Ruka koja prelazi granice vjere

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Čovjek voli, živi i poštuje onoliko koliko je spreman da pruži ruku pripadnicima drugih vjera, nacija i religija. U susret Ramazanu želim da podsjetim da je najveća vrlina – ljudsko dobro. Ono treba da nas krasi, da bude u nama, da nas učini snažnim i u teškim vremenima i pred brojnim iskušenjima.

Neka sveti mjesec Ramazana obraduje redom Bošnjake, Albance, Gorance, Rome, Egipćane – sve muslimane širom Crne Gore i svijeta. Neka vas u ovom mjesecu posta obasja ljubav Najuzvišenijeg Gospodara, kroz Njegovu svjetlost i svetost, i neka vi kroz tu svjetlost zasijate. Neka se u vama probudi ono najplemenitije. Molite se i dovite za svu našu postradalu braću u Palestini i svuda gdje ljudska patnja nadvladava dobro.

Neka ovaj sveti mjesec donese blagost i dobrotu svima – u Crnoj Gori, dijaspori, na obalama Sjedinjenih Američkih Država i gdje god žive naši iseljenici. To vam želi vaš brat i prijatelj. A Reisu Islamske zajednice i Medžlisu Islamske zajednice u Crnoj Gori neka i dalje budu stubovi islama, dostojanstva, mira i međuljudskog razumijevanja.

Ramazan kao mjera ljudskosti

Vjera nije granica, već put. Ona ne služi da se njome branimo od svijeta, već da se njome otvorimo prema njemu. Ramazan dolazi kao mjera ljudskosti – ne da čovjeka uči kako da bude veći od drugoga, već kako da bude dublji u sebi.

Ramazan podsjeća na ono univerzalno i vječno: da je snaga posta snažnija od mržnje, da je odricanje moćnije od sile, i da je samosavladavanje najveća pobjeda koju čovjek može izvojevati. Post je buđenje svijesti i savjesti.

Ramazan nas ne uči da budemo drugačiji samo trideset dana, već da preispitamo kakvi smo tokom cijele godine. Uči nas da ruka pružena drugome nije znak slabosti, već najviši oblik snage. Uči nas da je milost oslonac svakog istinskog vjerovanja. U tom mjesecu čovjek ne stoji iznad drugoga, već pored njega.

Ogledalo ljudskosti

Ako u ovom mjesecu budemo pažljiviji jedni prema drugima, ako makar dio tuđe patnje ponesemo kao vlastitu odgovornost, tada Ramazan postaje vrijeme susreta – sa sobom, sa drugim, sa Istinom.

Tada se čovjek ne potvrđuje kroz riječ, već kroz djelo; ne kroz identitet, već kroz odnos. Ramazan je ogledalo u kojem svako od nas vidi dokle mu seže ljudskost. Ako iz tog ogledala izađemo makar za nijansu bolji, pravedniji i otvoreniji, tada je njegova poruka ispunjena.

Jer krajnji smisao vjere nije u obredu, već u dobru koje ostaje iza nas. A to je, vjerujem, jedina mjera i vjere i života.

Ljudi koji potvrđuju vjeru djelima

Ima ljudi zbog kojih vjerujem, i ne mogu a da ih ne pomenem: dr Mersima Ziljkića, dr Amera Halilovića, Hajriza Brčvaka, Esada Krcića, Almiru Avdića, Namika Alimajstorovića, Fuada Čekića, Džema Dacića, Medina Halilovića i mnoge druge. Premalo bi bilo prostora da ih sve pobrojim, ali njihova djela potvrđuju da vjera ima snagu da nas drži budnima pred savješću.