Isti čovjek i isti grijeh

Etička, teološka i književna refleksija o ratu, zločinu i šutnji u romanu “Isti čovjek“, Ilum, Bužim, 2024.

Piše: Mirsad Maglajac

Književnik i islamski teolog, Enes Karić, ostvario je romanom Isti čovjek jedno od najpotresnijih i najzrelijih književnih ostvarenja u postratnoj bosanskohercegovačkoj i južnoslovenskoj književnosti. Ovo djelo je oblikovano kao introspektivni roman-svjedočenje, s jakom filozofskom i moralnom potkom, utemeljeno na ličnoj i kolektivnoj traumi, na svjedočenju, šutnji i stidu. Roman prati lik Mihada M., Bošnjaka iz Modriče koji nakon rata postaje prevodilac za njemački pravosudni sistem, prevodeći svjedočenja žena silovanih u ratu u Bosni. Kasnije radi kao savjetnik u Ambasadi SR Njemačke u Beogradu. Kroz taj narativ, roman se kreće između Berlina, Sarajeva, Beograda i Bosne, čemu se dodaje i dimenzija iskustva iz Drugog svjetskog rata kroz lik starije žene Anke iz Beograda.

U glavnom liku ovog romana, kome je pisac Karić dao ime Mihad M., ima nešto što nas podsjeća na lik Maksa Levenfelda iz Andrićeve pripovijetke “Pismo iz 1920.” Mihad odlazi iz Bosne, prvi put doduše ne svojom voljom, svojom svjesnom i promišljenom odlukom, kako je to nekoć uradio Levenfeld, nego kao žrtva «etničkih čišćenja» 1992. godine. Ali on, kad jednom počne studirati na Humboldtovom univerzitetu u Berlinu i zaljubi se u studenticu Dagmar vješto potiskuje izbjegličku nostalgiju za Bosnom, u Njemačkoj se dobro snalazi, završava studije, integriran je potpuno u novu sredinu. Međutim, «bosansko breme» mu se nameće u njegovoj poslovnoj karijeri, najprije u poslu na razvojnim projektima u istočnoj Bosni, te na drastičan način u prevodilačkom poslu na saslušanjima žena žrtava nasilja u ratu iz kojeg je izbjegao u Berlin. I kada se poput Maksa Levenfelda svjesno odluči pobjeći iz ove opterećujuće situacije, te daje otkaz na prevoditeljski posao i počinje novi život na “atraktivom” radnom mjestu u “Nemačkoj ambasadi u Beogradu”, okrenut ka lijepoj budućnosti, on tamo biva suočen sa istom vrstom zločina i njegovih posljedica, kakve je pokušao odgurnuti iz svog života, izbrisati iz svog sjećanja. Jedina je razlika što su ovi “beogradski”, iz davnih vremena, iz Drugog svjetskog rata. Program njemačke vlade da obešteti žrtve njemačkog nacizma budi nadu kod jedne žene žrtve da rane koje su joj nanesene prije više od 60 godina zarastu. Ali Mihad i Anka, kako je ime ove žene, suočavaju se sa hladnoćom birokracije i nemogućnošću da se materijalnim sredstvima kao nekakvom čudotvornom tabletom čovjek oslobodi duševne boli.

Roman je kompozicijski podijeljen na poglavlja koja variraju po tonu i funkciji. Početna poglavlja, smještena u Berlin, nose tehnički, zapisnički ton: svjedočenja su transkribovana precizno, sa elektronski filtriranim glasovima. Stil je ogoljen, suzdržan, potpuno dokumentaran, što pojačava osjećaj vjerodostojnosti, jeze i unutarnje potresenosti. Središnji dio romana prelazi u introspektivni registar – Mihad se suočava sa svojim izbjegličkim identitetom, osjećajem raspolućenosti između izgubljenog zavičaja i novog života, te moralnom odgovornošću prema onome što je čuo, preveo i prešutio. Prisjećanje na predavanje s Humboldt univerziteta o „poznom čovjeku“ te citati filozofa i pjesnika služe kao unutrašnji odjeci njegove traume. Stil se prebacuje u unutrašnji monolog, povremeno lirski, povremeno esejistički, ali uvijek duboko refleksivan. Završna poglavlja, u kojima se dešava susret s Ankom u Beogradu, vraćaju se dijaloškoj formi, jednostavnoj, ali emocionalno razornoj. Šutnja dobiva punu značenjsku snagu, a govor se reducira na minimum koji nosi najviše značenja. Na taj način Karić koristi jezik kao sredstvo filozofskog suočavanja s tišinom, boli i stidom.

Karić roman gradi na snažnim doslovnim svjedočenjima. Takvi citati su pažljivo odabrani i nose ključnu funkciju u narativnoj i tematskoj strukturi romana. U beogradskoj epizodi, roman dobiva svoju najtišu, ali i najpotresniju scenu. Anka, nekadašnja žrtva nacističkog ropstva, danas stara žena suočena s birokratskom procedurom, izgovara rečenice koje sabijaju decenije boli i poniženja:

„Prije trideset godina bilo je trista ljudi koji su znali i bili svjedoci moga stradanja u nacističkoj Njemačkoj… Prije dvije godine ostalo je samo pet ljudi… Dvoje je posvjedočilo, znaš, smatrala sam da mi je samo to dvoje svjedoka potrebno. A kud ćeš više?!“

Ali sistem ne traži samo svjedoke, već i „papire, potvrde, isprave, brojeve, šifre, slova, pečate“. Anka se obraća pismom kancelaru Gerhardu Schröderu, koje nikoga neće dotaknuti osim čitatelja:

„Vi sumnjate u moje istinite navode, i to mene boli… Nego, ja želim moralnu satisfakciju, moralnu!“

U toj izjavi sabrana je cijela filozofska jezgra romana — zločin se možda može pravno dokumentirati, ali živa bol ne staje u arhivu. Anka ne traži naknadu, već priznanje, što roman jasno i gorko postavlja kao pitanje našeg vremena: može li se šutnja zadovoljiti presudom?

Još snažniji je trenutak u kojem jedna druga žena pred sudom uzvikuje: “Ja sam ona koja istupam iz ljudskog roda! Zato što je u ljudskog roda sve isto, bol, stradanje, krv, skapavanje. Isti čovjek, uvijek isti čovjek!” , što daje naslovu romana njegov puni filozofski naboj – zločinac nije povijesna figura, nego vječni čovjek, uvijek prisutan. A kada sud konstatuje: “Ta žrtva silovanja ubila se iz stida, stida koji je kod nje proizveo, ili za posljedicu imao, poniženje…”, onda je jasno da ni presuda, ni naknada, ni svjedočenje ne mogu poništiti ono što je zauvijek uništeno.

Ono što posebno izdvaja ovaj roman jeste njegova filozofsko-pravna slojevitost. Pravni aspekt je ogoljen kroz sudske scene, gdje tehnologija pokušava zaštititi svjedokinje, ali ne uspijeva ublažiti njihovu bol: “Ispovijedanje je počelo. Prva svjedokinja govorila je čudnim, meni do tada nepoznatim elektronski presvučenim glasom”. Sud je nemoćan pred nepravdom koja je već izvršena, a pravo ostaje hladno i proceduralno. Karić time ukazuje na granice prava – ono registrira zločin, ali ne liječi ni tijelo ni duh.

Ovaj roman se u književno-filozofskom pogledu može uporediti s romanima koji se bave suočavanjem sa zločinima i moralnim dilemama kroz sudski okvir. Primjerice, Čitač (njem. Der Vorleser) njemačkog pisca Bernharda Schlinka bavi se suđenjem bivšoj čuvarici koncentracijskog logora. Kao i kod Karića, u središtu se nalazi pitanje odgovornosti i stida. Kod Schlinka, kroz lik Hanne Schmitz, problematizira se granica između individualne krivnje i kolektivnog morala, te nemoć pravnog sistema da izliječi moralnu ranu. Kao što kod Karića sud izražava da je stid često trajnija rana od fizičkog nasilja, tako i Schlink pokazuje da priznanje ili njegovo izostajanje mijenja tok moralne pravde više nego presude same po sebi. Slično se može reći i za roman Bonaca je tuga (njem. Meeresstille) autora Nicola Ljubića, koji koristi stvarne transkripte sa suđenja za ratne zločine u Haagu. Iako se fokusira na međuetničke i generacijske konflikte između potomaka žrtava i počinilaca, Ljubićev tekst pokazuje kako dokumentarna forma može poslužiti kao prostor etičkog suočenja. Upravo to čini i Karićev roman, gdje su iskazi žrtava ne samo zapisani već i estetski transponirani u literarnu formu bez gubitka njihove moralne težine.

Roman filozofski traga za odgovorom na pitanje: može li se bol prenijeti riječima, može li se stid izliječiti šutnjom, može li se čovjek odvojiti od zla koje je sam počinio ili dozvolio? Jedno od najvažnijih filozofskih mjesta u romanu nalazi se u epizodi iz Beograda, gdje se Mihad prisjeća predavanja s Humboldt univerziteta o tzv. ‘poznom čovjeku’. Ugledni profesor Hans Jaus Plate tada je ustvrdio da je ‘pozni čovjek’ zatro sve arhetipske slojeve čovječnosti i postao stroj za ubijanje: „ʼPozni čovjekʼ u sebi je uništio ʼmitskog čovjeka,ʼ izbrisao je ʼarhajskog čovjekaʼ, u sebi je zatro i ʼreligijskog čovjeka.ʼ… Sa ʼpoznim čovjekomʼ dolazi do pojave koja se može nazvati ʼmasivnim i masovnim ubijanjem iz rezona tehnike.ʼ” No, ovom pesimističkom uvidu suprotstavlja se glas studentice Stephanie Müller, koja izriče ključnu poruku romana, koja nije ništa manje pesimistična: „Ne postoji ʼpozni čovjek,ʼ postoji samo ʼisti čovjek!ʼ… Razlika između ubijanja toljagom i ubijanja atomskom bombom samo je kvantitativna, ostalo sve ostaje isto: Prolij krv i prolij je što više! To je vodilja ʼistog čovjeka!ʼ” Ova scena snažno sintetizira filozofsku poruku romana: zlo je trajna konstanta čovječanstva, a ne povijesni incident.

Upravo tu dimenziju proširuje i teološko čitanje romana, koje ističe da Karićevo djelo nije samo literarna obrada trauma, potvrda da zlo vlada čovječanstvom, već i poziv na suosjećanje, praštanje i odgovornost pred Bogom. Katolički teolog Mato Zovkić u svojoj recenziji s pravom primjećuje: „Autor je u čitateljima […] želio probuditi humanu i vjerničku podršku silovanim ženama koje nose neuklonjive tjelesne i duhovne rane.“ Po Zovkiću, roman upućuje i na potrebu za duhovnim iscjeljenjem, koje nadilazi svaku pravnu ili reparacijsku formu, te se približava biblijskom shvaćanju pomirenja. Takav sloj čitanja unosi novu dimenziju u razumijevanje stida i patnje — ne samo kao društvenog, već i duhovnog raskola. Jer isti čovjek koji čini zlo, isti je onaj koji ga zaboravlja.

Post scriptum

Sa velikom pažnjom i iskrenom radošću pratio sam uspjehe pisca Enesa Karića na njemačkom govornom području. Romane “Pjesme divljih ptica” i “Jevrejsko groblje” te zbirku teoloških i interreligijskih eseja pod naslovom “Bodenständiger Islam in Europa” objavila je izdavačka kuća Schiler & Mücke iz Tübingena. I čini mi se, iz moje švicarske perspektive prosuđujući, da ga ovdje čak i više cijene i čitaju nego u zemljama našeg jezika. Njegovo prisustvo u Njemačkoj kroz prijevode njegovih djela i gostovanja na promocijama te moji povremeni dolasci u Sarajevo ispreplitali su nam puteve na način kako to samo život zna ispreplitati. Kao plod tih naših davnih susreta i razgovora nastala je ova njegova knjiga sa naslovom Isti čovjek. Iako u njoj piše da je posvećena Mirsadu Maglajcu, ona je zapravo posvećena onim najranjivijima među nama, djevojčicama i ženama u ratnim vremenima. A ja sam se tu zadesio tek kao slučajni prolaznik i svjedok.

Luzern, 23.07.2025