Ispovijest majke: „Rekla je da porođaj nije počeo, a ja sam vezana za sto čekala pomoć koja nije dolazila“

Foto: M.H., arhiv

Dok se danas u Novom Pazaru održava protest na kojem građani traže odgovornost i istinu zbog stanja u Opštoj bolnici, osjećam potrebu da podijelim svoju priču. Godinama sam je nosila u sebi. Nije mi bilo lahko da govorim o tome, ali vjerujem da nijedna žena ne smije ostati nijema kada smatra da su joj tokom jednog od najvažnijih trenutaka u životu uskraćeni pažnja, briga i dostojanstvo.

Dana 23. novembra 2018. godine došla sam u bolnicu da rodim svoje dijete. U bolnicu sam ušla sa vjerom da sam na sigurnom mjestu, među ljudima čiji je poziv da pomažu. Umjesto osjećaja sigurnosti, ponijela sam uspomene na sate straha, bola i nemoći koje ni danas nisam uspjela da zaboravim.

Tog jutra me je doktorka J. H. (puni identitet poznat redakciji) primila u porodilište i pripremila za porođaj. Nakon pregleda rekla je da porođaj još nije počeo i da će se ubrzo vratiti. Ostala sam na stolu, sa vezanom rukom i nogom, čekajući pomoć i nadzor koji su mi bili potrebni.

Vrijeme je prolazilo, a bolovi su postajali sve jači. Minuti su djelovali kao sati. Doktorka nije dolazila, a ja sam, kako navodim, ostala da čekam sve do oko deset sati prije podne. U tim trenucima osjećala sam strah za sebe i za svoje dijete.

Molila sam prisutno osoblje da mi pomogne. Tražila sam samo da neko obrati pažnju na mene, da me pregleda i kaže da će sve biti u redu. Umjesto podrške, dobila sam odgovore koji su me dodatno povrijedili i učinili da se osjećam potpuno bespomoćno.

Bolovi su bili toliko jaki da sam imala osjećaj da neću izdržati. Sjećam se da su mi čak i prsti na ruci pomodrili. Ležala sam u neizvjesnosti, pitajući se šta se dešava i zašto pomoć ne dolazi.

Kada je doktorka konačno stigla, porodila sam se. Moja beba, kako se sjećam tog trenutka, bila je potpuno modra, a pupčana vrpca bila joj je obmotana oko vrata. Taj prizor nikada neću zaboraviti.

Ni nakon porođaja nisam osjetila olakšanje koje bi svaka majka trebalo da osjeti kada prvi put ugleda svoje dijete. Umjesto toga, ostale su riječi i scene koje me progone godinama. Čula sam razgovore da postoji još jedna žena koja treba da se porodi i da me pomjeraju kako bi se oslobodio prostor za naredni porođaj. U tom trenutku nisam se osjećala kao pacijent kojem je potrebna njega, već kao teret koji treba što prije skloniti.

U danima koji su uslijedili moje zdravstvene tegobe nisu prestale. Zbog komplikacija sam završila na operaciji. Fizički oporavak je trajao, ali ono što je ostalo mnogo duže jesu osjećaj nepravde i pitanje da li je sve moralo tako da se dogodi.

Danas, osam godina kasnije, i dalje se pitam: zar nije svaka žena jednako važna kada dolazi da rodi dijete? Da li je važno da li rađa prvo, drugo ili osmo dijete? Zar svaka majka nema pravo na pažnju, stručnu pomoć i dostojanstven tretman?

Ne tražim osvetu. Ne tražim da bilo ko bude unaprijed osuđen. Tražim samo da se čuje ono što sam doživjela i da se utvrdi istina o događajima koje nosim kao jedno od najtežih iskustava svog života.

Danas podižem glas ne samo zbog sebe, već i zbog svih žena koje možda imaju slične priče, a nikada nisu skupile snagu da ih ispričaju javno. Vjerujem da zdravstveni sistem mora biti mjesto povjerenja, a ne straha. Vjerujem da svaka majka zaslužuje poštovanje, sigurnost i brigu.

Moja bol nije nestala. Moj strah nije nestao. A 23. novembar 2018. godine ostao je trajno urezan u moje sjećanje kao dan koji nikada neću zaboraviti.

Tražim istinu, odgovornost i pravdu. Jer nijedna majka ne smije moliti za pomoć dok na svijet donosi novi život.

Izvor: Alma Refik Mrguda

P.S. Tekst je uz saglanost autora preuzet sa društvene mreže i predstvlja ličnu ispovijest