20 Aprila, 2024
Da li ste znali? Projekti

Da li ste znali: Berberi u Novom Pazaru i zašto se kod njih tražio halal dinar (VIDEO)

Novi Pazar, kao trgovački grad je bio možda jedino mejsto na svijetu gdje su ljudi mijenjali istu valutu, smatrajući da na hadž treba otići i potrošiti baš one novčanice koje su najčistije u smislu zarade.

Ne znamo da li ste vi znali, ali mi znamo ko zna. Asim Nikšić, jedan od živih i najbolji poznavalaca prilika i prošlosti posljednjeg vijeka u Novom Pazaru, očuvao je od zaborava zanate i zanatlije ovog grada.

Među brojnim zanatlijama novopazarske “Tijesne čaršije” koja je počinjala kod današnjeg Sebilja, na početku pješačke zone, bili su i berberi. Nikšić je obrađivao temu zanatlija i ističe da je od nekada stotinu zanata danas većina  nestala. Beriberi su bili stari zanatlije, ne samo ono što su danas frizeri ili kozmetičari.

“On i dalje živi, ali ne u onom obliku kako je nekad bio taj berberski zanat. Berberski zanat je jedan od zanata koji je uvijek bio ugledan. Pošto je Pazar nekad bio centar svih zbivanja, od osmanskog perioda naovamo, uvije. je ovdje bila Meka za neke djelatnosti, a naročito za ovaj pojam berberskog zanata. Sam pojam berberin znači da to nije frizer, brica, kako ga mi danas zovemo. To je bila univerzalna djelatnos. Edukacija berberina nije mogla da se obavlja nigdje drugdje osim u berberskim radnjama. Sada se edukacija vrši u školama,a vrlo malo u berberskim radnjama. Berberi su bili jak stalež. Bili su ugledni ljudi, majstori i ljudi od riječi djela, kako se to kaže”, kazuje Nikšić, hroničar i publicista iz Novog Pazara.

Ističe da beriberi nisu samo okupljali samo svoje mušterije zbog usluga već čaršijski stalež i imali su “kahve odžak”, zbog čega su ljudi dolazili da popiju prvu kahv i čuju prve vijesti, informišu se o dešavanjima u čaršiji. Kahva je kod njih koštala upola jeftiije u odnosu u kahvama i restoranima, što je bio dodatni razlo da dođu kod berbera.

“Naročito su tu bili prisutni kahva i oni tradicionalni čajevi. U nekim berbernicama je imalo i novina. Neki bi otišli u berbernicu da pročitaju novine, od Politike, časopisa, naročito sportske novine. Tu, lzu današnje Pečurke, bio je berberin “Higijena”. Najbolji u Pazaru, gdje se skupljao taj najugledniji stalež, državni činovnici, oficiri…Tu, kod tog Arifa Škrijelja, koji je kasnije napustio Pazar i otišao za Irig, tu su ljudi voljeli da uđu jer su kod njega bila raznolika društva. Berbernice su bila mjesta najvažnijih dešavanja”, ističe Nikšić i dodaje da je u berbernicama imalo interesantnih adeta koji su nestali.

Postojali su specifični alati i poseban način plaćanja usluga. Berberin nikada nije govorio koliko košta usluga šišanja ili brijana. Postojao je zembil (vrsta pletene korpe) u koji bi mušterija ostavljao onoliko novca koliko je smatrao da košta ta usluga ili je već unaprijed znao cijenu te usluge. Berberin nikad nije gledao koliko mu je novca ostavljeno.

Zembıl iz osmanskog perioda

“Brica nikad ne bi gledao kad mu je ruka u zembil, nego, do njega bi bilo. Ako ništa ne bi ostavio on bi bio na neku štetu jer je prevario bricu. Ne treba prevari nego platit.”, rekao je Nikšić, potvrđujući da je poštovanjem i međusobnim uvažavanjem izgrađeno povjerenje među ljudima koji su se svakodnevno sretali.

Ovakav odnos u samom činu naplaćivanja usluga novopazarske berbere je visoko izdigao na društvenoj ljestivici, izražavajući i čuvajući visoke etičke norme među ljudima. Berberi su ovakvim odnosom i Novi Pazar držali kao mjesto časnih ljudi.

Novac kod berbera se toliko smataro čistim da su svi koji su htjeli na hadž, da obave petu islamsku dužnost, svoj unaprijed pripremljejni novac, i dolazili upravo kod berbera i mijenjali dinare za dinare.

Novi Pazar, kao trgovački grad je bio možda jedino mejsto na svijetu gdje su ljudi mijenjali istu valutu, smatrajući da na hadž treba otići i potrošiti baš one novčanice koje su najčistije u smislu zarade.

Ovaj fenomen pazarskih berbera se zadržao u periodu do sedamdesetih godina dvadesetog vijeka, a nastao je nakon Drugog svjetaskog rata iz egzitencijalnih razloga.

Odlazak na hadž sa čisto zarađenim novcem je ubjeđenje vjernika koje se nalazi i u tom islamskom propisu.

“To je najvažnije bilo. Treba se zamislit koliko je to važno bilo, taj sam čin plaćanja usluga iz razloga što ljudi koji su išli na hadž dolazili su da razmijene pare. Računalo se da su to najhalalnije pare. Slabo je ko otišao na hadž, a da nije došao u berbernicu da zamijeni pare”, naglašava Nikšić koji je prije pola vijeka i duže bio svjedok ovom društvenom fenomenu, karakteritičnom Novom Pazaru u tom vremenu.

– Berberi kao zanatlije od ugleda pružali i hirurške i stomatološke usluge

Sa današanje vremenske distance možda je teško zamislit tadašnji Novi Pazara sa nekoliko desetina hiljada stanovnika i toliko berbera. Još od kraja osmanskog perioda u ovoj čaršiji je bilo toliko berbera, u odnosu na druge zanatlije das u svi radili dobro i bili najugleniji ljudi u čaršiji.

Berberski posao se po lokaciji dijelio na berbernci i na ulici gdje se skoro polovina muškaraca brijala ili šišala na javnom prostoru.

Berberski zanat se sticao u berberncama gdje su za šegrte važila stroga pravila, morali su zdušno da slušaju svoje mentore. O strogoj discipline kod berbera govoi i izreka “miran kao na tasmi”.

“Onaj majstor što je imao uređaj za oštrenje britve, taj se uređaj zvao tasma. Ako ne bi učenik se ponašao kako treba ta bi tasma radila da ga malo šine da bi on radio i spreman da dočeka mušteriju. Zato je kod starih ljudi ostao žargon “miran kao tasma”. Znači tasma je radila ako neće učenik da sluša”,

Još početkom 20, vijeka Novi Pazar je zapamtio Alja Ćurkića, Ruša Lukarčanina i Ibrahima Sarajliju. Nikšić je uspio da zabilježi njihova imena, kao berbera koji se kao prvi,  nakon turskog vakta spominju u Novom Pazaru.

Berberski zanat podrazumjevao je i, sem frizerskih, pružanje i drugih usluga poput manjih hirurških ili stomatoloških intervencija.

“Berberi su se bavili sunećenjem (obrezivanjem), uklanjanju kila (hernia), vađenjem zuba, čk neki braća Ustalići, Bećo i Redžo su čak operisali i bruh. Bili su vispreni. Šaćiraga Hadžifejzović je držao berbernicu u Sjenici. Bio je rodom iz Prijepolja, ali je došao u Sjenicu. I u Pazaru je imao berbersku radnju, ali mu je osnovna djelatnost bila sunećenje. On je otac čuvenog fudbalera Ismeta Hadžifejzovića. Bio je Murat-aga, poslije rata jedini sunedžija u Pazaru. Ranije su te ljude tako zvalo. Dugo je to radio i Mustafa Ademović iz Svojbora. On je bio medicinski radnik pa je uz taj dio posla primjenjivo te medicinske postupke, imao je praškove, zavoje, meleme…Ostavio je veliki trag u sunećenju. Ljudi koji su vadili zube su poznati Aćif Ćifo Škrijelj kod kahve Teferič, također i njegov sin Ismet,  u Prvomajskoj ulici, kao i neki Muharemaga Doličanin koji je radio i živo na vrh ulice Kraljevića Marka. Kao najbolji beriberi u Novom Pazaru bili su Arif Škrijelj, Hamdo Mujanović (otišao za Tursku), Mujo Paljevac otac Buca Paljevca, Sulejmanaga Jablaničanin, Šabanov i Cuketov otac, Šaban (otac Edrugana Jablaničanina, poznatog igrača tavle) je nastavio da se bavi berberskim zanatom. Bili su braća Ramiz i  Ćamil Rohovići. Jedan je radio do Non-stopa ispod Velike ćuprije, a drugi preko puta bivšeg bioskopa koji je bio pored Raške. Bio je Sadik Skadranin, djed zubara Skadranina. Radnja mu je bila ovdje gde Šuševići sada drže ovu prodavnicu srebra (ul 28. novembra, Pješačka zona). Muharem-aga Serhatlić je bio i on je u toj radnji, naslijedio je Sadika Skadranina. Bio je Ibro Paučinac, prodao je radnju mesaru Hajdinu Bojadžiću i otišao za Tursku. Smajo Hoćanin je, kasnije, kada su rekonstruisani ovi dućani uz Amir-agin han, on je prošao u ono čelo do Arap džamije. Onda Cico Ćurkić bio vrlo poznati brica. Ćazo Alijagić, onda Ibro Crnišanin koje su svi znali. Radio je u frizerskom salonu koji je radio kao neka berberska zadruga. Ismet Škrijelj, sin ovog Aćifa Škrijelja, Mujo Hodžić koji je, kada je Muharemaga umro, otišao da radi kao tehničar na hirurškom odjeljenju u bolnici. Meho Dugupoljac, Ramizov otac što mu srušiše radnju kod Arap džamije. Bio je i Feho Halilović, preko puta ove Ćurčićke pekare. Feho Ljajić, iz Duge poljane, koji je bio dobar čovjek i dobar brica. Onda Škobić, jeda od čuvenijih pazarskih brica, pa Safet Nikšić koji je bio i čuveni bokser. Kemal Kemo Slezović je imao i muški ženski salon. Rasko Lakota, Ramiza i Meha Lakote brat iz Višegradske ulice, a jedn od njih Lale se i dalje bavi tim zanataom. Imao je i Smajo Plojović. On je uz Amir-agin han prodao dućan”, odlično se sjeća Asim svih izdvojenih imena i radnji berbera.

Berbera je bilo i na seoskom području, jer in a selu su ljudi imali potrebu da skrate kosu, da se obriju. To su radili seoski beriberi u kućama ili po pozivu.

Berbernica “Higijena” kao pazarski press centar

Kako podvlači u čaršiju je “ulegao” sa sedam godina i prema njegovom mišljenju najbolja berberca je bila čuvena “Higijena”, koja se nalazila u blizini današnje Pečurke i šetališta, nekadašnjeg korzoa.

Za vlasnika te berbernice Arifa Škrijelja se sjeća da je bio vrlo napredan i sposoban čovjek koji je uspjevao da okuplja tu čaršijsku elitu, tako da ljudi koji bi bilu u prolazu kroz Novi Pazr tražili njegovu radnju.

“Kod Arifa se mnogo ljudi skupljalo kako bi slušali radio ili pročitali novine. Sjećam se ramova na koje su se novine razgrćale i kad bi došao čovjek kod njega, on je bio školski drug mom ocu, on bi me zvao gdje si Mostarac, jer moj otac je porijeklom iz Hercegovine. Uvijek bi me pitao treba li mi nešto, mada sam se ja ustručavao da ne dosadim, a nikad se kod njega  nisam pošišao, a voljeo sam ga kao oca. Šišao sam se kod Sulejmanage Jablničanina”, izdavaja iz svojih sjećanja Asim.

Slaže se da je berbernica “Higijena” bila neka vrsta novopazarskog pres centra jer su se ljudi tu okupljali i da se informišu. Ta berbernica je imala dio u kojem su se usluge uljepšavanja pružale i za žene. Time je upravljala Arifova supruga Nada, prije nego su morali da odu za Irig. Prema podacima do kojih je došao Asim, Nada je bila vrlo bogata jer joj je u Irigu u nasljedstvu ostalo puno zemlje. Jedna od ćerki Arifa i Nade je bila supruga poznatog fudbalera Abdula Duceta Gegića, a Arif, jedna od najpoznatijih novopazarskih berbera tog vremenam je, nakon odlask u Irig stradao u Novom Sadu u saobraćajnoj nesreći na autobuskoj stanici.

– Halal novac kao imperativ berbera

Izvlačeći zaključak i odgovor na pitanje šta je novopazarske berbere napravilo visokim staležom, Asim Nikšić koji je dugo istraživao i bilježio zanata u Novom Pazaru, konstatira da je putujući po evropskim zemljama imao priliku da vidi da, pored crkvi postoje kutije-sandučat u koja se prilagao novac, nakit ili druge vrijedne stvari, kada ubaciš ruku ne može da se vidi koliko i šta se ostavlja, te su po tom modelu berberi uveli zembil.

Zembil

“Zembil je bio neka vrsta kase. Nije mi poznato kako je to nastalo, ali bi mogao da tumačim da im je bilo stalo do imidža. Ovo jeste bila neka društvena norma i danas, kada živimo u sistemu poromećenih društvenih vrijednosti, je nezamisliva. Danas je to nemoguće”, slaže se ova “živa novopazarska enciklopedija” i dodaje da je u svakom zanatu koji je istraživao i obrađivao pokušavao da nađe ovako nešto vrijedno.

Poslije Drugog svjetskog rata pao je standard, odlaskom ljudi u fabrike utjecalo se na socijalni status, pa su se Pazarci solidrasali, dopunjavali i pomagali. Sve je to izgrađivalo ovakve društvene norme.

“Naročito je interesantno da su, recimo, ovdje bili neki braća Kavrajići. Halit je bo kahvedžija, Rizo kahvedžija i imao neke priručne zanate, a Nazim sahadžija. Halit i Rizo su imali jedan, zajednički lokal i iskoristili su prisustvo nekog Mila iz Leskovca koji je radio kao kinoopreter u bioskop kod Mirka Todorovića. Oni su njega uzeli da rukovodi njihovim radiom. Napravili su izlog tako da okrenu radio ka vani i ljudi se pokupe i čuju vijesti. Isto tako i za gooste koji su bili unutra. I brice su kasnije imale radio u radnji”, kazao je Nikšić za emisiju Da li ste znali.

Povezane vijesti

%d bloggers like this: