26 Septembra, 2022
Aktuelno Globus Kolumna Politika Regija

De-evolucija Europe

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. Prof. dr. Anis H. Bajrektarević, šef katedre i profesor međunarodnog prava i globalnih političkih studija pripremio je sveobuhvatnu analizu pod nazivom „De-evolucija Europe (Opasna izjednačavanja komunizma sa nacizmom)” – 1.dio. U prvom dijelu od ukupno tri dijela svoje sveobuhvatne analize analizira, da je Europa predvođena EU u ozbiljnoj moralnoj i političkoj krizi ubrzane de-evolucije.

Bilo je posve cinično i izvan dodira za parlament Europske Unije (EU) odjednom, nakon 80 godina, kriviti Sovjetski Savez za početak Drugog svjetskog rata. Nije bilo mudro iz mrtvih podići argumente okružujućih okolnosti početka tog najvećeg rata čovječanstva do sada. Historičari su se složili, povijest je odavno napisana i dobro dokumentirana, te se kao takva nalazi u našim udžbenicima povijesti već decenijama. 

Piše: Prof. dr. Anis H. Bajrektarević

Nema svrhe da današnji političari istočnog krila EU (sa vrlo uočljivom, saučesničkom tišinom centralne Europe) ponovno oživljavaju ‘argumente’ po pitanju povijesne krivnje. Oni za to nisu mandatima ovlašteni, niti su kvalificirani, a napose to se od njih i ne očekuje. Jedino što je ovim putem uspjelo jeste činjenica da se golem broj intelektualaca vratio iščitavanju Alberta Camusa, poglavito njegovoj definiciji Europe ‘kao zajednice krize smisla’.

Nacistička Njemačka, imperijalni Japan, Mussolinijeva Italija i njihovi sateliti (podržani od  ‘korisnih idiota’, tada znanih kao kvislinzi) bili su isključivi krivci. Ovo je univerzalno prihvaćeno bez izuzetka. I danas je sve to prošlost. Hajde da to ostavimo tamo, a ne u 21-om stoljeću, koje ima niz višestrukih izazova, koji još čekaju na naše adekvatne odgovore.                
 ** ** ** ** ** ** ** **
Upakovani u sopstvenu miopiju ekonomskog egoizma i fobiji od ‚previše stranaca’ (überfremdung phobia), Europljani zapravo ukopavaju sami sebe u defanzivnu samoizolaciju. Dok nisu u stanju konstruktivno angažirati svoje susjede (iako nisu baš prikladno zaštićeni oceanima kao što su to neke druge imigracione zemlje), Europljani konstantno privlače nekvalificirane migrante iz tako destabiliziranog bližeg inozemstva. Sjedinjene Države, zemlje Zaljeva, Daleki Istok, Australija, Singapur, u zadnje vrijeme čak i Brazil, Indija, ili Angola – su golemo profitirali od visoko obučenih pridošlica, dok Europa nije u stanju prepoznati, očuvati, zaštititi i promovirati svoje visokoobučene imigrante.

Naprosto, europska povijest tolerancije i drugosti (otherness) je previše kratka za takvo što, dok je ostavština ukorijenjenog straha duboka, trajna i osebujna. Samodestruktivne nakane naspram susjeda i razuzdana mržnja kod kuće stalno ojačavaju. To pretvara Europu u skup oštro polariziranih i fragmentiranih društava, naizgled oko povijesnih pitanja i identiteta, ali zapravo oko generacijskog i tehnološkog jaza, vizije i spremnosti za iskorak ka budućnosti.

Jedna od posljednjih epizoda dolazi iz nedavne politikantske i izrazito nepovijesne inicijative, da se izjednači komunizam sa nacizmom. Vođena opsesivnom rusofobičnim impulsom, ova miopijska kratkoročna računica mogla bi dovesti do katastrofalnih dugoročnih posljedica – prvo  i najviše od svega za slavensku istočnu i jugoistočnu Europu, kako i za rasijanu skandinavsku Europu, ili cinično tihu centralnu Europu.

Više je nego jasno da je povijesna pomirba na kojoj danas Europa počiva – antifašizam.  Ovo i ovakvo naslijeđe je donijelo pomirbu i prosperitet – nezapamćen u povijesti ovog kontinenta. Iznenadno izjednačavanje komunizma i nacizma je najbolji i najbrži način da se temelj Europe uništi jednom za svagda. 

Jedno je ipak sigurno, Europa predvođena EU je u ozbiljnoj moralnoj i političkoj krizi ubrzane de-evolucije. Sada ćemo to pobliže razmotriti. 

Una hysteria importante ili jedna bitna histerija 

Povijest Europe je priča o malim histeričnim/ksenofobičnim nacijama, tradicionalno osjetljivim na etničke probleme, jezik, religiju i drugačija ponašanja. Ako je ovo istina, onda se pozivamo na događaje prije i poslije tridesetogodišnjeg rata i naročito na Europu poslije Napoleona. Politička karta današnje Evrope je zapravo bila zamišljena u kasnom četrnaestom vijeku, i polako je evoluirala u svoj današnji oblik. 

Prvobitno, neosporan i neusporediv pred-vestfalski poredak katoličanstva, omogućio je ujedinjenje i standardizaciju feudalnog socio-ekonomskog i vojno-političkog sistema širom Europe. Kako god, u ovoj zreloj fazi, takav univerzalni svijet Svete Rimske imperije i Cezaropapizma (Caesaropapism) ubrzan od političkih entiteta koji su bili eksplicitno konfrontirajući ili implicitno (odbacujući) snishodljivi, ideološki (Tridesetogodišnji rat kulminira Mirom Vestfalije) ili geopolitički (velika geografska otkrića i pomjeranje centra svijeta prema zapadu). Ranim kolonizacijama, dvije iberijske sile Španija i Portugal, bili su prvi entiteti koji su se pojavili, praćeni Francuskom, Holandijom, Engleskom i Danskom. (Belgijom, također, iako se prvobitno pojavila kao tampon-zona, strateška dubina, takoreći kao kontinentalni produžetak Engleske radi sprečavanja naroda Centralne Evrope, Holandije i Skandinavskih zemalja da dođu do otvorenog mora, što kasnije postaje strategija Francuske za balansiranje Britanije i zadržavanje Danske i Pruske.

 

Zahvaćeni uzavrelom Francuskom revolucijom koja teži stvaranju nacionalne države, ovi kolonizatori, koji su bili smješteni na atlantskom boku Europe, uspješno su se prilagodili konceptu nacionalne države. Značajno je to da je proces stvaranja nacionalne države bio sproveden na osnovu jezika, budući da su religijski razlozi poraženi jednom i zauvijek Mirom Vestfalije[2]. Svi narodi koji pričaju portugofonskim dijalektom u jednoj državi, u drugoj hispanofonskim, u trećoj frankofonskim dijalektom, i tako dalje[3]. Ovo odsijecanje je bilo lako za periferni dio Europe, za takozvane stare kolonizatore na atlantskom boku Europe, naročito Portugal, Španiju, Francusku, Englesku, Dansku, Holandiju i Švedsku.

Iako je geopolitički poražena kod kuće, u Francuskoj, i ideološki ograničena kroz Bečki kongres i njegov instrument – Svetoj alijansi istočnih konzervativnih dvorova, sama ideja nacije-države ostala je privlačna. Obje teokratske federacije tog vremena (habsburško i otomansko neteritorijalno načelo) neminovno su nagrizale dvije ‘kemijske preteče’: sekularizam (prosvjetiteljstvo) i teritorijalnost. Kada je revolucionarne 1848. svrgnut glavni čuvar feudalizma i rimokršćanskog tradicionalizma u Europi, Meternih, potisnuti koncept dobio je dodatni poticaj. I, revolucionarna romansa se nastavila …

Zanimljivo je, da je samo stvaranje centralno-europskih nacionalnih država zapravo potpomogao sam Napoleon III. Ujedinjenje Italijana je bilo njegovo, gotovo opsesivno, namjerno djelo (kako je odrastao u Nici sa italijanskim Carbonari revolucionarima koji su se borili protiv papske i habsburške kontrole nad sjevernim dijelovima današnje Italije). Nasuprot tome, ujedinjenje Germana pod Velikom Pruskom bio je njegov nenamjerni nestašluk, sa dva naknadno nastala ‘nusproizvoda’: modernom Austrijom (jezgro njemačkog govornog područja okupljeno na ruševinama moćnog multinacionalnog i višejezičnog carstva) i modernom Turskom (tursko jezgro na ruševinama moćnog multikulturalnog i multi-lingvističkog carstva).

Usprkos tome što je geografski u srcu Europe, Švicarska je i dalje ostala izuzetno stabilna tampon zona: veoma militarizirana ali defanzivna, opsesivno neutralna, gospodarski sveprisutna, a ipak financijski tajanstvena, ona predstavlja jednu konfederativnu državu koja se sastoji od dvije suprotne verzije zapadnog kršćanstva, od tri naroda i četiri jezika. Odsutna iz većine modernih europskih vojno-političkih događaja, Švicarska je ukratko terra incognita.

Povijesno gledano, proces pokrštavanja Europe koji je poslužio kao alat opravdanja (ili zastrašivanja i korupcije, takoreći) za umirenje osvajačkih plemena, koja su srušila Rimsko carstvo i dovela do kraja antičkog doba, išao je na dvije paralelne staze. Rimska kurija/Vatikan vodila je jedan od njih svojim čekićem: Svetim rimskim carstvom. 

Drugi je vodila grupa rusofonskih slavenskih Kaganata, koji su primili (pravoslavno ili pravo/autentično, tzv. istočno) hrišćanstvo od Vizantije, i poslije njenog pada, preuzeli su misiju pokrštavanja dok su formirali svoju prvu državu – kijevsku Rusiju (i nakon toga, svoje prvo povijesno carstvo). Tako su, na istočnom kraju Europe, Rusofoni stoljećima živjeli u dobrom stanju, i u skoro hermetičkom svijetu univerzalizma: jedno carstvo, jedan poglavar, jedna religija i jedan jezik.

Sve između Centralne Europe i Rusije je Istočna Europa, prilično jedna povijesna novost na političkoj karti Europe. Samo formiranje sadašnjeg oblika atlantske Europe datira iz 14-15. stoljeća, centralne Europe iz sredine kasnog 19. stoljeća, dok je savremena Istočna Europa počela da nastaje između kraja Prvog svjetskog rata i raspada Sovjetskog Saveza – znači, manje od 100 godina, u najboljem slučaju, nešto više od dvije decenije u većini slučajeva. Nije ni čudo da dominantna politička kultura istočne Europe odjekuje strahom i odražava duboko nesigurne male nacije. 

Zarobljeni i uznemireni, mali su teritorijalno, demografski i imaju manjak prirodnih resursa i pristupa otvorenim (toplim) morima. Uostalom, imaju i manjak kulturno-povijesnih vertikala i dugoročnih politika koje uzimaju u obzir veće strategije. Istočni Europljani ističu svoju državnost i suverenitet tek odnedavno, tako da, često nisu sigurni na kojoj su strani historije. Dakle, oni su odveć beskompromisni, užurbani i skeptični, skoro neuralgični i ksenofobični, često sa zaglušujućim prizvucima.

Stvaranje države-nacije (na jezičnoj osnovi) u perifernoj atlantskoj Europi i Skandinaviji, kao i u centralnoj Europi bila je relativno uspješna priča. Međutim, Istočna Europa je u više navrata pretrpjela zastoje, koji su kulminirali na Balkanu, Kavkazu i Bliskom istoku. Ista nesreća desila se i u centralnom ili baltičkom dijelu istočne Europe.

Održavanje centra slabim

Još od Vestfalije, Europa je održala unutrašnju ravnotežu sila tako što je svoje osnovne dijelove držala slabim. Periferne sile poput Engleske, Francuske, Danske, (rane Švedske i Poljske, koje će kasnije biti zamijenjene) Pruske i Habsburgovaca, i na kraju Osmanlija i Rusije pritisnuli su i očuvali centar kontinentalne Europe kao svoje igralište. U isto vrijeme, oni su nastavili sa proširenjem svojih posjeda preko oceana ili, kao Rusija i Osmanlije, zemljanim putevima dublje u Aziju i centar MENA teritorije. 

Kada se pojavila kraljevska Italija i imperijalistička Njemačka, geografsko jezgro se stvrdnulo i po prvi put je počeo vojno-politički pritisak na periferije. Ova nova geopolitička stvarnost izazvala je veliku sigurnosnu dilemu. Ta dilema je trajala od Bečkog kongresa 1814. do Potsdamske konferencije 1945. godine, koja se još jednom ponovo aktualizirala sa uništenjem Berlinskog zida: Koliko Njemačkih i Italija treba Europi da bi sačuvala svoj unutarnji mir i ravnotežu? Kao par koji je zakasnio, centralni Evropljani su se suočili sa vanjskim svijetom koji je bio izvan njihovog domašaja, jasno podijeljen na sfere utjecaja isključivo između atlantskih Europljana.

Pojednostavljeno rečeno, može se reći iz perspektive europskih zaraćenih strana da su oba svjetska rata bila vođena između snaga statusa quo i izazivača ovog statusa quo. Konačni epilog u oba rata je, da je atlantska Europa uspjela da skrene pažnju centralnih Europljana sa sebe i svojih ogromnih prekomorskih posjeda na Istočnu Europu, i napose Rusiju.

Da navedemo jedan od najslikovitijih primjera; Imperijalna post-Bizmarkova Njemačka je pažljivo planirala i ambiciozno grupirala svoje trupe na granici sa Francuskom. Nakon atentata na austrijskog nadvojvodu u Sarajevu (28. juna 1914.), Europa je tehnički imala casus belli – s obzirom da je međusobna objava rat između svih strana ubrzo uslijedila nakon atentata kao i neposredni austrijski ultimatum Srbiji. Međutim, prvi oružani sukob nije se desio na jugoistočnom frontu, kao što se očekivalo – između istočnih zaraćenih strana, kao što su Austrija, Srbija, Rusija, Osmanlije, Grčka, Bugarska, itd. Prva vojna operacija u Prvom svjetskom ratu zapravo se odigrala na suprotnom, sjeverozapadnom krilu Europe – nešto što je došlo tek mjesecima kasnije. Bio je to njemački prodor belgijskih Ardena.

Ipak, krajnji epilog Velikog Rata je bio takav da je Njemačka postigla jedini značajan teritorijalni dobitak samo u Istočnoj Europi. Usprkos kolosalnom četverogodišnjem vojnom naporu, njemačka zapadna granica ostala je gotovo nepromijenjena.

Kraj Prvog svjetskog rata nije donio mnogo razlike. Mirovni sporazum u Versaju je bio anglo-francuski trijumf. Glavni učesnici sporazuma, znači Atlantska Europa, na kraju je pozvala Njemačku da se pridruži Ligi naroda 1926., na osnovu Ugovora u Locarnu, 1925. Po slovu ovog sporazuma, Njemačka se obavezala da će u potpunosti poštovati granice sa Belgijom i Francuskom (plus demilitariziranu zonu uz Rajnu) sa neodređenim obećanjem da arbitrira prije svake promjene svojih granica sa Čehoslovačkom i Poljskom. Isti modus operandi važio je  na austrijskoj granici s Italijom, Jugoslavijom, Mađarskom i Čehoslovačkom. Sporazum iz Locarna je zapravo instrumentalizirao dvije klase granica oko Centralne Europe – (Njemačka-Austrija): stroge, nepovredive prema Atlantskoj Evropi; ali polupropusne i meke prema Istočnoj Evropi[9]. Tako je dominantan igrač Centralne Europe, Njemačka, prihvaćena u Ligu, kolektivni sistem u koji je Sovjetska Rusija (što znači: ruska Evropa) primljena tek deset godina kasnije (1934). Ubrzo nakon toga, ovakvi dvostruki standardi zapečatili su sudbinu mnogima u Europi i šire.

(Kraj prvog dijela)

Izvor: IFIMES

Povezane vijesti