično usamljeno, bez ikoga da mu se odupre i tako podsjeća na posljednje dane Hitlera ili Staljina. Radi se o tranziciji iz komunizma u diktaturu. Uradi kako sam rekao, drugačije…! I ne nužno kao ja.U 2013/14. bio je uznemiren kada je uvidio kako se narodi Ukrajine i Bjelorusije približavaju Evropskoj uniji, kada je uvidio kako je sada sa bivšim državama starog sovjetskog carstva. Željeli su da budu dio snažnog ekonomskog bloka, kojeg nudi EU. Na narednimizborima i Bjelorusija i Ukrajina glasale su za proevropske, prozapadne kandidate, a ne za proruske, proistočne kandidate. U Putinovoj glavi su se upalili alarmi.


Generalštab Armije Ukrajine objavio je u četvrtak fotografiju na kojoj se vidi da vojnici gaze po dijelovima oborenog ruskog aviona Su-25
U Bjelorusiji je sadašnji proruski predsjednik Aleksandar Lukašenko teško poražen u prebrojavanju glasova, ali je rezultat proglasio lažnim i ostao na funkciji, na veliko olakšanje i vjerovatno podršku Moskve. Bilo je i nekoliko protesta zbog izbora 2013. u Ukrajini i očiglednih proevropskih simpatija, koje su porasle u zemlji na veliko Putinovo nezadovoljstvo. On je to pokazao zauzimanjem Krima (nije prvi put da je ovo područje izazvalo spor) i postepeno područja Donbasa u istočnoj Ukrajini uz granicu s Rusijom. Tu živi značajan dio proruskog stanovništva, a od 2015.godine bilo je mnogo sukoba sa proukrajinskim stanovništvom. Očigledno, Putin je već tada uvidio da zapadne zemlje mogu biti zabrinute zbog toga, ali neće učiniti ništa. To ga je samo ohrabrilo.Naredni izbori u Ukrajini bili su 2019. i rezultat je bio jasan, mandat za malo vjerovatnog, ali novog kandidata, Volodimira Zelenskog, koji se više zalagao za slobodnu tržišnu ekonomiju, usuđujem se reći, demokratski pristup Evropskoj uniji. Ukrajina je sve više zauzimala stav okrenut prema zapadu, a NATO je vjerovatno kasnije namjeravao da preuzme zemlju pod svoje okrilje. Rusija bi tako imala NATO na svojoj granici, kao što je SSSR imao u prošlosti. Zapravo, nedavna ruska invazija potaknula je ukrajinsku vladu da formalno teži članstvu u EU.

Putin se nije složio, da bi zapadne sile imale direktan pristup ruskoj granici ako bi se Ukrajina jednog dana pridružila EU, a kasnije NATO-u, iako je potonji samo odbrambeni savez. On je insistirao na tome da se postigne zvanični sporazum, da Ukrajina neće pristupiti NATO-u, što je odbijeno. On nažalost živi u prošlosti, dok svijet napreduje ubrzanim tempom. To je dinosaurus i naravno opasan.


Snage za specijalne operacije Oružanih snaga Ukrajine imaju još jedan “specijalni” trofej: ruski samohodni protuzračni raketni i topovski kompleks “Pansir-C1”.

Iako sve ovo vrijeme pomno prati Zapadno savezništvo, još uvijek radi na detaljima svojih planova, ne očekujući nikakvu pogrešku u preuzimanju većeg dijela, ako ne i cjelokupne ukrajinske teritorije i uspostavljanja kontrole nad njom. Ako uspije, planirat će nove operacije samo ako bude još živ! Sada znamo da govori šta želite, laže i koristi lažne vijesti. Njegovoj riječi se jednostavno ne može vjerovati.

Do sada se bukvalno izvukao sa ubijanjem. Zapad je uveo ogromne finansijske sankcije, ali one nisu dovoljne da to zaustave, svakako barem kratkoročno. To uništava rusku ekonomiju i naštetit će joj na srednji rok. Mogu li Ukrajinci izdržati dok Rusi ne vide da on mora otići? Čini se da im treba više pomoći zapadnih saveznika, da bi mogli zaustaviti Putina, barem kratkoročno. U međuvremenu, vidimo neselektivno uništavanje nekoliko prekrasnih gradova, koji čine državu Ukrajinu.

Na drugoj strani svijeta, u međuvremenu, kineska hijerarhija prati kako se Putin ponašanje i reakciju Zapada. Ako njihovi odgovori budu mlaki, to će ohrabriti Kinu da se usredotoči na svoje ekspanzionističke planove. Možda ipak nastavi sa njima!

O autoru: 
Dr J Scott Younger, OBE, je profesionalni građevinski inženjer, 42 godine je preživio na Dalekom istoku i radio je u 10 država za Svjetsku banku, ADB i UNDP. Objavio je brojne članke; Bio je kolumnista za Forbes Indonezija n Globe Asia. Bio je član uprava britanske i evropske komore i 17 godina je bio podpredsjednik Međunarodne poslovne komore. Njegova područja interesiranja su infrastruktura i održivi razvoj, interesira se za međunarodna pitanja. Međunarodni je kancelar Predsjedničkog univerziteta u Indoneziji. Član je  Savjetodavnog  odbora IFIMES.

Ljubljana/Glasgow, 10.mart 2022.

Aktuelno Globus Kolumna
Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. IFIMES je pripremio analizu poslije ruske vojne invazije na Ukrajinu 24. februara 2022. i njene posljedice. Iz opsežne analize »Ukrajina 2022: Test za EU i NATO« objavljujemo najvažnije i najzanimljivije dijelove.

Napad Rusije na Ukrajinu je događaj koji će obilježiti budućnost Evrope i globalnog svjetskog poretka. Nedjelju dana nakon što je Putinov režim započeo napad na Ukrajinu, moguće je identificirati pojedine karakteristika vojne operacije, njenu međunarodnu dimenziju, reperkusije i historijske paralele.

Najvažnija je činjenica, da se radi o vojnoj operaciji, ratu bez presedana u modernoj evropskoj historiji nakon završetka Hladnog rata. Napadom i vođenjem rata nemilosrdno su, brutalno i namjerno zgažena i kršena sva međunarodnopravna, humanitarna i druga pravila, koja reguliraju ponašanje suverenih i nezavisnih država u međunarodnim odnosima. Napad je dakle oružani akt bez presedana, to je presedan kojeg treba prekinuti, zaustaviti, sprovesti međunarodno posredovanje i pregovore, zaključiti mirovni sporazum i, shodno tome sankcionirati odgovorne za počinjene ratne zločine. Evropska, ali i svjetska, politička, diplomatska, pravna i vojna historija imaju niz primjera i iskustava kako se to radi. Događaji iz nedavne prošlosti nakon raspada bivše SFRJ mogu biti polazište za sankcioniranje ratnih zločina, kao što je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) sa sjedištem u Haagu.

Napad, napadač i meta

Režim Vladimira Putina izveo je napad na nezavisnu, suverenu državu Ukrajinu, bez razloga, bez najave i bez pokušaja da eliminira navodne uzroke kroz postojeće međunarodne mehanizme odnosno ono što je vidio kao razlog za korištenje vojne sile i rata kao rješenja. Takav slučaj je nepoznat u evropskoj historiji nakon završetka Hladnog rata. Ratovi u bivšoj Jugoslaviji, koji su kulminirali ratom u Bosni i Hercegovini, bili su dio događanja oko raspada bivše Jugoslavije i šireg međunarodnog konteksta pada Berlinskog zida i raspada SSSR-a. U konkretnom slučaju nije bilo načina na koje se agresor mogao osloniti. Ali čak i da su postojali, rat nije način da se tako pronalaze rješenja. Istovremeno, agresor je stalno tvrdio ili obmanjivao svjetsku javnost i vodeće zapadne političare da neće biti rata, da neće biti napada, da će jedinice nakon vojnih vježbi biti povučene iz graničnih područja, a sve to je izrečeno u krajnje ciničnom tonu. Napad, kada je započeo, nazvao ga je „specijalnom operacijom” kao sarkastično i arogantno izbjegavanje njenog pravog imena.Napadnuta država, Ukrajina, članica je Ujedinjenih nacija (UN), Vijeća Evrope (CoE) i Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE), da spomenemo samo neke od najistaknutijih međunarodnih foruma u kojima djeluje. Napadač, Ruska Federacija, također je član ovih institucija. U tom kontekstu, posebno je važna saradnja koju razvija NATO sa obje zemlje: Vijeće NATO-Rusija i Komisija NATO-Ukrajina. Sjevernoatlantska alijansa je istakla važnost dijaloga i saradnje sa obje zemlje i izrazila promijenjen pristup nakon završetka Hladnog rata, usmjeren na dijalog i jačanje stabilnosti, sigurnosti, mira i demokratije.

Važna je i činjenica, da je Ukrajina bila članica UN-a (kao i Bjelorusija) kada je još bila dio bivšeg Sovjetskog Saveza. Nakon njenog raspada, Ruska Federacija i Ukrajina uspostavile su međusobnu, dobrosusjedsku saradnju koja je bila produktivna i mirna. Njen vrhunac dosežen je sporazumom iz Minska 1993.godine, prema kojem je Ukrajina predala sav svoj nuklearni arsenal Ruskoj Federaciji u zamjenu za garancije sigurnosti i nezavisnosti. Ovo je također potvrđeno potpisivanjem Memoranduma o dodatnim garancijama sigurnosti pod pokroviteljstvom OSCE-a u Budimpešti 1994.godine, kojim su Bjelorusija, Kazahstan i Ukrajina primljene u Ugovor o neširenju nuklearnog oružja (NPT).

U vojnom i političkom smislu, napad je nastavak Putinove politike destabilizacije prostora Rusija-EU/NATO, što se ogleda u stvaranju zamrznutih konflikata kombiniranom metodom političkog, vojnog i hibridnog djelovanja. Ovo je ujedno i oživljavanje Brežnjevljeve geopolitike – ruski imperijalizam nije nestao, Rusija se nije odrekla dviju bivših Brežnjevljevih doktrina, odnosno doktrine ograničenog suvereniteta i doktrine isturene odbrane. Događaji se odvijaju u skladu sa ovim doktrinama. Istupajući primjeri su napad na Gruziju 2008. i posljedično proglašenje nezavisnosti Abhazije i Južne Osetije, aneksija Krima 2014.godine, trenutno proglašenje nezavisnosti Donjecka i Luganjska i de facto okupacija Pridnjestrovlja u Moldaviji, sa činjenicom da su nekadašnje sovjetske, a sada ruske jedinice na teritoriji ove nezavisne države, koja je jedina država nakon završetka Hladnog rata upravo iz tog razloga izabrala status neutralnosti. U svim ovim slučajevima, to je izgovor za zaštitu ruskog stanovništva koje je izloženo nasilju i neprimjerenom tretmanu pojedinih zemalja. Postavlja se pitanje šta bi se dogodilo kada bi suverene države napadale druge suverene države zbog stanovništva, koji govori isti jezik i njegove navodne zaštite, posebno u multietničkim društvima.

 

Analitičari smatraju, da ruski napad na Ukrajinu pokazuje nešto sasvim drugo: meta Putinove agresije su demokratski režimi. Demokratija kao tip vlasti je nešto što ne odgovara autokratskom ruskom predsjedniku, a rješenje ovog problema leži u korištenju metoda i sredstava koja su prevladavala u međunarodnim odnosima u kasnom srednjem i ranom novom vijeku. Putin želi da uvede carizam kao način rada u globaliziranom svetu 21.stoljeća, nadalje koristeći represiju nad nezavisnim medijima i civilnim društvom, da bi zloupotrijebio multietničku, multikulturalnu i širu koegzistenciju različitih zemalja poput Ukrajine. Riječ je o razgradnji postojećeg svjetskog poretka, koji je rezultat postignutog dogovora nakon završetka Drugog svjetskog rata, koji je već zastario. Stoga je potreban novi sporazum o svjetskom poretku, koji će odražavati realnost globalizirane međunarodne zajednice 21. stoljeća.

Putin nije Rusija i Rusija nije Putin

Rat u Ukrajini, njegov tok i karakteristike, mogu se bolje razumjeti kroz iskustvo i posljedice rata u Bosni i Hercegovini.Agresor na BiH bio je režim Slobodana Miloševića, koristeći tada raspadajuću Jugoslovensku narodnu armiju (JNA). Praktično svi vojnici, podoficiri i oficiri nesrpske nacionalnosti su tada napustili JNA.

Međutim, Milošević nije bio Srbija, a Srbija nije bila Milošević, usprkos izuzetno snažnoj režimskoj propagandnoj mašini koja je vršila medijske manipulacije, obmanjivala i širila laži i neistine i bila veoma uspješna u tom periodu. Dakle, prvo je potrebno znati da Putin nije Rusija, a Rusija nije Putin. Doći će vrijeme kada će se Rusija distancirati od zvjerstava i tradicije svog sadašnjeg autokratskog vladara i započeti novu demokratsku eru i koja će svoju budućnost graditi na drugim temeljima.

Također, nakon nedjelju dana od napada, pokazalo se da je propala vojna taktika iznenađenja, brzog osvajanja Ukrajine i njenih institucija prema „doktrini šoka“. Putinov Blietzkrieg je propao. Ovo je izuzetno važna pouka, a veliki dio razloga za to je u niskom moralu okupatorske vojske, u njenoj demotivaciji i neadekvatnoj strukturi planiranoj za kratkoročne kopnene intervencije. Dakle, vojno osvajanje Ukrajine nije moguće. Napadaču neće pomoći ni njegovo superiorno naoružanje, koje je u svjetskom vrhu, ali nije pogodno za gerilsko ratovanje, koje će se pokrenuti po cijeloj teritoriji napadnute zemlje ukoliko se ne postigne mirovni sporazum o prekidu neprijateljstava i ne potraži diplomatsko rješenja odnosno ako se agresija nastavi.

Ako se agresija i okupacija nastave, to će dovesti do vijetnamizacije Ukrajine. U vojnom smislu, to znači omjer od najmanje 1:10 da bi okupator imao teoretske mogućnosti nadmoći. Američko iskustvo iz Vijetnama pokazuje da to nije moguće. To potvrđuje i sovjetsko (faktički rusko) iskustvo iz Afganistana, koje se prema projekcijama može uspoređivati sa ukrajinskim.

Ukrajinske vlasti – kao i međunarodna zajednica – moraju jasno upozoriti i osuditi činjenicu da su u agresiju već uključeni legionari iz nekih ranijih vojnih sukoba, ali je nije isključeno da će agresor uticati na formiranje paravojnih jedinica i na takav način se distancirati od zločina, koji se već dešavaju i koji će sasvim sigurno biti procesuirani, jer već postoji pravna praksa iz balkanskih ratova. Sasvim je jasno da brutalnost eskalira i da je to zločin protiv čovječnosti i ratni zločin za koji će odgovarati i planeri i izvođači. O tome svjedoči uništavanje svjetski poznate i priznate bogate ukrajinske kulturne baštine, kao i iživljavanje nad civilnim stanovništvom. Ubistvo mladog ukrajinskog biatlonca pokazuje da se radi o brutalnosti bez presedana.

Odlučna i široka reakcija EU i osuda rata – test za budućnost EU

EU je odgovorila brže, usklađenije i odlučnije nego ikada prije. Sankcije su široke, raznolike i već su na snazi. To potvrđuje ono što je Lenjin tvrdio prije više od jednog stoljeća: „Politika je koncentrirana ekonomija“. Ruski oligarsi to najbolje znaju i samo je pitanje vremena kada će se suprotstaviti Putinu. Pokrenut je i niz drugih aktivnosti, što pokazuje da je EU mnogo naučila iz prošlosti. Čak i više nego što se stekao utisak prije mjesec, dva, da će se SAD i Rusija same dogovoriti o evropskoj sigurnosnoj arhitekturi, sada je jasno da je EU postala faktor koji dolazi u prvi plan. Sve je to logično, neophodno i razumljivo. EU pokazuje, da se mnogo toga može učiniti mekom moći (raznovrsnost i obim sankcija), a njene države članice će sigurno ojačati svoje odbrambene sposobnosti, što pokazuje njemački primjer. EU, kao ekonomski gigant, ima priliku da svojim djelovanjem u ratu u Ukrajini postane važan faktor u međunarodnim odnosima.

Međutim, sankcije koje je uvela EU pokrenule su niz sličnih mjera u drugim oblastima od strane civilnog društva. Brojne globalne nevladine organizacije i udruženja i institucije u oblasti kulture i sporta zatvaraju svoja vrata ruskim sportistima, umjetnicima i drugima ukoliko nisu spremni da govore protiv Putinovog režima. Donedavno, toliko željene velike turneje i turneje vrhunskih ruskih umjetnika svakodnevno se otkazuju. Ovo je svakako vrlo jasan pokazatelj da Rusija ide u rastuću globalnu izolaciju sa ovim režimom na čelu. Zatvaranje zračnog prostora, zabrana slijetanja aviona, najavljeno zatvaranje svjetskih luka, sve to pokazuje snagu civilnog društva.

A sve to podržava i ohrabruje ukrajinsku politiku i stanovništvo u njihovom otporu napadaču. Istovremeno, važni su protesti i demonstracije koje dolaze iz Rusije, ruskog stanovništva, civilnog društva, umjetnika i drugih.

Bosna i Hercegovina i Zapadni Balkan nova meta Putina?

Obraćanje ukrajinskog predsjednika Volodymyra Zelenskog u Evropskom parlamentu i njegovo potpisivanje zahtjeva Ukrajine za članstvo u EU dat će novi zamah politici proširenja EU. U protekloj deceniji, EU je zaboravila da je u svakoj većoj krizi njeno proširenje bilo odgovor i rešenje za nju. Stoga EU mora intenzivirati svoje aktivnosti vezane za proces proširenja. Ovo se posebno odnosi na proširenje EU na Zapadni Balkan. Mora se odmah organizirati međuvladina konferencija, pokrenuti pregovori sa Albanijom i Sjevernom Makedonijom, a Crnu Goru i Srbiju podstaknuti na korjenitije reforme. Međutim, Kosovu treba pokazati mnogo konkretnije i opipljivije pomake. Bosna i Hercegovina je centralno pitanje za EU, posebno zbog hipoteke EU u prošlosti, kada je uvela embargo na odbranu BiH 1992. godine, uskraćujući pravo na odbranu nezavisnoj i suverenoj državi članice UN-a. Ova mrlja EU može se djelomično otkloniti brzim pristupanjem BiH ka članstvu u EU i NATO. Politička volja država članica ključna je za prijem.Analitičari smatraju da je Zapadni Balkan postao još važniji, jer Vladimir Putin neće uspjeti u Ukrajini kako je zamislio, zato gleda u nove mete u pokušaju da „kompenzira” ukrajinski neuspjeh. To mogu biti samo zemlje Zapadnog Balkana, posebno Bosna i Hercegovina i Sjeverna Makedonija. U svakom slučaju, to se sada mora spriječiti. Sarajevo ne smije doživjeti još jednu opsadu i Kijev ne smije postati Staljingrad iz Drugog svjetskog rata.

EU je u ovoj situaciji naučila još nešto – njene populističke autokrate, koje godinama nagrizaju njen sistem vrijednosti, mehanizme djelovanja i solidarnosti, sada se skrivaju i svi redom osuđuju Putinovu agresiju i brane univerzalna ljudska prava. Nemaju drugog izbora, a svoga ponašanja nisu promijenili. Zato i EU sada mora razmišljati o svom unutrašnjem antidemokratskom frontu i onesposobiti ga pravnim sredstvima i mehanizmima koje ima na raspolaganju, a koje praktično nije koristila.

Kako naprijed?

Neophodno je dosljedno, organizirano i sistematski širiti globalni demokratski front i spriječiti Putina i njegov režim da nastave brutalnost i gaze sva civilizacijska dostignuća. To je važno ne samo u ovoj agresiji, već i na duge staze – kada se pojavi sljedeći sličan autokrata, mehanizmi će biti na mjestu i djelovati. Dugoročno, one će obeshrabriti slične pokušaje djelovanja.

EU sada zna kako može postati globalni igrač i da njena meka moć funkcionira. Demokratija, vladavina prava i ljudska prava kao najvažnije i očigledne vrijednosti koje definiraju naše živote su na testu, koji će uspjeti

Uz globalnu podršku, prikazanu na bezbroj načina kao nikada do sada, Ukrajina će preživjeti, izdržati i pobijediti, a počinitelji zločina će biti kažnjeni. Mirovni pregovori se moraju sprovesti, zaključiti i provoditi putem međunarodnog posredovanja. Miloševićevo nepoštivanje mirovnih sporazuma, njegovo ismijavanje i potpisivanje novih sporazuma kao na tekućoj traci, dovoljno je jasan primer na šta treba paziti i kako osigurati pregovore čiji će se dogovor poštovati.

Da li EU ima potencijal za pozitivne pomake na Zapadnom Balkanu? 

Analitičari smatraju da Zapadni Balkan čeka rasplet ukrajinske krize. EU mora uvesti sankcije svima koji ugrožavaju mir i stabilnost, po modelu uvođenja sankcija Putinovom režimu. Sankcije EU neophodne su svim poslanicima Narodne skupštine Republike Srpske, koji su glasali za donošenje zakona, koji ugrožavaju ustavno-pravni poredak BiH ili omogućavaju njenu dezintegraciju i vode ka secesiji entiteta Republika Srpska. Slično sankcioniranje je uvedeno za poslanike ruske Dume, koji su podržali rusku invaziju na Ukrajinu i priznali nezavisnost tzv. Narodne Republike Donjeck i tzv. Narodne Republike Luganjsk na teritoriji nezavisne i suverene države Ukrajine.Destabilizacija Zapadnog Balkana počela je koordinirano i eskalirala je objavljivanjem „non-papera“, koji se pripisuje slovenskom premijeru Janezu Janši (SDS/EPP), koji sigurno neće moći izbjeći odgovornost ukoliko dođe do oružanog konflikta u Bosni i Hercegovini, koji postaje sve realniji scenarijo nakon ruske invazije na Ukrajinu. Istovremeno, evropski lideri okupljeni oko mađarskog premijera Viktora Orbana, glavnog Putinovog operativca u EU i NATO-u, koji koordinira brojne aktivnosti iz Budimpešte, moraju biti raskrinkani, jer su njihovi tragovi sa režimom u Moskvi direktni ili prikriveni.

Društvo oko Orbana, popularno nazvano „Internacionala kriminala“, sada pokušava da prikrije svoje veze sa Putinovim režimom ili njegove tragove. Inicijativa slovenskog premijera Janeza Janše i poljskog premijera Mateusza Morawieckog za hitno pridruživanje Ukrajine u EU, kao i Zapadnog Balkana, običan je blef. Janša i Morawiecki i njihove vlade sve vrijeme subverzivno djeluju unutar EU. Istovremeno, Janši se pripisuje „non-paperi“, koji su situaciju na Zapadnom Balkanu doveli na ivicu rata, dok poljska obavještajna služba u saradnji sa Hrvatskom sigurnosno-obavještajnom agencijom (SOA) neprestano radi protiv Bosne i Hercegovine, izmišljajući tzv. islamska prijetnju, koja prijeti EU sa 500 miliona stanovnika od strane dva miliona Bošnjaka.

Sve to potvrđuje već poznate činjenice, da je EU inficirana koruptivno-lobističkim aktivnostima Rusije, koja je gotovo u potpunosti paralizirala EU, a u znatnom dijelom i NATO, uzimajući u obzir i tradicionalnu razjedinjenost EU zbog interese pojedinih država članica. Kao rezultat toga, korumpirani krugovi u EU pokušavaju da pokažu prividnu odanost i lojalnost EU i NATO-u kroz besmislene inicijative da prikriju tragove saradnje sa Putinovim režimom i njegovom koruptivno-lobističkom mrežom. Tome u prilog govori i činjenica, da se ista grupa protivi uvođenju sankcija EU Miloradu Dodiku, Putinovom satelitu u ovom dijelu svijeta.

Analitičari smatraju, da EU mora pod hitno uvesti sankcije Miloradu Dodiku i svima koji ugrožavaju ustavni poredak BiH, kao i nosiocima korupcije i kriminala. Visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt mora smijeniti Milorada Dodika, jer se njegova moć zasniva na tome da je dio institucija koje mu omogućavaju da kontrolira enormne količine javnog novca, koji se također koristi za korumpiranost zvaničnika EU i drugih međunarodnih predstavnika. Visoki predstavnik Schmidt trebao bi donijeti odluku o zabrani kandidiranja na izborima svima pravosnažno osuđenima za počinjene ratne zločine i zločin genocida.

Pri tome je važno uzeti u obzir da se iz Budimpešte koordinira obavještajna operacija „Kula“, čiji je cilj rušenje ekonomskog sistema Federacije BiH i premijera Fadila Novalića. EU i NATO moraju zastaviti obavještajnu operaciju „Kula“, koja se vodi protiv Bosne i Hercegovine iz Budimpešte odnosno Mađarske, koja je članica EU i NATO-a. Već četiri godine od parlamentarnih izbora nije formirana nova Vlada Federacije BiH u skladu sa izbornim rezultatima iz 2018.godine. Već nekoliko godina nisu izabrane sudije Ustavnog suda Federacije BiH, predsjednik i dva potpredsjednika Federacije BiH. Istovremeno, Milorad Dodik se pobrinuo za nastavak obavještajne operacije „Kula“, koji sada zahtijeva da se entitetima isplate devizne rezerve Centralne banke Bosne i Hercegovine, da bi se tako urušio monetarni sistem BiH.

Odluka tadašnjeg visokog predstavnika u BiH Valentina Inzka da zabrani negiranje genocida bila je samo povod za Dodikov bojkot funkcioniranja institucija Bosne i Hercegovine odnosno kadrova iz Republike Srpske i najavu donošenja paketa zakona, koje će usvojiti Republika Srpska sa ciljem razdržavljenja Bosne i Hercegovine i državljenja Republike Srpske. Dodik je spreman proglasiti nezavisnost Republike Srpske po uzoru na Donjeck in Luganjsk i pozvati Rusiju u pomoć. Sada je postalo jasno da je ovo dio većeg koordiniranog projekta neposredno povezanog sa ruskom invazijom na Ukrajinu. Nakon aneksije Krima Rusiji 2014.godine, zapadna politika je doživjela kolaps kojeg treba zaustaviti. Ali prije toga, potrebno je začeti u vlastitim redovima – uspostaviti test lojalnosti država članica EU i NATO-a. Rusija će zaglaviti u Ukrajini, zbog čega traži „rješenje” da se izvuče na način da pokrene novi konflikt u Bosni i Hercegovini. Samo se čeka ko će prvi započeti i tako preuzeti odgovornost i posljedice za početak rata. Došlo je vrijeme da se prekine loša politike Zapada i EU prema Zapadnom Balkanu i Istočnoj Evropi.

Ljubljana/Washington/Bruxelles/Kijev, 7. mart 2022.

Izvor: IFIMES
Aktuelno Društvo Globus Kolumna

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu Dr. J Scott Younger je predsjednik Glendale Partners i član Savjetodavnog odbora IFIMES. U svom članku sa naslovom „Putinov rat” analizira aktualnu situaciju u Ukrajini. 

Piše: Dr. J. Scott Younger
Predsjednik Glendale Partners i član savjetodavnog odbora  IFIMES

Ljudi širom svijeta bili su šokirani događanjem u Ukrajini. Pogled na sve jutarnje novine otkrio je, da su svi tamošnji događaji kao glavni naslov imali Vladimir Putin, ime ruskog predsjednika je bilo vidljivo, riječ Rusija rijetko. Televizijska pokrivenost je široka. Kada su švedski Vikinzi, poznati kao Rusi, ‘pozvani‘ da uspostave stabilnost u regionu u relativno kratkom vremenu, prije oko 1.200 godina, Kijev je nakon nekoliko decenija postao glavni grad. Imao je idealnu lokaciju za ruske brodove duž rijeke Dnjepar koji su dolazili sa Baltika. Moćni vladar u to vreme zvao se Vladimir.


Međutim, vratimo se malo unazad, ali u mnogo novije vrijeme. Ruske trupe već nekoliko sedmica održavaju vojne vježbe na granici, dok Putin testira diplomatsku odlučnost povlačenjem i lažima o kojima zapadne sile samo nagađaju, a koje je iskoristio da poveća svoje snage na oko 190.000 vojnika. Posebno je bio zabrinut zbog NATO-a na njegovoj granici i mogućnosti da se Ukrajina pridruži ovom odbrambenom savezu na granici sa Rusijom, koju vidi kao prijetnju. Ironično, NATO je osnovan ubrzo nakon Drugog svjetskog rata kako bi se formirao odbrambeni savez, koji bi se suočio s prijetnjom koju je predstavljao tadašnji Staljinov Sovjetski Savez.

Ova invazija na Ukrajinu namijenjena je Putinu, koji pokušava da ostavi iza sebe historijsko naslijeđe na koje bi Rusija bila ponosna na njega prije nego što ga ‘Matilda[2] ‘ pozove na odgovornost. Odrastao je u posljednjim danima Staljinove ere, kada su se Rusije bojali kao moćne sile, „imperije” s naprednom tehnologijom i nuklearnim kapacitetima. Promatrao je kako je njegova zemlja konačno morala sa sramom da prizna da njegova zemlja nema ekonomske resurse da vodi konglomerat „imperiju” istočnoevropskih zemalja, koje je preuzela nakon završetka Drugog svjetskog rata. Nakon nezavisnosti, ove zemlje su prilično brzo promijenile oblik vlasti, podržavajući demokratiju i napuštajući ograničenja komunizma i autokratije koja ih prožima.

Sve ovo vrijeme Putin je uglavnom živio kao član pomalo uplašenog KGB-a, gdje je naučio da nikome ne vjeruje, a sigurno je bio razočaran kao ponosni Rus što vidi kako njegova zemlja postepeno propada kao velika sila, iako se „izborio” da na kraju dobije najvišu poziciju i autokratski oblik vladavine, koju ohrabruje. Ipak, ekonomija generalno stagnira za stanovništvo. U komunizmu se radi o jednakosti, pri čemu su „jedni jednakiji od drugih“, kako je to jezgrovito rekao George Orwell. Autokratija se ubrzo povlači pred diktaturom.

Tražio potporu, dobio sankcije i izolaciju

Putin se pretvarao da je njegova vojska vježbala posljednjih nekoliko sedmica, a to se nastavilo i kada je otišao na otvaranje Zimskih olimpijskih igara u Peking u Kinu, iako je bio tamo da se konsultuje sa kineskim predsjednikom Xi Jinpingom, jednim drugim svjetskim liderom u komunističkoj zemlji, vjerovatno čak i rigidnijoj od Rusije. Bio je tamo da dobije odobrenje kineskog predsjednika za svoju planiranu invaziju, a predsjednika Xija je interesiralo kako će se snaći u okupaciji zemlje zapadno od svoje granice, omogućavajući mu da usmjeri svoje snage na svoje vlastite ciljeve proširenja, npr. na Tajvan. Xijev pristanak značio je, da je Putin mogao bez straha da povuče snage sa svoje istočne granice sa Kinom. Na otvaranju igara, Putin je viđen u veličanstvenoj samoći, dok je sa svojim uobičajenim izrazom lica promatrao sportiste na ledu.

Sve više je ostavljao utisak da nosi težinu svijeta na svojim ramenima kako bi sam napredovao sa svojim promašenim ciljevima. Ostavlja nas bez teksta svojim nečuvenim pogledom na historiju. Genocid u Ukrajini je počinio niko drugi do Staljin, poginulo je više od tri miliona ljudi, a Putin će biti poznat po tome kako koristi (neo)nacističku taktiku protiv ukrajinskog naroda.

Čini se da je Evropa konačno ustala i nastupila sa svojim potencijalno snažnim glasom. Njemačka je morala djelovati odlučno, što je i učinila. Sankcije su uvele SAD, Velika Britanija, Evropa, Kanada, Australija i mnoge druge zemlje. Međutim, sankcije nemaju trenutni efekt, iako su ukupni rezultati već doveli do značajnog pada valute. Ljudi dolaze na proteste u mnogim gradovima širom svijeta, pa čak i u Rusiji, gdje se neslaganje oštro uguši. Ali ovo je test demokratije; osporava ga komunistička autokratija, koja je dozvolila diktatoru da vodi predstavu bez vremenskog ograničenja.

Situacija se razvija i trenutno možemo samo da promatramo. To će se nesumnjivo promijeniti u narednim danima kada se dvije strane susretnu na granici s Bjelorusijom, koja ima neizabranu, lažnu rusku marionetsku vladu. Od ovoga ne treba očekivati previše, jer će Rusija kontrolirati dnevni red. Dalje mjere će nesumnjivo dovesti do još većeg pritiska od strane Rusije.

Ukrajinski narod, kojeg treba pohvaliti za njegovo držanje, pruža snažan otpor, što Putin nije očekivao. On je neko ko voli da sve ide svojim tokom i biće uznemiren odbijanjem, što će Ukrajinci sasvim sigurno učiniti. Šta će onda Putin? On će se uznemiriti i izgubiti svoju hladnokrvnost. Pazimo na to.

O autoru: 
Dr J Scott Younger, OBE, je profesionalni građevinski inženjer, 42 godine je preživio na Dalekom istoku i radio je u 10 država za Svjetsku banku, ADB i UNDP. Objavio je brojne članke; Bio je kolumnista za Forbes Indonezija n Globe Asia. Bio je član uprava britanske i evropske komore i 17 godina je bio podpredsjednik Međunarodne poslovne komore. Njegova područja interesiranja su infrastruktura i održivi razvoj, interesira se za međunarodna pitanja. Međunarodni je kancelar Predsjedničkog univerziteta u Indoneziji. Član je  Savjetodavnog  odbora IFIMES.
Članak predstavlja stav autora in ne odražava nužno stav IFIMES-a.

Ljubljana/Glasgow, 1.mart 2022.

Foto:Генеральний штаб ЗСУ / General Staff of the Armed Forces of Ukraine
Aktuelno Bosna i Hercegovina Globus Izbori u Srbiji 2020. Politika Srbija

“U Ukrajini se, kao nekada u Bosni i Hercegovini, sprovodi genocid”, kazao je Vladimir Putin nekoliko sati pred početak nove faze ratnih operacija u Ukrajini.

Mediji u regionu konstatiraju da je ova rečenica prvog čovjeka Rusije direktan je šamar rukovodstvu Srbije, koje nikada nije prihvatilo presude međunarodnog suda u Hagu o genocidu u Srebrenici.

Kako će na ovo reagovati zvaničnici Srbije, ako se ima u vidu da svoju politiku temelje na tome šta Rusija kaže, ostaje da se vidi.

Aktuelno Globus Politika Vremeplov

Vladimir Putin je 7. maja 2000. godine po prvi put položio zakletvu predsjednika Rusije.

Kako je objavljeno na fb profilu “for Vladimir Putin” on je tokom ovih 21 godinu morao obnoviti državu sa uništenom ekonomijom i državu sa prirodnim bogatstvom prodatim oligarsima.

“Zemlja sa kolabiranom vojskom, kojoj je nedostajalo novo oružje i gorivo za opremu. I u to vrijeme, teroristi su zauzeli Sjeverni Kavkaz i izvršili terorističke napade u centralnoj Rusiji. Sada se čini tako davno i ulazi u istoriju. Ali to je bilo prije samo 21 godina. Rusija je tokom ovog vremena obnovila ekonomiju i upravljanje državom, oživjela svemirski program, reformirala vojsku, oživjela industriju i izdržala bez presedana pritisak sankcija. I da, u to vrijeme prije 21 godina, niko nije mogao zamisliti da Rusija može da se miješa u američke izbore i kontroliše mozgove Evropljana sa sajber propagandom, ovo je sada bolna fantazija protivnika”, ističe se u toj objavi i podsjeća da tada Rusija kreće u pravom smjeru da povrati svoju snagu i dostojanstvo.

Poručuje se da Rusija namjerava oštro braniti svoje interese i interese svojih građana, ne dozvoljavajući više pokušaja da se njo upravlja izvana, kao u 90-tim.

Izvor i foto: https://www.facebook.com/for.vladimir.putin/photos