Aktuelno Društvo Globus Regija Turska

Nakon što je turski medij “NotHaber“ objavio video sa titlovima i naracijom na bosanskom jeziku o razmjerama zločina i podmuklim izdajničkim strukturama terorističke organizacije FETO, video su prenijeli i brojni bosanskohercegovački mediji, dok veliki interes vlada i na društvenim mrežama, prenosi Anadolu Agency (AA).

Objavljen video: Teroristička organizacija FETO prijetnja svakom društvu u kojem je prisutna

Objavljeni video sadrži kadrove snimljene u noći 15. jula 2016. godine, kada su teroristi FETO-a infiltrirani u tursku vojsku pokušali s vlasti svrgnuti demokratski izabranu vlast u zemlji, pritom otvarajući vatru na građane koji su izašli na ulice širom Turkiye, kako bi stali u odbranu demokratskog poretka i institucija svoje države.


Video donosi pregled najbitnijih činjenica u vezi s terorističkom organizacijom FETO i njenim djelovanjem, ne samo u Turkiye nego i u zemljama regiona, prvenstveno u Bosni i Hercegovini, Srbiji, na Kosovu, Albaniji i Sjevernoj Makedoniji.

Video sadrži i dio izjave predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine Šefika Džaferovića, koji je u razgovoru za Anadolu Agency (AA) nedavno rekao da je FETO teroristička organizacija jer kako drugačije kvalificirati nekoga ko pokušava da ubije demokratski izabranog predsjednika ili ko baca bombe na demokratski izabran Parlament.

“FETO je teroristička organizacija po mom dubokom uvjerenju jer kako drugačije kvalificirati nekoga ko pokušava da ubije demokratski izabranog predsjednika ili ko baca bombe na demokratski izabran Parlament. To je teroristička organizacija i to su teroristi, i treba da povuku sve one konzekvence koje teroristi povlače”, izjavio je Džaferović.

Predsjednik Stranke demokratske akcije (SDA) Bakir Izetbegović izjavio je nedavno u razgovoru za AA da je teroristička organizacija FETO zloćudna organizacija, koja većinu onoga što radi, radi netransparentno.

Prilikom posjete uredu Anadolu Agency u Sarajevu, premijer Federacije Bosne i Hercegovine Fadil Novalić poručio je da terorističku organizaciju FETO smatra prijetnjom državi.

– Teroristička organizacija FETO –

Teroristička organizacija Fetullahci (FETO) odgovorna je za krvavi pokušaj puča u Turkiye u noći 15. jula 2016. godine.

Riječ je o terorističkoj organizaciji koju predvodi Fetullah Gulen, nastanjen u Sjedinjenim Američkim Državama, a čije izručenje je Republika Turkiye zvanično zatražila od SAD-a.

Članovi te terorističke organizacije godinama su, namještanjem ispita, napredovali u službi, infiltrirajući se tako u institucije države. Potom su, najprije u decembru 2013. godine, pristalice FETO-a u pravosuđu Turkiye montiranim procesom o navodnoj korupciji pokušale procesuirati brojne visokopozicionirane zvaničnike.

Nekoliko godina kasnije uslijedio je i krvavi pokušaj državnog udara terorista FETO-a, odnosno pokušaj puča kojeg su izveli oficiri koje je FETO infiltrirao u tursku vojsku.

Istraga u vezi s terorističkom organizacijom FETO pokazala je da se radi o globalnoj mreži koja ne predstavlja opasnost samo Republici Turkiye, nego i svakoj drugoj zemlji u kojoj je aktivna. Na to su u više navrata i ukazivali turski zvaničnici. Tokom pokušaja puča u Turkiye ubijena je 251, a ranjene su 2.734 osobe.

Aktuelno Globus Kolumna

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. IFIMES je pripremio analizu posljedica ruske vojne invazije na Ukrajinu 24.februara 2022. i njene posljedice na stvaranje novog svjetskog poretka. Iz opsežne analize »Ukrajina 2022: Stvara li se novi i drugačiji svjetski poredak?« objavljujemo najvažnije i najzanimljivije dijelove. 

Raketnim napadom i granatiranjem ruska vojska je uništila tržni centar u Kijevu, poginulo je i ranjeno više ljudi

Još jedna kriza, koju Evropa preživljava podsjeća na strahote dva svjetska rata. Posljedice rata, koji bjesni u istočnom dijelu evropskog kontinenta, neće biti ograničene samo na ovu regiju, već će se osjetiti u preostalim dijelovima svijeta.

Rusija je započela rat s Ukrajinom nakon nekoliko faza oscilacija i konflikata u međusobnim odnosima sve od raspada Sovjetskog Saveza (SSSR) 1990.godine.  Odnosi dvije zemlje doživjeli su kulminaciju na različitim nivoima, koja se okončala ruskom vojnom intervencijom.

Ruski tenkovi stigli su do predgrađa glavnog grada Ukrajine, Kijeva, u prizoru, koji podsjeća na ono što se događalo šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, kada su sovjetski tenkovi ušli u Prag i slomili  „praško proljeće“.

Važno je istaknuti, da se ne radi o tradicionalnom ratu ili sukobu dvije države oko sporne teritorije niti o predizbornoj propagandi, već o ratu sasvim druge vrste. Ovaj rat je prvi korak na putu ka uspostavljanju novog poretka u međunarodnim odnosima odnosno ponovne podjele sfere utjecaja na globalnom nivou.

Ovaj rat nije prva epizoda na ovom putu, prethodile su slične epizode u Gruziji – Abhaziji 2008, Krimu 2014, Siriji 2015,  Libiji 2019, Bjelorusiji 2020., Kazahstanu 2022. itd.

Rusija testira SAD i Zapad u Ukrajini

Ukrajina je nova epizoda, neće biti ni prva ni posljednja, ukoliko ruski predsjednik Vladimir Putin uspije u ovoj bitci na putu transformacije u međunarodnim odnosima, gdje se očekuju velike geopolitičke promjene na evropskom kontinentu, a potom i u Aziji pa čak u cijelom svijetu. Ono što se događa u Ukrajini je početak kraja postojećeg svjetskog poretka, koji je nastao kao posljedica pobjede zapadnog bloka predvođenog SAD nad istočnim blokom predvođenim bivšim SSSR-om početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća.

Ukratko, ono što se događa je prethodnica rađanja novog međunarodnog poretka, naizgled s tri pola (SAD – Rusija – Kina), a zapravo s dva pola, kao što je to bilo i prije, gdje su SAD i njeni zapadni saveznici s jedne strane, a Rusija, Kina i njihovi istočni saveznici s druge strane. Rusija se neće zadovoljiti samo aneksijom Ukrajine, već bi kasnije mogla raditi na aneksiji Moldavije i neposredno vršiti pritisak na baltičke države, kao i na granice Poljske, Slovačke, Mađarske, Rumunije… itd. Rusija će nastojati uvjeriti bivše socijalističke države, da ih NATO ne može zaštititi, kao što je vidljivo iz ukrajinskog primjera.

Pravi ciljevi ovog rata prevazilaze Ukrajinu, drugim riječima ono što se događa nije samo vojna invazija na određenu zemlju, već ozbiljan ruski vojni poduhvat, da se preoblikuje ruska sfera utjecaja, koju priznaje NATO, te da se uspostavi nova sigurnosna struktura na linijama razgraničenja između Rusije i NATO-a putem pisanih jamstava. Preciznije rečeno, ako Putinov projekt uspije, svijet će biti suočen s prijelaznom erom potpunog haosa i žestokih sukoba na međunarodnom nivou, sve dok taj novi poredak ne bude službeno potvrđen odnosno verificiran od strane Zapada.

Plaća li Ukrajina cijenu svoje pogrešne politike i pretjeranih očekivanja od NATO-a i SAD-a?

Ukrajina plaća cijenu naivnosti svog mladog predsjednika Volodymyra Zelenskog  (ne umanjujući njegov patriotski zanos i herojski otpor), koji je žrtva praznih obećanja zapadnih i američkih zvaničnika, prije izbijanja vojnih sukoba. Ukrajinsko rukovodstvo ignoriralo je neke važne činjenice u svojim odnosima sa Rusijom kao što su sastav stanovništva Ukrajine, gdje Rusi čine 17% posebno u istočnom dijelu države te efekte historijskih utjecaja sovjetskog perioda u kojem je Ukrajina bila dio SSSR-a, potrebe i brige susjedne Rusije kao supersile i na kraju carske ambicije ruskog predsjednika Vladimira Putina za oživljavanjem duha SSSR-a.

Rat je u toku, dolazit će do polarizacije, produbljivat će se podjele u međunarodnim odnosima, a vratiti se korak unazad je teško čak i nemoguće, pogotovo jer postoje faktori i ambijent, koji omogućavaju uspostavu bipolarnog svjetskog poretka, od kojih su najvažniji prisutnost snažnog predsjednika poput Putina s totalitarnom tendencijom, imperijalnim snom i sa sigurnosno-obavještajnom karijerom.

Zaljevske države neutralne u ukrajinskoj krizi

Tradicionalni američki saveznici u Zaljevu i na Bliskom istoku općenito žele da održe dobre energetske i geopolitičke odnose sa Rusijom.

Početkom ove godine Ujedinjeni arapski emirati (UAE) postali su nestalna članica u Vijeću sigurnosti UN-a. Američki državni sekretar Anthony Blinken pred sastankom Vijeća sigurnosti UN-a posvećenoj ukrajinskoj krizi pozvao je svog emiratskog kolegu šeika Abdulaha bin Zajeda da naglasi „važnost izgradnje međunarodne podrške za potvrđivanje suvereniteta Ukrajine“. A kada je došao 27.februar 2022. odnosno trenutak glasanja za rezoluciju 2623, UAE su ignorirali apel Washingtona i pridružili su se Kini i Indiji odnosno bili su suzdržani prilikom glasanja, kao izraz frustracije UAE nad američkom politikom[2].

Emiratski stav je, da bi pozicioniranje moglo dovesti do još većeg nasilja i da u ukrajinskoj krizi njihovi prioriteti su, da ohrabre sve strane da upotrijebe diplomatiju i da pregovaraju o pronalaženju političkog rješenja, kako bi se ova kriza okončala.

Poput drugih zemalja Zaljeva, UAE, koji teže da imaju veću političku ulogu na regionalnoj i međunarodnoj areni, održavaju važne sigurnosne, ekonomske i vojne odnose s Washingtonom, ali i rastuće veze s Moskvom. To primorava ove zemlje da uspostave tešku ravnotežu u odnosima između SAD i Rusije. Dok je svijet brzo osudio rusku vojnu invaziju na njenog manjeg susjeda, Saudijska Arabija, Bahrein i Oman su uglavnom šutjeli, dok su se Kuvajt i Katar suzdržali od direktne kritike Moskve i samo su osudili nasilje.Kao glavni igrači na energetskim tržištima, sve zemlje Zaljevskog vijeća za saradnju (GCC) održavaju bliske odnose s Rusijom u oblasti energetike, dok Rijad i Moskva godinama predvode alijansu „OPEC Plus“, gdje zajedno kontroliraju kvote proizvodnje, kako bi postigli stabilnost tržišta i cijena.

Dan poslije glasanja 28.februara 2022., Rusija je podržala Emirate u Vijeću sigurnosti UN-a prilikom usvajanju rezolucije broj 2624[3], kojom je produžen embargo na oružje jemenskom pokretu Huti, i koji se neposredno dovodi u vezu sa ruskom podrškom tom potezu i suzdržanosti UAE prilikom glasanja dan prije u Vijeću sigurnosti UN-a o Ukrajini. U januaru 2021. Rusija je izričito podržavala Jemenski pokret Huti, koji su u ratu sa Saudijskom Arabijom i Emiratima te je ruski ministar vanjskih poslova Sergei Lavrov u Rijadu izjavio „da označavanje grupe Huti kao terorističke organizacije isključuje je iz političkog rješenja u Jemenu, opisujući taj potez kao pokušaj da se osujeti politički proces u Jemenu“.

Strateški dobici Kine od ruskog rata protiv Ukrajine

Američki predsjednik Richard Nixon je 24. februara 1972.godine, posjetio Kinu sa namjerom da stvori savez između SAD i Kine s ciljem opkoljavanja i slabljenja Sovjetskog Saveza na putu promjene strukture svjetskog poretka, dok je upravo 24. februara 2022. godine, tačno pedeset godina kasnije, Rusija vojno napala Ukrajinu uz tihu podršku Kine.

Kina nije osudila rusku invaziju na Ukrajinu, nego se suzdržala od osude invazije u Vijeću sigurnosti UN, a potom i na glasanju u Generalnoj skupštini UN, a nije ni pozdravila ekonomske sankcije Zapada uvedene Rusiji zbog njene vojne invazije na Ukrajinu. Prema ovim stavovima jasno je, da Kina podržava Rusiju u njenoj trenutnoj ratnoj politici. Kina se smatra jednim od pobjednika u ovom ratu, sada i u budućnosti. Strateški dobici Kine iz ovog rata mogu se predvidjeti na više nivoa:

  • Rusija je pokrenula rat protiv Ukrajine 24. februara 2022. pod izgovorom da brani nacionalnu sigurnost i zaustavljanje širenja NATO-a. Ovaj rat krši međunarodne konvencije, posebno zakone UN, jer ne podliježe konceptu preventivnog rata. Nedostatak jasnog protivljenja Kine ovom ratu znači razumijevanje ruskih zahtjeva za nacionalnu sigurnost. Shodno tome, Kina bi se u budućnosti mogla naći u sličnoj situaciji ukoliko bude potrebno intervenirati u susjednim zemljama radi odbrane svoje nacionalne sigurnosti, odnosno sprovesti preventivni rat.
  • Među važnijim zahtjevima za okončanje sadašnjeg rata je i insistiranje Rusije na priznanju aneksije Krima od strane Ukrajine, odnosno vraćanje ruskih teritorija, koje su u određenim historijskim okolnostima bile pripojene Ukrajini tokom pedesetih godina prošlog stoljeća, jer se Krim smatrao ruskom teritorijom kroz historiju. Ovo je dovoljno opravdanje za Kinu, da u budućnosti vrati Tajvan u okrilje svog ustavno-pravnog poretka, i ukoliko bude potrebno, da upotrijebi silu.
  • Kina shvaća, da će u budućnosti biti meta NATO-a, kao što je to slučaj sa Rusijom u današnje vrijeme. Vojna doktrina ove Alijanse Moskvu svrstava u neprijatelja, ne navodnog već stvarnog. Zbog toga Alijansa širi i premješta napredno oružje poput raketnog štita u Španiju, Rumuniju i Poljsku za presretanje ruskih balističkih i nuklearnih projektila.
  • Kina računa na to, da bi se Alijansa u budućnosti mogla proširiti na Aziju ako pronađe priliku za to. Zemlje poput Japana i Koreje imaju status glavni ne-NATO saveznik „MNNA“[4]..

Kina sa zabrinutošću gleda na sve veću prisutnost američkih vojnih baza i saradnju između SAD i ovih zemalja.

Odnosi Kine i Rusije vremenom su se razvili od partnerstva do saveza. U posljednjih dvadeset godina odnosi Moskve i Pekinga doživjeli su izuzetan razvoj, nepovjerenje koje je vladalo u njihovim odnosima za vrijeme Sovjetskog Saveza više ne postoji. Odnosi su zabilježili veliki razvoj i postepeni prelazak od čvrstog partnerstva u koncept „saveza“ tokom posljednjih deset godina, posebno nakon što je Kina stala uz Rusiju nakon međunarodnih sankcija kojima je bila podvrgnuta 2014. zbog aneksije Krima.

Onesposobljeni ruski PVO sistem TOR-1

Jedan od najistaknutijih znakova ovog saveza je, da su se ruski predsjednik Vladimir Putin i njegov kineski kolega Xi Jingping sastali 37 puta u posljednjih dvadeset godina, što je rekord u međunarodnim odnosima, koji je teško pronaći među liderima drugih zemalja. Istovremeno, dvije zemlje zauzimaju iste pozicije u međunarodnim organizacijama, posebno u Vijeću sigurnosti UN-a gdje imaju pravo veta i tako je Rusko-Kineska koordinacija postala balans tradicionalnoj Američko-Britanskoj koordinaciji, koja traje sve od osnivanja UN-a.

Kina ima historijsku priliku produbiti svoje ekonomske odnose i interese sa Rusijom, kao  najvećom zemljom na svijetu s poljoprivrednim i prirodnim resursima, rudnim bogatstvom i energetikom. Kina ima mogućnosti da uvozi sav energetski potencijal nafte i plina, koji Rusija izvozi u EU i SAD u slučaju naftnog embarga na Rusiju. Trgovinski odnosi Rusije i Kine u 2021. zabilježili su rast više od 35%, što iznosi 140 milijardi dolara. Očekuje se, da će nivo robne razmjene dostići 200 milijardi dolara u 2024.godini, tako da će Kina u naredne dvije godine postati prvi partner Rusije umjesto EU.

Kina je svjesna planova Zapada i nakon inzistiranja na širenju NATO-a prema istoku, Peking je uspio da postigne najveća strateška postignuća, a to je privući Rusiju na svoju stranu na vojnom planu, a zatim je ekonomski uvezati s kineskom ekonomijom.

Općenito, Kina uviđa da je sljedeća meta Zapada, posebno SAD, zbog konkurencije za svjetskim liderstvom, zato u ovom aktualnom ratu u Ukrajini nalazi historijsku priliku za ostvarenje svojih strateških ciljeva.

Gdje se nalazi Turska u novom Hladnom ratu?

Iako u turskim medijima postoji široka simpatija prema ukrajinskom narodu, antizapadno raspoloženje evidentno je u stavovima svih političkih stranaka, iako je zemlja članica NATO-a od 1952.godine.

Postoji osjećaj nepovjerenja u odnosima Turske sa Rusijom. Oni nisu oduševljeni ruskom politikom, koja je proširila svoj utjecaj na Kavkazu i sada prijeti kontrolom sjevernog dijela Crnog mora. Historijski gledano, Turska i Rusija bili su rivali, čak su se borili na suprotnim stranama u sukobima u Libiji i Siriji.

Turska zna da njeno djelovanje na sjeveru Sirije podliježe Putinovom odobrenju. Tu su i privredni odnosi kao što su ruski plin, ruski turizam i ruske investicije. Sa svoje strane, glasnogovornik turskog predsjednika Ibrahim Kalin objavio je kako se Turska ne planira pridružiti sankcijama protiv Rusije, kako bi sačuvala bliske političke i trgovinske odnose: „Moramo djelovati imajući na umu prioritete naše zemlje“, rekao je Kalin u televizijskom intervjuu. „Mora postojati strana sposobna pregovarati s Rusijom. Ko će razgovarati s Rusijom kad svi ruše mostove? Ne planiramo uvoditi sankcije kako bi ovaj kanal ostao otvoren.[5].

EU iznenađena i nepripremljena

Ukrajinska kriza prije ruske vojne invazije otkrila je velike razlike u stavovima zapadnih zemalja po pitanju odnosa sa Rusijom i ukazala na postojanje raskola u zapadnom savezu u vrijeme kada je kriza kulminirala. Ova kriza, koja eskalira u srcu Evrope sve od kraja Hladnog rata, a još akutnije od 2014.godine, najavljuje prekretnicu u historiji kontinenta. Učinci krize pokazuju, kako se nastavlja u etapama i da će imati ulogu u dalekosežnim promjenama u strukturi međunarodnih odnosa. Budući da je to prvi veliki rat koji je izbio u Evropi od 1945.godine. Istina je, da je rat u Hrvatskoj (1991-1995), Bosni i Hercegovini (1992-1995), Kosovu (1999), za Evropljane imao lokalni karakter. Ukrajinska kriza je prvi evropski rat, poslije 75 godina, u kojem jedna zemlja napada drugu i nastoji da je okupira i smjeni njeno legalno izabrano političko rukovodstvo. Do 24. februara 2022. prevladavalo je uvjerenje, da se to može desiti samo na Bliskom istoku, ili možda u Aziji i Africi, ali ne i u Evropi. To se sada promijenilo i vjerojatno će imati velike posljedice na odnose unutar EU posebno između njena dva glavna stupa „poražene“ Njemačke u Drugom svjetskom ratu  i „pobjednice“ Francuske.

Možda najvažnija promjena uzrokovana ukrajinskom krizom ostaje odluka Njemačke da se ponovo naoružava, jer je njemački savezni kancelar Olaf Scholz objavio pred Bundestagom 27. februara 2022., da će država godišnje izdvajati 100 milijardi eura za naoružavanje njemačke vojske (Bundeswehr), povećanje vojne potrošnje iznosit će 2% bruto nacionalnog proizvoda Njemačke, što znači da će Njemačka od ove godine na odbranu trošiti oko 85 milijardi dolara godišnje, što je stavlja na treće mjesto u svijetu nakon SAD (770 milijardi), Kine (254 milijarde) i ispred Rusije (61 milijardu).Ova odluka predstavlja radikalni zaokret u njemačkoj i zapadnoj politici, koja je prevladavala od kraja Drugog svjetskog rata i predviđa ograničavanje naoružavanja Njemačke, koja je Evropu gurnula u tri velika rata u manje od jednog stoljeća (rat s Francuskom 1870. te prvi i drugi svjetski rat). Ova odluka će imati velike posljedice na odnose unutar EU i šire, jer mijenja odnos snaga na „Starom kontinentu“ i prijeti da se vrati politici moći koja je obilježila njegovu savremenu historiju.

Među glavnim posljedicama ukrajinske krize je težak udarac rusko-njemačkom partnerstvu, koje je započeto za vrijeme vladavine bivšeg njemačkog kancelara Gerharda Schroedera (1998 – 2005.) i raslo za vrijeme vladavine Angele Merkel (2005 -2021). Danas Nijemci misle, da Washington odbijanjem da razgovara o zahtjevima Moskve u vezi sa članstvom Ukrajine u NATO-u i davanju sigurnosnih garancija Rusiji nije ostavio drugog izbora osim da izvrši vojnu invaziju.

Upravo Njemačko-Rusko partnerstvo je glavna žrtva ovog rata, koje se zasnivalo na uvozu ruskih energenata i izvozu njemačke tehnologije i dobara. Washington je pokušavao da razbije ovu jednačinu, koja omogućava rusko-evropsko približavanje, posebno na relaciji Moskva-Berlin, nauštrb odnosa sa Washingtonom tokom proteklih godina, ali bez većeg uspjeha. Njemačka je godinama unazad krenula u jačanje zavisnosti od ruskog plina, nakon što je odlučila zatvoriti svoje nuklearne elektrane, kao i proizvodnju energije od uglja u okviru svoje obaveze iz Pariškog klimatskog sporazuma 2015.godine, i oduprijeti se svim pokušajima Washingtona, da zaustavi izgradnju plinovoda Sjeverni tok 2 (Nordstream 2), kojim plin dolazi direktno iz Rusije u Njemačku preko Baltičkog mora.

Ukrajinska kriza promijenila je sve dosadašnje planove i zadala težak udarac ne samo plinovodu, koji je Berlin već najavio zamrzavanjem projekta, usprkos završetku njegovih građevinskih radova, koji su koštali 12 milijardi dolara, nego i osovini Moskva-Berlin.

Njemačka, koja je pristala uvesti najoštrije sankcije Rusiji, nakon njezine intervencije u Ukrajini, sada kreće u potragu za alternativnim izvorima za ruski plin, od kojih će, paradoksalno američki plin biti jedan od njih i čija je prodaja u Evropi već porasla za 15% u posljednja dva mjeseca.

SAD kroz ukrajinsku krizu postigle su jedan od svojih najvažnijih strateških ciljeva u Evropi, a to je okrenuti Njemačku protiv Rusije, a posvetiti se suprotstavljanju drugoj najvažnijoj prijetnji u Indo-pacifičkoj regiji (Kina).

Francuska vlada je do sada pokazala stav, da je neophodno fokusirati se na diplomatske metode u smanjenju eskalacije i tenzija oko Ukrajine, što je francuski predsjednik izrazio rekavši da se „moraju sačuvati svi diplomatski kanali kako bi se Rusija vratila za pregovarački stol“. Francuski predsjednik Emmanuel Macron je jedini zapadni lider, koji je u stalnom kontaktu sa Putinom. Stav francuske vlade kratak i jasan a to je: „Stojimo uz Ukrajinu, ali ne želimo da ulazimo u sukob sa Rusijom“. Rat je dao novi zamah nastojanju Emmanuela Macrona, da EU učini autonomnijom. Ali evropski lideri još uvijek moraju razjasniti šta to znači u praksi. Francuski političar Pascal Lamy, bivši  direktor Svjetske trgovinske organizacije (WTO) i bivši evropski komesar, rekao je da su krize poput pandemije koronavirusa i rata u Ukrajini ubrzale put Evrope ka tom cilju, što je bio dugogodišnji francuski cilj.

Kakav odgovor ima NATO u slučaju eskalacije?

Rat koji Rusija vodi protiv Ukrajine otkriva jednu bitnu i vrlo zabrinjavajuću činjenicu, a to je nesposobnost Zapada, da se vojno suprotstavi Rusiji, osim u slučaju upotrebe nuklearnog oružja, dok ekonomske sankcije ostaju bez značajnijeg utjecaja na rusku vojnu i privrednu infrastrukturu, čak imaju refleksivno djelovanje na političke i privredne prilike unutar saveza.

Nakon četiri sedmice rata koji Rusija vodi protiv Ukrajine, koji je nelegalan rat, pa čak ulazi i u kategoriju agresije na suverenu državu, usprkos opravdanjima Rusije pozivajući se na odbranu svoje nacionalne sigurnosti, postaje jasno kako napredno oružje (tj. vojna moć) diktira ponašanje u međunarodnim odnosima.

Nemoć i ograničen manevarski prostor NATO-a pokazao se još pred ruskom vojnom invazijom. Najprije se govorilo o mogućoj vojnoj intervenciji NATO-a kako bi zaštitila zemlju kandidata za članstvo u ovoj Alijansi, a ona je odbijena pod izgovorom ne-članstva Ukrajine. U drugom pokušaju, govorilo se o uvođenju zone zabrane letova, kako bi se spriječili nadmoćniji ruski avioni, da napadnu ukrajinske vojne snage, a zatim je odbijen i ovaj plan pod izgovorom izbjegavanja sukoba sa Rusima, kako ne bi izbio Treći svjetski rat, što je isto opravdanje za odbijanjem da premjeste borbene vojne avione sovjetske proizvodnje iz Poljske u Ukrajinu.

U stvari, ne radi se o izbjegavanju rata, NATO je već vodio mnoge ratove u prošlosti. Na spisku ovih ratova su vojna intervencija u Srbiji 1999, rat protiv terorizma u Afganistanu 2002, američka vojna intervencija u Iraku 2003., rat protiv ISIL-a u Iraku i Siriji 2015, zatim intervencija za svrgavanje režima Moamera Gadafija u Libiji 2011. Evropske snage predvođene Francuskom prisutne su u afričkoj državi Mali, koja je hiljadama kilometara udaljena od Evrope pod izgovorom zaštite evropske bezbjednosti od terorizma.

Ovoga puta vezano za Ukrajinu, NATO u ovom trenutku nema snage da se suprotstavi Rusiji u Evropi, mada su uvjereni da je aktuelni rat realna opasnost za Evropu, jer se dešava na njenim granicama i direktno ugrožava njenu bezbjednost. Sa izuzetkom nuklearnog naoružanja, NATO trenutno ne posjeduje dovoljnu vojnu snagu da se suoči sa ruskim nenuklearnim oružjem, niti posjeduje dovoljno oružja da se suprotstavi Rusiji. Brojni vojni eksperti na Zapadu priznaju, da je NATO imao dovoljno vojne moći da prisili Rusiju da se povuče iz Ukrajine, to bi upotrijebio u ime zaštite međunarodnog prava u krimskoj krizi 2014.godine, ne čekajući sadašnji ukrajinski rat.

NATO nema dovoljno vojne opreme, ni na nivou nacionalnih armija, ni na nivou prisustva američkih vojnih snaga na evropskom kontinentu. Npr. usprkos ozbiljnosti situacije na evropskom kontinentu, u evropskim vodama nalazi se samo jedan američki nosač aviona, Harry Truman, u blizini italijanskih voda na Mediteranu, a ne u Baltičkom moru, gdje je situacija veoma zabrinjavajuća. U slučaju da se situacija pogorša, a rat se proširi na države članice NATO-a poput Poljske ili Rumunije, NATO će se zadovoljiti odbijanjem ruskih snaga, presretanjem njihovih aviona i projektila, bez napada na ruske snage na ukrajinskoj teritoriji.

NATO nije u stanju izvršiti vojnu opsadu Rusije, kako bi se poštovale nametnute zapadne ekonomske i financijske sankcije. Rusija je velika država koja ima tri glavna elementa za opstanak: energetiku, jer se smatra među prvim svjetskim izvoznicima nafte i plina, pored ostalih resursa minerala/sirovina, sama sebi je dovoljna da proizvodi hranu ne samo za svoje potrebe nego i za izvoz. Tačnije, Rusija se smatra važnim elementom u održavanju prehrambene stabilnosti u svijetu, a ono čega se svijet zasada boji jesu visoke cijene žitarica i mogućnost izbijanja gladi i nemira u nekim afričkim i arapskim državama. Rusija ima samodovoljnost u raznim industrijskim granama od odbrane do medicine i napredne tehnologije.

Kako zaustaviti ovaj rat?

U ovom trenutku obje strane nemaju izlaznu strategiju, Putin ne može vratiti svoju vojsku kući bez neke pobjede, a Zelensky mu ne može dati ono što želi da postigne ratom, a u međuvremenu tri jaka posrednika (predsjednici Francuske i Turske Macron i Erdogan te izraelski premijer Naftali Bennett) zasada su nemoćni.

Postoje ratovi u kojima gube obje strane, a Putin je uvjeren da će vojna invazija povratiti poziciju Rusije kao velike sile, ali zato će platiti visoku cijenu na domaćoj i međunarodnoj sceni zbog 5.532 sankcija koje su uvedene, a polovina njih nakon sadašnje invazije na Ukrajinu (prije 24. februara 2022. Rusiji su već uvedene 2.754 sankcije, a u danima nakon napada još 2.778 sankcija, čime je ukupan broj sankcija porastao na 5.532 )[6]. . Sa druge strane ukrajinski predsjednik Zelensky je vjerovao, da je njegov put prema Zapadu otvoren, ako ne za NATO, barem u EU, međutim poručeno mu je iz EU, da zasada Ukrajina ne ispunjava uvjete za članstvo. Ukrajinsko rukovodstvo nije vjerovalo upozorenjima o ruskoj vojnoj invaziji i ogromnoj cijeni, koju će platiti ukrajinski narod.

Analitičari smatraju, da samo sporazum pod pokroviteljstvom SAD i Kine može zaustavit rusko napredovanje. Postavlja se pitanja može li SAD izvršiti pritisak na ukrajinskog predsjednika Zelenskog? Sporazum će zahtijevati kompromis, a kompromis će otkriti da je Zapad natjerao demokratsku vladu Ukrajine, da se pokori diktatu moćne sile tj. Rusije, baš kao Arthur Neville Chamberlain u Münchenu 1938.godine,  koliko god to zvučalo brutalno historija se ponavlja?

Ljubljana/Washington/Bruxelles/Kijev, 21.marec 2022

Izvor: IFIMES

Foto: Generalštab Oružanih snaga Ukrajine/fb

Aktuelno Bosna i Hercegovina Globus Politika

Sjedinjene Američke Države objavile su danas sankcije Miloradu Dodiku, članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine i Alternativnoj televiziji iz Banja Luke.

Sjedinjene Države su proširile listu sankcija koje se odnose na radnje koje se povezuju s korupcijom širom svijeta, a od danas se na listi nalaze pojedinci i firme koje djeluju u Bosni i Hercegovini, piše sarajevski Faktor.

“Dodikove destabilizirajuće i koruptivne aktivnosti potkopavaju 26 godina napretka od Dejtonskog mirovnog sporazuma”, poruka je iz Vašingtona.

Kako stoji u pojašnjenju, današnja akcija nadovezuje se na opredijeljenost administracije predsjednika Joe Bidena, da promovira odgovornost za one koji, između ostalog, potkopavaju stabilnost regije Zapadnog Balkana kroz korupciju i dugogodišnje prijetnje mirovnim sporazumom. Dodik je potkopao institucije BiH pozivajući na oduzimanje državnih nadležnosti i pokretanjem stvaranja paralelnih institucija u entitetu Republika Srpska. Štaviše, Dodik je iskoristio svoju zvaničnu poziciju u BiH da akumulira lično bogatstvo kroz korupciju, mito i druge oblike korupcije. Njegova etnonacionalistička retorika koja izaziva podjele odražava njegove napore da unaprijedi ove političke ciljeve i odvrati pažnju od njegovih korumpiranih aktivnosti. Dodikove akcije ugrožavaju stabilnost, suverenitet i teritorijalni integritet BiH i potkopavaju Dejtonski mirovni sporazum.

“Destabilizirajuće koruptivne aktivnosti Milorada Dodika i pokušaji demontaže Dejtonskog mirovnog sporazuma, motivirani vlastitim interesom, ugrožavaju stabilnost Bosne i Hercegovine i cijelog regiona”, rekao je podsekretar Trezora za terorizam i finansijsku obavještajnu službu Brian E. Nelson, dodajući:

“Sjedinjene Države neće oklijevati da djeluju protiv onih koji teže korupciji, destabilizaciji i podjelama na račun vlastitog naroda, kao i protiv onih koji omogućavaju i olakšavaju takvo ponašanje.”

Ministarstvo finansija SAD je 17. januara 2017. godine, u skladu sa Izvršnom uredbom 13304, stavilo Dodika na listu zbog aktivnog opstruiranja ili postojanja značajnog rizika aktivnog opstruiranja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Današnje mjere nadovezuju se na ovo nasljeđe, a usmjerene su na njegovo kontinuirano destabilizirajuće djelovanje u vezi sa Dejtonskim mirovnim sporazumom, kao i njegovu zloupotrebu službenog položaja s ciljem učestvovanja u široko rasprostranjenoj korupciji koja podriva državne institucije u BiH.

Za Alternativnu Televiziju čije je sjedište u Banjoj Luci, navodi se da je u privatnom vlasništvu kompanije koja je usko povezana sa Dodikovom porodicom. Međutim, sam Dodik vrši ličnu kontrolu nad ATV-om iza kulisa, kao što je zahtijevanje ličnog odobrenja na medijske priče vezane za politički osjetljive teme. Dodik je kupio ATV kako bi svjesno i izričito unaprijedio vlastitu agendu, koja uključuje njegove napore da ocrni druge političke ličnosti, izgladi svoj javni imidž i unaprijedi svoje lične i političke ciljeve.

Dodik je ugovore vezane za ATV dodjeljivao direktno članovima svoje porodice, što je koristio kao još jedan put za korupciju. On je novac iz javnih preduzeća usmjeravao direktno u ATV u koruptivne svrhe. Dodik je značajno povećao finansiranje ATV-a posljednjih godina i uključio se u kampanje zlonamjernog utjecaja društvenih medija preko ATV-a kako bi objavio sadržaj koji unapređuje njegove političke i lične ciljeve.

Posljedice sankcija

Kao rezultat današnjeg djelovanja, sva imovina i prava na imovinu pojedinca i subjekta koji su gore navedeni, a koji se nalaze u SAD ili ih posjeduje ili kontroliše državljanin SAD, blokirani su i moraju biti prijavljeni OFAC. Pored toga, svi subjekti koji su direktno ili indirektno u vlasništvu jedne ili više blokiranih osoba, u iznosu od 50 posto ili više, takođe bivaju blokirani. Generalno su zabranjene sve transakcije koje obavljaju državljani SAD, ili unutar Sjedinjenih Država (ili u tranzitu kroz Sjedinjene Države), a koje uključuju bilo koju imovinu ili pravo na imovinu osoba stavljenih na listu ili blokiranih na drugi način, osim ako OFAC nije izdao generalnu ili konkretnu dozvolu, ili izuzeće. Zabrane se odnose na davanje doprinosa ili obezbjeđivanje sredstava, dobara ili usluga od strane, za ili u korist svake blokirane osobe, ili primitak bilo kojeg doprinosa ili sredstava, dobara ili usluga od takve osobe.

Aktuelno Globus Kolumna Zdravlje

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. Prof. dr. Anis H. Bajrektarević, šef katedre i profesor međunarodnog prava i globalnih političkih studija pripremio je sveobuhvatnu analizu pod nazivom „Post-Corona epilog Sino-Američkog pregrijanog odnosa: Slijedi li promjena igre ili  pobjeda?“. U svojoj sveobuhvatnoj analizi piše o historiji kinesko-američkih odnosa u svjetlu geopolitike i multilateralizma.


Prof. dr. Anis H. Bajrektarević

Amerikanci su do sada imali tri različita pristupa Narodnoj Republici Kini: Od potpunog negiranja njenog postojanja do Nixonovog iznenadnog kohabitiranja. Konačno, kopernikanski obrat: SAD su primijetile da stvarnih ideoloških razlika između njih i post Dengove Kine zapravo i nema. To je označilo ‚novi početak‘. Nedugo zatim obje su se zemlje lako složile za međusobnu ovisnost (veza zbog koristi): Amerikanci su udovoljili svom privatnom (mašinskom i tech) sektoru ne obuzdavajući njihovu pohlepu, dok su Kinezi zauzvrat stavili na raspolaganje svoju jeftinu radnu snagu te imitiranje  pokornosti.

Ipak, za obje zemlje ovako ‘ugovoren brak‘ je bio mnogo više od gospodarstva, bila je to politika – Washington je to razumio kao međuovisnost koja Kinu limitira, dok je Peking to vidio kao međuovisnost koja ih stavlja na svjetsku scenu. U međuvremenu, Kinezi su ovladali sa više sofisticirane tehnologije, a američki Veliki Teći sofisticirao se u digitalnom autoritarizmu – tehnološka monokultura susrela se sa političkom.

No, sada sa Covidom-19 (C-19), i igrom okrivljivanja,  medeni mjesec se završio. Dok Zapad predvođen SAD-om postaje razočaranje, Kina je izazvala reakciju umjesto da dobije globalnu podršku i divljenje. Nazire li se neki novi oblik globalne centralizacije?

Ovih dana mnogi tvrde, da je naš odgovor na Covid-19 planetarni fijasko, čije razmjere tek trebaju isplivati ​​na površinu sa svojim rastućim nesrazmjernim i trajnim sekundarnim učincima, uzrokujući ogromne socio-ekonomske, političke i psihosomatske kontrakcije i konvulzije. (Ali, gore od našeg odgovora je naša šutnja o tome.)

Ipak, da budemo precizni, nesreća Covid-19 uistinu nije donijela ništa novo u ionako usijane kinesko-američke odnose i rastuću binarizaciju svjetskih poslova: samo je pojačala i ubrzala ono što je bilo prisutno već neko vrijeme – rascjep između otuđenih centara moći, svaki na svojoj strani Pacifika, i ostali. Nije ni čudo da je rad na cjepivu Covid-19 više utrka u naoružanju, nego suradnička humanistika.

Ovaj tekst ispituje pretpovijest tog raskola; te sugerira moguće ishode nakon trenutne krize. Također, govori o položaju i lokalitetu (o izostanku također). Od momenta kada povjerujete da je geografija sudbina, onda i svoju povijest vidite kao vjeru.

Podrijetlo budućnosti

Je li se naša povijest samo čini pregrijanom (nepredvidivom), dok je zapravo hladno predodređena? Da li je usmjeravajuća ili zamisliva, dijalektička i eklektička ili ciklična, i upravo zbog toga cinična? Svakako, naša povijest upozorava (bez obzira vidi li se prošlost kao odredište ili resurs) Daje li to nadu? Šta se dakle nalazi ispred nas: sudbina ili budućnost?[2]

Teorija voli da nas uči kako najveći dio naše civilizacijske vertikale zauzimaju opsežne debate o tome koja vrsta gospodarskog sustava je najprikladnija za dobrobit ljudi. Ipak, naša nam povijest drukčije zbori: Čini se da je manipulacija globalnom političkom ekonomijom (i korištenje straha kao valute kontrole) – mnogo više od uvođenja ideologija – dominantan i vjerojatno trajniji način na koji ljudske elite obično grade, ili slamaju civilizacije, kao planirane projekte. Negdje tokom tog procesa, obmanulo nas je, te postalo samo sebi zamka. Kako?

*                      *                      *                      *
Još od vremena Dejvida Hjuma i Adama Smita, jedna od najvećih (gotovo šizofrenih) dilema liberalizma, jeste tumačenje realnosti: Da li je svijet suštinski Hobezovski ili Kantovski. Kako je, uzeto kao istinito, najveći zadatak bilo koje liberalne države jeste da omogući i održava bogatstvo svoje nacije, koje naravno počiva na bogatim pojedincima koji nastanjuju konkretnu državu. Taj imperativ donosi još jednu  dilemu: ukoliko ste bogati pojedinac, država će vas opljačkati, ali ukoliko države nema, osiromašene mase će vas raščerečiti.

Nevidljiva ruka Smitovih pristalica našla je zadovoljavajući odgovor – državni dug. Taj ‘pronalazak’ je podrazumijevao relativno snažnu centralnu državnu vlast. Umjesto javne kontrole preko demokratskog mehanizma provjera-i-balansiranja, ovakva država bi radije trebala biti veoma zadužena. Dug – prije svega spram lokalnih trgovaca, a onda i prema strancima – mnogo je moćnije oruđe odvraćanja, jer je van domena javne provjere i općeg uvida.

Sa takvim pomiješanim blagoslovom, niti jedno carstvo ne može lako da demonetizira svoju legitimnost i odrekne se svojih hijerarhijskih ali nevidljivih i neustavnih kontrola. Na ovaj način je rođeno dužničko carstvo. Blagoslov ili totalitarističko prokletstvo? Dozvolite da ovo kratko ispitamo.

*                      *                      *                      *
Sovjetski Savez (SSRSR) – uglavnom kao i sama (pre-Dengova) Kina – bio je mnogo više klasično kontinentalno vojno carstvo (otvoreno brutalno, rigidno, autoritarno, protiv pojedinca, tajno), dok su SAD bile više jedno finansijsko-trgovinsko carstvo (prikriveno prinudno, hijerarhijsko, a opet asocijalno, eksploatatorsko, zadiruće, polarizujuće). Na suprotnim stranama svijeta i poimanja, jedno drugom ova carstva bila su zagonetna, misteriozna i nepredvidiva. Medvjed permafrosta nasuprot Ribe toplih mora. Sparta nasuprot Atini. Rim nasuprot Feničana… Ipak, zajedničko za oba carstva (kao i za današnju Kinu) bio je izraženi apetit ka sveprisutnosti. Zajedno sa cijenom koja se uz to plaća.

Posljedično, Sovjeti su bankrotirali sredinom 1980-ih, slomili su se pod vlastitom težinom, imperijalno se prerastegnuvši. Isto se desilo i Amerikancima – ‘teret bijelog čovjeka‘ slomio ih je već uz Vijetnamski rat, a Nixonov šok je to samo ozvaničio. Ipak, američki imperij  uspio je da preživi i nadživi Sovjete. Kako?

Sjedinjene države, sa svojim finansijskim kapitalom (ili pak lukavom iluzijom tog bogatstva), evoluirale su u carstvo dužništva kroz garancije Wall Streeta. Od titanijuma sačinjeni Sputnjik naspram zlatnog rudnika štampanog papira… Ništa to ne ilustrira bolje od riječi dugoslužećeg šefa federalnih rezervi SAD-a, Alana Grinspena i njegovog čuvenog citiranja J.B Konalija francuskom predsjedniku Žaku Širaku: ‘Istina, dolar je naša valuta, ali je vaš problem‘. Hegemonija nasuprot hegepara. (Hegemony vs. hegemoney)

Kula od Karata (Zauvijek r>g)

Konvencionalna ekonomska teorija uči nas da je novac tzv. univerzalni ekvivalent za sva dobra. Historijski, valute su oduvijek bile u prostorno-vremenskom odnosu, da kažemo; uslovljene određenim lokalitetom. Ipak, kao niti jedna valuta prije, američki dolar je poslije Drugog svjetskog rata postao opći ekvivalent za sve druge valute u svijetu. Prema povijesti valuta, glavna komponenta novca skovanog od neplemenitih metala jeste njegovo dejstvo mjenice – tj. obećavajuća komponenta: neopipljivo uvjerenje da će u bilo kom trenutku u budućnosti određeni sjajni papir ili kovina (samoprozvan novcem) biti jednostavno zamijenjen za stvarnu robu.

Tako, grubo govoreći, novac nije ništa drugo nego civilizacijski konstrukt o zamišljenoj ili projektiranoj stvarnosti – da će sutrašnji dan (koji u povijesti ljudske vrste još nitko nikada nije vidio, ali svi računaju sa njim) zasigurno doći (i), i da će to sutra zacijelo biti bolje nego jučerašnji ili čak ovaj naš današnji dan (ii).

Ova i slične vrste kolektivnih konstrukata (horizontalnih i vertikalnih) preko naših socijalnih ugovora održavaju društvo na okupu, onoliko koliko ga i njegovo gospodarstvo čini živim i razvijajućim. Dakle, novac je taj koji daje moć gospodarstvu, a naša slijepa vjera u konstruirano (zamišljeno) sutra i njegovu navodnu izvjesnost, jeste ono što daje moć tom novcu.

Znakovito je da univerzalni ekvivalent svih ekvivalenata – američki dolar – slijedi isti obrazac, a to je smiono i široko prihvaćeno obećanje. Za SAD to gotovo odmah potvrđuje eksteritorijalnu ekonomsku projekciju: Amerikanac može štampati (bilo koju svotu) novca bez straha od inflacije. (Tzv. Kvantitativno popuštanje – štampanje novca – uvijek izvozi inflaciju dok vrijednost ostaje kući.)

Napose, Carska valuta gubi svoj status kada druge nacije izgube povjerenje u sposobnost te imperijalne sile da ostane solventna. U predmodernoj i modernoj povijesti to se dogodilo s pet sila – dvije iberijske, holandskom, francuskom i Britanskom – prije nego što je američki dolar preuzeo ulogu svjetske rezervne valute. Zanimljivo, svako od carstava ju je zadržalo otprilike jedno stoljeće. Stoljeće SAD-a samo što nije isteklo, a već postoje konkurenti, teritorijalni i neteritorijalni, simetrični i asimetrični. U ponudi su materijalne i nematerijalne imovine: zlato, kripto valute i biotronika/nano-kemoelektrika.)

No, što američki dolar obećava kad nema pokriće u zlatu još od vremena Nixonovog šoka 1971.?

Pentagon obećava da će prekookeanski morski putevi ostati otvoreni (čitaj: kontrolirani od strane američke ratne mornarice), promet na njima neometen, kao i da će – dobro kojim se najviše trguje na svijetu: nafta, biti zasigurno isporučeno. Dakle, garancija američkom dolaru nisu niti sirova nafta ni njena isporuka, već obećanje da će nafta sutra biti u stanju da se isporuči. Tu leži prava moć američkog dolara, koji zauzvrat finansira ogromne rashode Pentagona, te podupire njegovu planetarnu dominaciju.

Cijenjen i strahopoštovan, Pentagon, dodatno potpiruje naše planetarno uvjerenje u isporučivost u budućnosti – ukoliko samo nastavimo da vjerujemo u dolar (kao i u gospodarstvo koje hrane fosilni ugljikovodici/ugljična ekonomija), i tako dalje i dalje, kroz neprekinuti koloplet međusobnih ojačavanja.

(Dopunjavajući Monroevu doktrinu, Predsjednik Howard Taft je uveo tzv. ‘dolar diplomaciju’ – u ranom XX stoljeću – koja “dolarima zamjenjuje metke”. To je jedan od prvih jasnih zvaničnih priznanja o simbiozi Wall Street i Pentagona.)

Ta dva stuba moći SAD-a dolaze sa Istočne obale (Američki Trezor/Wall Street i Pentagon), (zajedno sa dva stuba sa Zapadne obale koja su finansirana i ojačana američkim dolarom, i rašireni preko otvorenih morskih puteva Silikonska dolina i Holivud), zapravo su bit, i u kratko, definicija Američke moći. Državu u kojoj se nalazi takva fabrika snova, kao što je u SAD  Hollywood, lako je romantizirati, iako bi ostala tri stuba trebalo preuzeti/pridobiti ili prisiliti.

Ovakva suštinska priroda moći objašnjava nam zašto su Amerikanci propustili da povedu čovječanstvo u potpuno drugačijem smjeru – prema nekonfrontirajućem, dekarboniziranom, de-monetiziranom/de-financijaliziranom i de-psihologiziranom, samoostvarujućem i ozelenjenom čovječanstvu. Ukratko, propustili su da preokrenu povijest u trijumf ljudskosti. SAD su imale ovakvu priliku kada su, nakon Gorbačovljeve bez uvjetne predaje i sunovrata Sovjetskog bloka te Dengovog kopernikanskog preokreta u Kini, preostale kao ničim ograničena usamljena supersila da samostalno postavlja uvjete na svjetskoj pozornici, kroje našu zajedničku sudbinu i pravce naših budućnosti.

Pobjednik rijetko mijenja pravila igre

Na žalost, ovo nije prva propuštena prilika SAD-a da ublaži i odgodi svoje predstojeće, neumitno višedimenzionalno imperijalno ‘povlačenje’. Sam kraj Drugog svjetskog rata značio je potpunu sigurnosnu garanciju za SAD: geoekonomski gledano, 54% svega proizvedenog u svijetu nosilo je etiketu Made in USA, dok su u geostrateškom kontekstu SAD bez prekida uživale gotovo cijelu deceniju ‘nuklearni monopol‘. Do današnjeg dana SAD bilježe najveći broj izvedenih nuklearnih testova, najveću zalihu nuklearnog naoružanja, te predstavljaju jedinu silu ikada u povijesti koja je upotrijebila ovo ‘konačno oružje‘ protiv druge nacije.

Da ironija bude veća, Amerikanci uživaju geografsku prednost koju niti jedno drugo carstvo nije imalo. Za razliku od SAD, kao što to Ikenberi bilježi: „’…svaka velika sila u svijetu živi u geopolitički prenapučenom susjedstvu, gdje i malene oscilacije u moći rutinski izazivaju pozive na preraspodjelu“‘. Pogledajte i sami zemljopisnu kartu i na njoj pozicije Rusije ili Kine, te njihovo krcato okruženje. SAD su blagoslovljene svojim ostrvskim položajem, okruženjem oceana. Sve to bi, čini se, trebalo da donosi spokoj, mir, prosperitet i dalekovidnost.

Kako to da ‘moćni usamljenik‘, Carstvo po Pozivu nije evoluiralo u carstvo relaksacije, generatora harmonije? Zašto (protupravno) drži zatočenim više političkih zatvorenika na kubanskoj zemlji, nego što je to ikada činio demonizirani kubanski režim? Zašto nastavlja sa opsesivnim naoružavanjem kod kuće i u inozemstvu? Čemu egzistencijalne tlapnje kod kuće i sigurnosne nedaće prema inozemstvu? (Na primjer, 78% sveukupnog oružja koje je na raspolaganju na širem području Bliskog Istoka, proizvedeno je u SAD, dok Amerikanci u svojoj zemlji – samo za svoje civilne potrebe – imaju 1,2 komada malog oružja po glavi stanovnika.)

Zašto je pad Berlinskog zida prije 30 godina obilježio početak decenija stagnacije ili pada prihoda u SAD (kao i u ostalim OECD zemljama) u kombinaciji sa alarmantnim nejednakostima. O čemu mi ovdje govorimo: o neodgovarajućem intenzitetu naših neumornih sukoba ili o pogrešnom smjeru našeg ukupnog civilizacijskog pravca?

Zaista, niti jedna uspješna i dugotrajajuća imperija ne oslanja se isključivo na prisilu, bilo u inozemstvu ili kod kuće. Veliki uspjeh svake imperije u prošlosti počivao je na vještom podešavanju poslušnosti i inicijative kod kuće, te na pristajanju i angažiranju u inozemstvu. U XXI stoljeću, pobjeđuje onaj koji uspije da ubjedi, a ne onaj koji na nešto prisili. (Pogledajte samo Balkan, 30 godina je prošlo a još nitko nije niti primijetio da je okupiran. Onomad samo jedan dan nakon okupacije, odmah 07-og aprila 1941 otpočela je pobuna – bilo je golim okom vidljivo da je suverenitet derogiran.)

Stoga, ukoliko nije sposoban da izbjegne svoju unutarnju logiku i duboko ukorijenjen poriv za konfrontacionom nostalgijom, od dva rivala, kao pobjednik ostaje rijetko  onaj koji mijenja pravila igre.

Kako smo to propustili primijetiti ranije? Jednostavno, ekonomija je – odmah nakon historije – od svih ideološki najobojenija’ naučna disciplina.

Da sumiramo; Nakon raspada Sovjetskog Saveza, Amerikanci su ubrzali ekspanziju dok čekajući (stvarne ili zamišljene) protivnike da dalje propadaju, liberalizuju, i  stave ih u zapećak iza SAD-a. Jedan od instrumenata je bio agresivno zalaganje za veću ekonomsku integraciju između regionalnih i udaljenih država, koja je – kao što sada vidimo, kada je prošla euforija ‘kraja historije‘ iz 1990-ih – dovela do(nepovratne) društveno-političke dezintegracije unutar svake od ovih država.

Državotvorni teritorij ili revolucionarni prostor. Oboje ili ništa od toga?     

Ekspanzija je put ka sigurnosnom diktatu, post hladnoratovske društveno-političke i (hiper-liberalne) ekonomske mantre, koja je samo pogoršala probleme koji pogađaju Pax Americana, zatrovavši globalno upravljanje; okeane, populaciju te time doprinoseći kreiranju odnosa na nepodnošljivim nivoima.

Klasično imperijalno samo zarobljavanje (po tzv. teoriji bicikla: nastavite da vrtite pedale na isti način, ili se prevrnite)

Jasno je da je američka prevlast nakon Hladnog rata sada izazvana u gotovo svim domenima: Amerika više ne može djelovati nesputano u tradicionalnim sferama zemlje, mora i zraka, niti u novijim sferama kao što su (bliži i dublji) svemir i sajber prostor. Dugotrajnija nemogućnost da se uoči i rekalibrira takva imperijalna prenapregnutost donijela je bolne mamurluke u Washingtonu – najuočljivije kod zadnja dva izbora za Predsjednika.[3]

Nemogućnost da se upravlja rastućim troškovima održavanja imperijalnog poretka samo je povećala domaću narodnu pobunu i politički pritisak da se potpuno odustane od svoje ‘misije’. (Npr. u vrijeme vrhunca svoje najduže – i okončane fijaskom – strane intervencije, SAD su trošile oko 110 milijardi dolara godišnje u Afganistanu, otprilike 50% više od godišnje američke federalne potrošnje na obrazovanje.) Savršeno pogađate metu da promašite sve ostalo.

Ukratko, nakon raspada Sovjetskog Saveza Amerikanci su previše intervenirali u inostranstvu, a premalo kod kuće i isporučili manje nego ikad – i kod kuće i u inostranstvu. Takav model nikoga ne privlači.[4] Nije ni čudo što se danas širom svijeta mnogi pitaju hoće li se (States) države ikad više biti privlačne. Na domaćem planu, sve veći broj ljudi vanjsku politiku doživljava uglavnom kao skupu destrukciju; a diviniziranu trgovinu i imigracije kao uništavače radnih mjesta i zajednice. Politički sistem nije u stanju da razdvoji bogatstvo i moć, što guši društveno tkivo.[5]

Dakle, Amerikanci više ne popravljaju svijet. Oni samo upravljaju njegovim padom. Pogledajte njihov otisak u bivšoj Jugoslaviji, Afganistanu, Iraku, Pakistanu, Gruziji, Libiji, Siriji, Ukrajini ili Jemenu – da spomenemo samo neke. Nasilje kao izvor društvene kohezije izumire.

Kada su Sovjeti izgubili vlastitu autohtonu ideološku matricu i maverički konfrontacijski stav, i kada su SAD dominirale Zapadom, propustile su trijumfovati iako su pobijedile u Hladnom ratu, kako očekivati ​​od imitatora da postigne trajnu moralnu, ili čak privremenu ekonomsku pobjedu?

*     *      *
Da sumiramo: nakon sunovrata Sovjetskog Saveza, Amerikanci su ubrzali ekspanziju dok su čekali na (stvarne ili izmišljene) protivnike koje bi daljnje unazadili, ‘liberalizirali‘ i zakačili za kraj kompozicije svoga vlaka. Jedan od instrumenata je bilo agresivno nametanje gospodarskih integracija, unutar regiona i transkontinentalno, koje – kao što vidimo sada po okončanju euforije ‘Kraja Povijesti‘ s kraja 90-tih – jeste donijelo nepovratne društveno-političke dezintegracije unutar svake od tih država.

Diktat Širenje kao sigurnosni put (Expansion is the path to security), kao dio post-hladnoratovske mantre, samo je pojačao ionako lošu situaciju, daljnje slabeći status Pax Americane. Na ovaj je način sposobnost SAD-a da održi svoj poredak počeo da erodira brže od moći njenih oponenata da ga izazovu. Tako tipično za mnoge povijesne imperije: ‘Tko drugome jamu kopa…’

Nesposobnosti da primijete, te iznova kalibriraju svoj imperijalni uzmak dovelo je konačno do bolnog mamurluka u Washingtonu; najuočljivijeg na posljednjim predsjedničkim izborima. Ne umijeće da upravljaju povećanom cijenom održavanja imperijalnog poretka, dodatno je pojačalo nezadovoljstvo domaćeg pučanstva kao i politički pritisak da se napusti njihova sveukupna ‘civilizacijska misija‘. Savršeno pogođena meta, no k tomu je promašeno sve ostalo…

Dakle, Amerikanci više ne popravljaju svijet. Oni samo upravljaju njegovim slabljenjem. Pogledajte njihov otisak na bivšoj Jugoslaviji, Afganistanu, Iraku, Pakistanu, Libiji, Siriji ili Jemenu – da spomenemo tek par najeklatantnijih primjera.

*                *                      *                      *
Kada su Sovjeti izgubili svoju vlastitu ideološku matricu i samostalni suprotstavljajući stav, i kada je Zapad kojim dominiraju SAD propustio da trijumfuje iako je pobijedio u Hladnom ratu, kako očekivati od Imitatora da postigne trajnu moralnu ili makar privremenu gospodarsku pobjedu?

Za razliku od odnosa sa Sovjetskim Savezom koji su od početka do njegovog kraja bili uvijek na istoj neizmijenjenoj liniji konfrontacijskog uvažavanja, Amerikanci su imali do sada tri različita pristupa Narodnoj Republici Kini: Od potpunog negiranja postojanja do Nixonovog iznenadnog kohabitiranja.[6]

Konačno su SAD primijetile da ideoloških razlika između njih i post-Dengove Kine zapravo i nema. To je označilo ‚novi početak‘. Nedugo zatim obje su se zemlje lako složile za međuovisnost:[7] Amerikanci su udovoljili svom privatnom (mašinskom i tech) sektoru i odriješili njihovu pohlepu, dok su Kinezi zauzvrat stavili na raspolaganje svoju jeftinu (i zaplašenu) radnu snagu te podanost u imitaciji.

Ipak, za obje zemlje ovo je bilo mnogo više od gospodarstva, bila je to politika – Washington je to razumio kao međuovisnost koja Kinu limitira, dok je Peking to vidio kao međuovisnost koja ih stavlja na svjetsku scenu. U međuvremenu, Kinezi su ovladali sa više sofisticirane tehnologije, a Američki veliki Tech se sofisticirao u digitalnom autoritarizmu.

No, Medeni mjesec se najvjerovatnije sada završio.

Danas pojačani sukob sam po sebi vodi do posljedičnih poziva na razdvajanje između dva planetarno najmoćnija gospodarstva. Osim što bi označilo kraj globalnog kapitalizma koji je u stalnoj ekspanziji od pada Berlinskog zida, ovo bi konačno moglo da pokrene i globalnu pre-svrstavanje. Ostatak svijeta završio bi – htjeli to ili ne – u nasuprot sučeljenim (trgovinskom) blokovima. Ovo ne bi značilo vraćanje u 1950-e ili 1960-e, već u poredak od prije Prvog svjetskog rata.

Jasno je: neće nas spasiti ni više sukoba, ni više uglja, niti više oboružane trgovine ili trgovine naoružanjem. To je već propalo u prošlosti, i propast će ponovno, bilo kada da se desi.

Nenaklonost Sovjetskom Savezu koji je bio na jednoj jasnoj liniji prihvaćanja konfrontacije od početka do svog posljednjeg dana, Amerikanci su provodili tri vrlo različite politike prema Narodnoj Republici Kini: od potpune negacije (i uvjeravanja o međusobnom uništenju iz Maova vremena), do  Nixonove naprasne kohabitacije.

Američka strategija zapadnjačenja [xihva] i podjele [fenhva] Kine je propala, ali je dobro funkcionirala za Jugoslaviju i Sovjetski Savez – slabljenjem i delegitimiziranjem centralne vlade antagoniziranjem nacionanosti i demoniziranjem stranke i vojske. Otuda i kopernikanski zaokret: SAD nije ‘uočio’ nikakve stvarne ideološke razlike između njih i Kine nakon Denga.

To je signaliziralo ‘novo otvaranje‘ – kineska obalna područja postaju zapadno industrijsko predgrađe. Ubrzo nakon toga, obje su se zemlje lako složile oko međuovisnosti: Amerikanci su zadovoljili svoj korporativni (mashine and tech) sektor i njegovu neobuzdanu pohlepu, dok su Kinezi zauzvrat ponudili jeftinu radnu snagu, bez obzira na okoliš i podložnost u imitaciji. Međutim, za obje zemlje je to bilo mnogo više od ekonomije, podmazano „osviještenom slobodnom trgovinom”, to je bila politika – Washington je to čitao kao međuovisnost za transformativno zadržavanje, a Peking ju je vidio kao međuovisnost za (globalni) prodor. Amerikanci su ostali u rastućoj iluziji da oni definiraju uvjete za kineski rast, a Kinezi – s druge strane – postali su uvjereni da uvjete gospodarskog rasta prihvaćaju samo oni.

Takozvana financijska kriza 2008./09. (ili bolje reći vrijeme vrhunca Casino ekonomije) potkopala je pozicije najvećeg potrošača kineske robe (SAD), a istodobno je podigla povjerenje najvećeg proizvođača američkih proizvoda (PRC). Posljedično, ubrzo nakon toga; do 2012. Peking je dobio prvo vodstvo izvan Dengove linije. (Jedan od poznatih diktata ovog Bismarcka iz Azije bio je ‘sakrij sposobnosti, čekaj svoje vrijeme‘ – čista Bismarckova mudrost za odvraćanje bilo kakvog domaćeg imperijalizma u žurbi.)

Međutim, u posljednjih nekoliko desetljeća, Kinezi su stekli sofisticiraniju tehnologiju, a američki Big tech sofisticirao se u digitalnom autoritarizmu.

Ali, kako se Amerika (iznenada) vraća kući, čini se da je medeni mjesec gotov. Zašto dolazi sada? Washington si više ne može priuštiti tretiranje Kine samo kao još jednog trgovinskog partnera. Također, SAD nije u dobroj poziciji da kapitalizira eventualnu ratobornost Pekinga (osobito s Rusijom bližom Kini nego ikada prije).

Uobičajena linija zapadnog neonarativa glasi: ‘KPK je iskoristila otvorenost liberalnih društava, a posebno svoju slobodu govora za pljačku, i preusmjeravanje. I; ‘Peking mora platiti cijenu reputacije zbog izrabljivačkih praksi‘.

Ubrzavanje u smjeru sudara već dovodi do poziva na strateško odvajanje (u najboljem slučaju, postupno odvajanje) dvaju najvećih svjetskih gospodarstava i onih u njihovim orbitama. Osim što označava kraj globalnog kapitalizma koji je eksplodirao nakon pada Berlinskog zida, ovo bi konačno moglo pokrenuti globalno prestrojavanje. Ostatak svijeta završio bi – voljno ili ne – u suparničkim (trgovačkim) blokovima. Ne bi to bio povratak u 1950-e i 1960-e, već u konstelacije prije WWI.

Epilog je jasno vidljiv: Ni više konfrontacije i više ugljika, niti više naoružanja i trgovine oružjem neće nam spasiti dan. Nije uspjelo u našoj prošlosti; propast će opet…

Zamka imitiranja

Zanimljivo je da se Kina usprotivila Prvom svijetu, sa Drugim se oštro mimoišla, i napose još od Bandunga iz 1955-e nije niti pobijedila niti se (zaista) pridružila Trećem putu. Danas Kinu mnogi vide kao vodećeg takmaca. Ali gdje je njen trajni uspjeh?

Među vodećim ekonomistima vlada gotovo neprijeporno mišljenje da Kina duguje svoj gospodarski uspjeh trema ključnim razlozima. Prije svega to je činjenica da je Narodna Republika Kina usvojila tzv. Imitativnu gospodarsku politiku (baš kako su to Japan, Singapur, Tajvan i J. Koreja učinile prije nje) kroz Dengovo proklamirano otvaranje. Drugi je iznimno niska domaća potrošnja, te dosta štednje po kućama. Konačno, kao treći razlog Sino-čuda navodi se nizak proizvodni trošak – uglavnom na uštrb stareće populacije, kao i na račun vlastite radne snage te prirodnog okoliša.[8]

Ništa od spomenutog nema snagu privlačnosti na međunarodnom planu, niti pak obećava izvjesnu budućnost. Stoga ne treba čuditi da Imitator vojuje – kod kuće i u inozemstvu – defanzivne ideološke bitke. Takav reaktivni status quo nema intelektualnog zova da privuče i inspirira ikoga van svojih uskih zavičajnih međa.[9]

Dakle, ako je XIX bilo “stoljeće poniženja“, XX “stoljeće emancipacije”, treba li da XXI dobije pridjev “stoljeće imitiranja“?

(Inicijativu BRI Pojas i Put/Put Svile br. 2 mnogi smatraju kineskim instrumentom koji joj omogućuje planetarno prisustvo. Kineski lideri obećali su masivne infrastrukturne projekte svuda unaokolo za koje je trebalo da potroše trilione dolara. Ipak, konkretne brojke su nešto skromnije. Kao što je Drugi BRI samit pokazao, kineske kompanije su investirale tek 90 milijardi dolara širom svijeta. Djeluje da ni Narodna Republika Kina nije toliko bogata kako bi to mnogi (voljeli) da misle,  niti će biti u stanju da finansira svoje obećane projekte bez da zatraži pomoć globalnog privatnog kapitala. Taj kapital – ako uopće – neće biti ponuđen bez uslovljavanja. Azijska infrastrukturna razvojna banka (AIIB), kao i BRICS ili ‘Novorazvojna’ banka raspolažu sa nekih 150 milijardi dolara, a Infrastrukturni Fond puta svile (SRIF) posjeduje do 40 milijardi. Prema procjenama OECD-a, kineska država i poluprivatne kompanije mogu da prikupe još dodatnih 600 milijardi dolara (uglavnom nelako) kod kuće, iz finansijskog sektora koji je pod kontrolom države. To znači da je Kina u zaostatku u odnosu na planirana BRI obećanja širom svijeta. Dakle, vijesti su loše ili za (BRI) svijet ili za Kinu uhvaćenu u mrežu obećanja koje treba dati ako se pozajmljuje veliki novac.)

Kako se ponašati u svijetu u kom je gospodarstvo podčinjeno trgovini (kako to propagira visoko Sino-Američko sveštenstvo globalizacije), dok sama trgovina nastavlja da tvori značajan dio nacionalne sigurnosne strategije velikih sila? I, kako definirati (te mjeriti) egzistencijalnu prijetnju: inferiornošću ideološkog narativa, kao u toku Hladnog rata; ili veličinom jaza u cjelokupnom proizvodnom rezultatu, kao što je to slučaj nakon hladnog rata. Ili nečim trećim? Možda povrat na tzv. Uključivi razvoj.

Zasigurno nema intelektualnog zova u rastu bez dobrobiti, izobrazbi koja ne omogućuje jednaku mogućnost, življenju bez dostojanstva, liberalizaciji bez osobne slobode. Ozelenjeni međunarodni odnosi zajedno sa ozelenjenim gospodarstvom – geopolitičko i ekološko razumijevanje, otkiseljavanje i relaksacija odnosa predstavljaju taj Treći put ka sutrašnjici koji nam nedostaje.

Ovim su istovremeno uslovljene obje stvari: manje sukoba oko tehnologije današnjice i njene de-monopolizirana preraspodjela, kao i odlučan rad na takozvanom teslijanskom implozivnim/fuziono-holističkim sistemima. To bi uključivalo tehnologije besplatnog prenosa ne-Hercijanske energije (koja je u stanju da detoksicira našu troposferu od opasnih emisija polja, talasa i frekvencija, dovodeći je bliže šumanovoj rezonanci); sekvestraciju ugljika; anti gravitacijska i samonavigirajuća rješenja; bioinformatiku i nanorobotiku.

Ukratko, više inicijative nego poslušnosti (uključujući više javne kontrole nad sakupljanjem podataka). Više napora ka izuzetnosti (ili stvaranju) nego borbe za nadmoć (odnosno podjele).

Radi sve što i tvoj susjed‘ – zvuči kao Biblijska propovijed – a uzvišeni je ekonomski naputak koji IMF neumorno i uporno ponavlja. I uistinu, teško je i zamisliti ikakav gospodarski prosperitet, ukoliko dobrosusjedski odnosi nisu izgrađeni i očuvani.[10] Konačno, niti jedan globalni lider nikada u povijesti nije iznikao iz nesigurnog i nepovjerljivog susjedstva, ili tako što je ponudio malo više istog u zamjenu za inovativna tehnološka unapređenja.

(Na primjer, mnogi vide kineski 5G – osim njegovog opasnog elektrosmoga koji ova IoT tehnologija emitira na Zemljinu biotu – kao neliberalnu inovaciju te difuziju digitalnog samodržavlja, koja bi mogla da završi u službi autoritarnih režima gdje bilo.[11]  I zbilja, tehnika mašinskog učenja vještačke inteligencije inspirirana biološkim neuronima (neuro znanost), uključujući svoja tri metoda: NadgledanoNenadgledano i Pojačano učenje može završiti u zlorabi; za digitalni autoritarizam, prediktivno nadgledanje, te fabricirano društveno vladanje bazirano na bonus-malus bihejvioralnim društvenim kreditima.[12])

Zaključno, sve počinje iznutra, od kuće; društveno-ekonomski i zaštitom okoliša. Bez podrške iz baze kod kuće (uključujući onu iz Hong Konga, Xinjiang i Tibeta), nema promjene u samoj igri. Kuća Kine je u Aziji. Njena veličina i centralnost zajedno sa njenim impresivnim rezultatima sami su za sebe dovoljno ograničavajući i sputavajući.

Stoga ono što treba nije samo novi, neimitirajući socijalno ekonomski i tehnološki zaokret. Bez stvarnog i iskrenog prihvaćanja mehanizama poput Pokreta Nesvrstanih, ASEAN-a i SAARC-a (eventualno čak i OESS-a/OSCE) i glavnih šampiona multilateralizma u Aziji, na prvom mjestu Indije, Indonezije i Japana, Kina neće u budućnosti biti ono što se planetarno iščekuje; Treća sila, ona koja bi promijenila igru, trajni vizionar, te pouzdan svjetski lider kome se može vjerovati.

Obećanje Schumannove rezonance

Ranije u ovom tekstu već smo elaborirali imperijalne fikcije i trvenja: Carstva i supersile stvaraju vlastite stvarnosti, budući da nisu vezane za ‘situaciju na terenu’. Za njih nikada nije glavno pitanje šta mogu, nego što žele u međunarodnom vladanju. Međutim, (neliberalna) jednostranačka demokracija ili jednostranačka autokracija lažna je dilema, obje su gotovo iste slijepe ulice.

Nema intelektualne privlačnosti u rastu bez blagostanja, obrazovanju koje se ne pretvara u poštene prilike, životu bez dostojanstva, liberalizaciji bez osobne slobode, postignućima bez mišljenja. „Ozelenjavanje” međunarodnih odnosa uz „ozelenjavanje” društvenih tkiva i gospodarstva (uključujući prelazak na plavo i bijelo, more i vjetar, energiju) – geopolitičko i ekološko razumijevanje, de-acidifikacija i opuštanje je taj nedostajući, treći put za sutra.

(Sudeći prema PEM-u zemalja (Primary Energy Mix) i proizvodnom otisku, američki e-automobili se zapravo voze na katranskom pijesku i frakiranoj nafti/plinu, dok se kineska električna vozila pokreću ugljenom. To zahtijeva oboje odjednom: manje sukobljavanja oko današnje tehnologije i njihove demonopolizirane preraspodjele, kao i odlučan rad na takozvanim Teslinim implozivnim/fuzijskim holističkim sustavima. To bi uključivalo nehertzovske energetske tehnologije slobodnog prijenosa (sposobne za izbjegavanje  života u elektromagnetskoj, tehnološki generiranoj juhi nepodnošljive toksičnosti zračenja, zapravo sposobnu detoksicirati našu troposferu od opasnih polja, valova i emitiranja frekvencija – približavajući nas Schumannovoj rezonanciji ); sekvestracija ugljika; antigravitacijska i samonavigacijska rješenja; bioinformatiku i nanorobotiku.

Naravno, s obzirom da se bioinformatika i nanorobotika ne mogu koristiti u svrhu eugenike (uključujući cijepljenje u svrhu mikročipiranja). Ukratko, više inicijative nego poslušnosti (uključujući veću kontrolu javnosti nad prenošenjem podataka). Više truda do izvrsnosti (stvaranja) nego borbe za nadmoć (podjela). Lider svijeta treba ponuditi više od novca i zastrašivanja.

Čini kao svom bližnjem‘ ekonomsko je proročanstvo koje zvuči biblijski koje krugovi bliski MMF-u vole neumorno ponavljati. Doista, teško je zamisliti ogroman nacionalni ekonomski prosperitet, ako se dobrosusjedski odnosi ne grade i ne održavaju. Jasno je da nijedan globalni lider nikada u povijesti nije izašao iz nestabilnog i nepovjerljivog susjedstva…

(Npr. mnogi vide kineski 5G – osim opasnog elektrosmoga IoT-a kao tehnologiju koja se emitira na Zemljinu biotu – kao neliberalnu inovaciju, koja na kraju može poslužiti autoritarizmu, bilo gdje. I doista, duboko učenje AI inspirirano biološkim neuronima (neuralna znanost) uključujući njegove tri metode: nadzirano, nenadzirano i pojačano učenje može završiti korištenjem za širenje digitalnog autoritarizma, prediktivnog rada policije i proizvedenog društvenog upravljanja na temelju društvenih kredita u ponašanju bonus-malus.) Dakle, sve počinje iznutra, od kuće; socio-ekonomski i ekološki. Bez podrške matične baze (uključujući Hong Kong, Xinjiang i Tibet), nema promjene igre. Kineski dom je Azija. Njegova veličina i centralnost zajedno s impresivnim učinkom dovoljno ga ograničavaju.

Konačno, nije potreban samo novi, neimitativni zaokret soci ekonomije i tehnologije. Bez istinskog i iskrenog prihvaćanja mehanizama poput NAM-a, ASEAN-a i SAARC-a (na kraju čak i OESS-a) i glavnih prvaka multilateralizma u Aziji, prije svega Indije, Indonezije i Japana, Kina nema budućnost za ono što je planetarno čekala – treće sila, igrač koji mijenja igru, diskurzivna moć, trajni vizionar i globalni lider kojem se vjeruje.[13]

Ako je ikada u povijesti postojao trajni trijumf, to je gotovo sada. U multi polarnom svijetu XXI stoljeća kojim dominiraju višestruki izazovi i višedimenzionalna suparništva, nema konvencionalne pobjede. Revolucija ili restauracija?

Post Scriptum:

Mnogi svode ‘igru’ sutrašnjice na dvije države – Kinu i SAD. Već se skoro tri decenije umanjuje značaj Rusije – od supersile do trećerazredne zemlje u dva-tri koraka. Uz bezmalo ismijavanje, njeno se gospodarstvo poredi sa onim iz Italije. Osim, ako nije u terapeutske svrhe, ova izvitoperena slika realnosti, ne služi nikome – štaviše iznimno je opasna. Da se ne zavaravamo, Rusija ostaje jedina zemlja na planeti koja može uništiti kompletnu Ameriku za manje od pola sata (preciznije, za 17 minuta).
Dakle, vratimo se realnostima: U različitim intenzitetima, ali kroz čitavu predmodernu i modernu povijest, gotovo svaka svjetska velika sila ovisila je (a i dalje ovisi) od toga šta se događa u i oko Rusije. Od značaja nije samo veličina Rusije već i njena apsolutna centralnost na karti svijeta. Ona je važna, ako ne i više onda makar, koliko i sveprisutnost SAD-a, odnosno koliko i hiperprodukcija NR Kine. Dakle, tu je jedan neprekinut tok proizvodnje ka cijelom svijetu, tu je balansiranje prevelikim i centralno pozicioniranim, i tu je sposobnost da se kontrolirano crvotoči ulazak i nametne od strane perifernog. Oscilatorna igra ova tri faktora je ono što karakteriše našu današnjicu.

References:
Halimi, S. (2020), Dès maintenant !, Le Mond Diplomatique (LMD IV/20), Paris France
Piketty, T. (2020), Capital et Idéologie, Éditions du Seuil, Paris France
Thiesse, A-M. (1999), La création des identités nationales: Europe XVIIIe-XXe siècle, Editions du Seuil, Paris,
Khana, P. (2019), The Future is Asian, Simon & Schuster
Curtain, P.D. (1984), Cross-Cultural Trade in World History, Cambridge University Press
Acemoglu, D. and Robinson, J.A. (2012), Why Nations Fail, Crown Business (Random House) NY
Beckley, M. (2018), Unrivaled: Why America Will Remain the world's Sole Superpower, Cornell University Press
Diamond, J. (2019), Upheaval – Turning Points for Nations in Crisis, Little Brown and Company NY
Mazzucato, M. (2020) The Value of Everything: Making and Taking in the Global Economy Penguin UK
Harari, Y.N. (2018), 21 Lessons for the 21st century, Penguin – Random House UK
Rapp-Hooper, M. (2020), Shields of the Republic: The Triumph and Peril of America's Alliances, Harvard University Press
Lighthizer, R. E. (2020), How to Make Trade Work for Workers, FAM (99/04/20)
Bajrektarević, A. (2012), No Asian Century …, Addleton Academic Publishers, New York
Graham, T. (2019), Let Russia Be Russia, CFR (FAM, 98-6-19, pg.134)
Maddison, A. (2020), Maddison Project Database, University of Groningen, the Netherlands

O autoru:
Anis H. Bajrektarević
 je šef katedre i profesor međunarodnog prava i globalnih političkih studija u Beču, Austrija. Autor je osam knjiga (izdanih od strane američkih i europskih izdavača), te brojnih znanstvenih članaka na temu geopolitike energije i tehnologije. Profesor je urednik njujorškog stručnog magazina GHIR (Geopolitika, Povijest i međunarodni odnosi), kao i član uredničkog odbora nekoliko sličnih specijaliziranih časopisa na tri različita kontinenta.

Njegova deveta knjiga ‘EU – Genesis, Institutions, Instruments’ (EU – Geneza, Institucije, Instrumenti) izlazi u february 2022.

Tekst – u nekoliko svojih verzija – do sada je objavljen u preko dvadeset zemlja na četiri kontinentna svijeta. Sa engleskog originala: Unavoidability of Sino-American Rift: History of Strategic Decoupling prevela Lejla Krehić (rev. autor)

Članak predstavlja stav autora i ne odražava nužno stav IFIMES-a.

Ljubljana/Beč, 29.decembar 2021

Fusnote:
[1IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine.
[2] Protok i nepovrativost (kao i neusmjerenost i Boltzmannovo odvijanje) vremena, jedan je od temeljnih principa koji upravlja vidljivim (takoreći shvatljivim) univerzumom. Ako i kada dakle, sama budućnost mora biti određena, ali neoblikovana. Dakle, budućnost je manifestacija drugog zakona termodinamike (jednog od temeljnih principa hemofizike koji nama upravlja), ali mora biti (neto suma) naša kolektivna projekcija ka sljedećem: Kolaps (multivektoralne) vjerovatnoće i njena realizacija u (četvorodimenzionalno) moguće sutra. Iz klerikalnog razloga, imamo tendenciju da zaključujemo o budućim događajima iz ljudskih konstrukcija (poznatih kao teorijski principi) ili da ih induciramo iz duboko ukorijenjenih/uobičajenih vizija (poznatih kao prošlo iskustvo).
[3] Prosječni američki radnik je nezaštićen, neorganiziran/razjedinjen, dezorijentiran i siromašan. Zbog (izazvanog korporativnim sektorom SAD) kolosalnog rasta Kine, relativna kupovna moć američkog i kineskog radnika sada je izjednačena. Trenutno, prosječni američki radnik glatko bi prihvatio mizerne uslove rada i lošu platu, koja se ne razlikuje previše od plate kineskih radnika – samo da bi dobio posao. Prvi koji je to uočio, a potom i pametno iskoristio bio je Trumpov team.
[4] “„Odmetnička supersila… div bez moralnih obaveza… agresivan, teško naoružan i potpuno samostalan. … neke američke sigurnosne garancije počele su izgledati kao sigurnosni reketi. … učestvuje u međunarodnim institucijama, ali prijeti da će ih napustiti kada one djeluju protiv uskih interesa SAD-a; promoviše demokratiju i ljudska prava, ali uglavnom da destabilizuje geopolitičke rivale” – nabraja neke na dugačkoj listi savremenih američkih grijeha prof. Beckley (Beckley, M. (2018) Bez premca: Zašto će Amerika ostati jedina svjetska supersila, Cornell University Press).
[5] Napuštajući tradicionalni dvopartijski sistem, SAD su već sada jednopartijska (neliberalna) demokratija. Mnogi u korporativnom svijetu bi prihvatili (čak i očigledan) opsežan društveno-ekonomski reinženjering kako bi se sistem transformirao u jednopartijsku autokratiju.
[6] Povlačenjem priznanja od Formoze prema Pekingu, formalno je otvoren odnos između njih 1. januara 1979. Na slavljeničkoj turneji po Americi kasnije istog mjeseca, Deng Xiaoping je preporučio da Kina i SAD imaju ‘dužnost da rade zajedno [i da se ujedine] u ograničavanju slobode Polarnog Medvjeda (Sovjetske Rusije)’.
[7] Obećanje nemiješanja između Kine i SAD donijelo je oko tri decenije kolosalne međuzavisnosti između njih dvoje: unutrašnji poredak bio je u rukama KP Kine, a međunarodni poredak u američkim rukama. Nijedna strana nije se trebala miješati u poslove druge. Ali paradoks inverzije bio je iznenadan i ozbiljan – unutrašnji poredak je ojačan američkom (autoritarnom) tehnologijom, a međunarodni (liberalni) poredak à la Americana je pokrenut na jeftinoj kineskoj robi. Promijenjene uloge podstiču temeljno prilagođavanje pozicija.
[8] Prisvajanje visoke tehnologije i znanja putem obaveznih/prisilnih transfera tehnologije i kopiranja, zajedničkih ulaganja, diskriminatornih praksi licenciranja patenata i međusektorske industrijske modernizacije koju predvodi država podigli su Kinu u sistemu vrijednosti. Nije ni čudo što je njen BDP po glavi stanovnika skočio sa 194 dolara (1980.) na preko 9.000 dolara (2019.).
Peking modernizuje svoju mornaricu, bavi se međunarodnom ekonomskom ekspanzijom i geopolitičkom projekcijom putem svoje “Belt and Road Initiative” do sada je kupila, izgradila ili upravlja sa 42 luke u 34 zemlje. U međuvremenu, Washington javno žali za povratkom na ‘trgovinsku politiku fokusiranu na radnike’ – kako to naziva američki trgovinski predstavnik Robert E. Lighthizer – i otvoreno se protivi i ‘državnom kapitalizmu koji iskrivljuje tržište u Kini i nefunkcionalnoj WTO’. “Nijedna odluka o trgovinskoj politici od kraja Drugog svjetskog rata nije se pokazala pogubnijom za radnike od proširenja trajnih normalnih trgovinskih odnosa na Kinu 2000. godine. Unatoč predviđanjima predsjednika Clintona… dogodilo se suprotno” – zaključuje on. (FAM, 99/04/20)
[9] Neosporno je da je Kina uspjela proširiti svoje ekonomsko prisustvo, ali joj za sada nedostaje bilo kakav preovlađujući i trajni strateški uticaj uprkos korištenja trgovine kao oružja i prekomorske pomoći. Jednostavno, Peking je postigao neke kratkoročne ciljeve, ali dugoročni strateški utjecaj Kine ostaje ograničen i reverzibilan. Narodna Republika Kina nije osigurala velike pomake u geopolitičkom poretku. Peking tek treba da nauči kako bi njegova velika strategija mogla igrati u različitim geografskim i društveno-političkim kontekstima. Dok Zapad predvođen SAD postaje razočaran, Kina je izazvala reakciju umjesto da dobije globalnu podršku i divljenje. Jasno je da politička kontrola, ekonomski rast, nadzor i transportna infrastruktura sami po sebi ne čine nužno trajnu naciju. Imati sve to bez psihološke povezanosti i moralnog osjećaja ne može dugoročno održati koheziju nacije.   

[10] Potpuno svjesne toga, Kina i Rusija (u svom historijskom, ali još uvijek stalnom zbližavanju) guraju novu azijsku kontinentalnu/regionalnu bezbjednosnu organizaciju. Nadovezujući se na najbolje naslijeđe sveobuhvatnog panevropskog sigurnosnog mehanizma – OEBS-a sa sjedištem u Beču (Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju), one se obavezuju i pozivaju svoje susjede da se pridruže CICBMA (Konferencija o interakciji i Mjere za izgradnju povjerenja u Aziji), arhitektura ODKB (Organizacija ugovora o kolektivnoj bezbjednosti) i QCCM (kvadrilateralni mehanizam za saradnju i koordinaciju). Nalazi se na vrhu već razrađene SCO (Šangajska organizacija za saradnju) i ekonomskih FORA koje dobro funkcionišu – AIIB (Azijska banka za infrastrukturna ulaganja) koju vodi Kina i EAEU (Evroazijska ekonomska unija) koju podržava Rusija. Dakle, za samo dvije decenije centralni dio evroazijskog kontinenta postao je najmultilateralizovaniji – a time i stabilniji region svijeta. Kolektivni je daleko bolji od bilateralnog ili selektivnog/ad hoc bezbednosnog aranžmana koji SAD preferiraju u azijsko-pacifičkom regionu. Savezi su izgrađeni na zajedničkim interesima, učvršćeni formulisanim principima i održavani na pouzdanosti i predvidljivosti – stoga su strukturni stabilizatori.
[11] Čini se da Kina vodi, ali nije sama sa svojim mnogo kritiziranim sistemom socijalnih kredita bonus-malus koji pokreće tehnologija prepoznavanja lica. Agencije za praćenje ljudskih prava (uključujući Globalni indeks nadzora umjetne inteligencije Carnegie Endowmenta) izvještavaju da praktički svaka od zemalja G-20 uveliko koristi uređaje za nadzor s AI-om, uključujući razne programe za prepoznavanje lica, koji imaju za cilj društvenu „predvidljivost”. Da ne spominjemo da su takve nove tehnologije posebno opasne za slabe demokracije jer mnoge od njihovih digitalnih alata, tehnologija imaju dvostruku namjenu.
[12] Tehnologija, njena inovacija i s njom povezane institucije koje postavljaju norme, nisu fensi tema za diskusije na okruglim stolovima. Ona je centralni element savremenog globalnog i regionalnog geopolitičkog nadmetanja. Konačno, podaci nisu konkurentni, ali podaci su također ometajući ako nisu sadržani u jasnim pravilima angažmana.
[13] U proteklih nekoliko mjeseci, Narodna Republika KIna je povećala interes u gotovo svim brojnim teritorijalnim sporovima, pa čak i izazvala nove, u još jednom odstupanju od dosadašnje prakse. Peking je takođe preokrenuo kurs kada je u pitanju nacionalna periferija. “Bivši kineski lideri, posebno Deng Xiaoping i Jiang Zemin, vjerovali su u institucionalizirane procese kolektivnog vodstva. Xi je onemogućio ili neutralizirao mnoge od ovih kanala. Svijet možda sada dobiva osjećaj kako izgleda donošenje odluka u Kini kada izuzetno jak vođa djeluje manje-više samostalno” – primijetila je profesorica Rapp-Hooper nedavno u svojoj knjizi. To naravno izaziva stalne udarne talase širom Azije. Dok Indonezija razmatra ponovno pojačavanje NAM-a, kao i jačanje bloka ASEAN-a, drugi su reaktivni. Indija i Japan, dva druga azijska teškaša (i šampioni multilateralizma), u posljednje vrijeme su prisiljeni da potpišu takozvanu indo-pacifičku pomorsku strategiju sa Sjedinjenim Državama (uravnotežujući nedavni pacifički trgovinski sporazum RCEP-a). Međutim, nijedna od tri države nema koherentan plan o tome šta da radi na azijskom kopnu. Sve tri države se razlikuju po strastima, nagonima i prioritetima. Tomu je tako jer istinska pankontinentalna organizacija još uvijek ne postoji u Aziji.

(C) 2021 IFIMES
Aktuelno Bosna i Hercegovina Društvo

Novi helikopteri za Oružane snage Bosne i Hercegovine, tipa Bell Huey II, stigli su jutros iz Sjedinjenih Američkih Država na Međunarodni aerodrom Sarajevo.

Na aerodromu su ih dočekali tehničari i specijalisti OS BiH i američkog proizvođača Bell Helicopters, koji su odmah pristupili njihovoj pripremi za probne letove. Helikopteri su dopremljeni civilnim tansportnim avionom Antonov An-124, ukrajinske aviokompanije Antonov Aviation Company (AAC), koju je angažovala firma Bell. Avion je poletio sa aerodroma u gradu Huntsvilleu, iz američke savezne države Alabame.

Radi se o četiri helikoptera, čiji je ugovor o nabavci ukupne vrijednosti 38,539.378 američkih dolara, od čega je Bosna i Hercegovina učestvovala sa 4,360.000 dolara, odnosno 7,5 miliona konvertibilnih maraka, kroz program Foreign Military Sales (FMS). Preostali iznos osigurala je Vlada SAD sredstvima iz američkog programa pomoći prijateljskim zemljama Foreign Military Financing (FMF).

Helikopter vojne oznake UH-1H-II Huey II modernizirana je, poboljšana i za održavanje jeftinija varijanta helikoptera opće namjene UH-1H Iroquois (poznat i kao “Huey”), koji se nalazi u inventaru Brigade zračnih snaga i protuzračne obrane OS BiH. Ovom nabavkom Brigada će moći nastaviti i još bolje izvršavati zadaće avio prijevoza, medicinske evakuacije, gašenja požara, potraga i spašavanja, kao i ostale zadaće u ispunjavanju glavnih misija Oružanih snaga.

“Službena primopredaja helikoptera planirana je nakon probnih letova. Tim povodom, informišemo građane da u narednim danima, a već od danas, mogu očekivati povećanu aktivnost helikoptera u zoni glavnog grada BiH – saopćilo je Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine.

Iz Ambasade BiH u Sarajevu u objavi na Twitteru podsjetili su da su jutros četiri potpuno nova helikoptera “Huey II” stigla u Sarajevo.

“Ukupni paket uključuje alate, opremu za podršku na tlu, rezervne dijelove, dvije godine garancije, kao i obuku pilota i servisera Oružanih snaga BiH koji rade i obavljaju održavanje na ovom tipu aviona”, naveli su na Twitter profilu Ambasade.

Kako su istakli, ovim će se povećati spremnost Oružanih snaga Bosne i Hercegovine da podrže civilne vlasti u odgovoru na vanredne situacije i prirodne katastrofe, uključujući medicinsku evakuaciju, gašenje požara, traganje i spašavanje, kao i druge misije definisane zakonskim okvirom.

Ukupna cijena paketa je 38,5 miliona dolara – SAD finansira 34,2 miliona dolara i Ministarstvo odbrane BiH 4,3 miliona dolara (7,5 miliona KM).

Foto: Ambasada SAD u BiH

Aktuelno Bosna i Hercegovina Politika Regija

Predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić je nakon razgovora sa zamjenikom pomoćnika državnog sekretara SAD-a Gabrielom Escobarom, u Sarajevu, rekao da je Escobarova ocjena jeste da ovo što se dešava u Bosni i Hercegovini je vještačka kriza.

“SAD će dobro paziti i ništa što se tiče promjene bilo kakvih granica, definisanih u Dejtonu neće biti prihvatljivi SAD-u. Escobar je jasno definisao pravce njihovog djelovanja i regiji. SAD smatra da je proširenje EU-a na Zapadni Balkan imperativ i za EU, vodeći računa da tu postoje različiti pristupu. SAD smatra da Zapadni Balkan mora što prije ući u jači integratitvni poces sa EU-om”, kazao je Komšić u obraćanju medijima.

S obzirom na to da ovdje postoji veliki kapacitet za ekonomski rast, Komšić je rekao da su se tokom sastanka dotakli pitanja korupcije koja hara cijelom regijom.

“Razgovarali smo o tome da pravosuđe, konkretno tužilaštva rade svoj posao kako to nalaže zakon, ali beskompromisno. Nije bilo govora o izbornoj reformi, niti o sankcijama prema bilo kome. Nije bilo ni pritisaka na probosansku stranu, niti jednom riječju”,  pojasnio je Komšić te dodao:

“Escobar je izričito rekao da rata neće biti i da sve što se tiče Dejtona, bez njihove saglasnosti ne može biti promijenjeno. Ali da li ima dovoljno budala u BiH i cijeloj regiji, svi smo se uvjerili da ima. Takve poruke treba cijeniti i nemam razloga da sumnjam u to. To je ohrabrujuća poruka za sve građane u BiH, samo lud čovjek može ugroziti mir nakon svega što smo prošli”.

Što se tiče proširenja EU-a na Zapadni Balkan, Komšić je naglasio da kako god se zemlje EU postavljale, “mi od toga ne možemo odustati”.

“Priča o EU ne svodi se samo na to da se bude član, već da se implementira sve ono što je sistem vijednosti u EU”, naglasio je Komšić.

Escobar je jučer stigao u Sarajevo, a prvi susret je imao sa američkim ambasadorom u BiH Ericom Nelsonom. Također, razgovorao je s omladinskim aktivistima i poslovnim liderima.

Izvor/foto: Faktor

Aktuelno Društvo Globus

Strogo povjerljivi dokument Centralne obavještajne agencije (CIA) koji je procurio, pokazao je da je veliki broj njenih saradnika ubijen ili je promijenio stranu, sugerišući da je američka kontraobavještajna služba potcijenila svoje rivale, dok je rukovodstvo agencije zabrinuto da se mora posvetiti veća pažnja zaštiti agenata, pišu svjetski mediji.

Veliki broj stranih obavještajaca CIA-e ubijen je, zarobljen ili se okrenuo ka suparničkim agencijama, navodi se u netipičnom i strogo povjerljivom dokumentu poslanom svim biroima širom svijeta, napisao je The Times.

Kontraobavještajni zvaničnici službe upozorili su prošle nedjelje da je više desetina špijuna kompromitovano ili pogubljeno u posljednjih nekoliko godina, što prema tvrdnjama izvora, predstavlja nagli porast takvih incidenata.

Dokument je uključivao određeni broj agenata koje su ubile strane agencije – povjerljivi detalj koji se, ističe The Times, obično ne dijeli u tako široko rasprostranjenim dopisima. Cilj je bio podstaći biroe da poboljšaju zaštitne protokole i sigurnost, kažu bivši zvaničnici.

Kao neki od razloga za neuspjele misije istaknuti su loše obavještajne vještine, previše povjerenja u izvore, potcjenjivanje stranih agencija kao i prebrzo regrutovanje doušnika – problem koji je u dopisu opisan kao stavljanje misije iznad pitanja sigurnosti.

Dok su tehnološki napredak kao što su biometrijska skeniranja, hakiranje i vještačka inteligencija uspješno primijenile druge agencije za praćenje špijuna CIA-e, Sjedinjene Države su zadržale fokus na agentima gradeći mrežu pouzdanih doušnika koja bi, dodaje The Times, trebalo da bude najbolja na svijetu u prikupljanju i analizi.

Potvrđujući da je regrutovanje špijuna u drugim zemljama visokorizičan posao, dopis CIA-e koji je procurio u javnost, pokrenuo je pitanja koja muče agenciju posljednjih godina naročito jer su suparničke obavještajne službe u zemljama poput Rusije, Kine, Irana i Pakistana hvatale doušnike CIA-e, a u nekim slučajevima pretvarali su ih u dvostruke agente, napisao je The New York Times.

Upozorenje je, prema onima koji su ga pročitali, prvenstveno bilo usmjereno na službenike s prve linije – ljude koji su bili direktno uključeni u regrutovanje novih kandidata i provjeru izvora, poručujući službenicima da se fokusiraju ne samo na regrutaciju, već i na sigurnosna pitanja. List dodaje da je regrutovanje novih doušnika način na koji službenici stječu unapređenja.

Dopis koji je poslan u posljednjoj sedmici septembra sugeriše da je agencija potcijenila svoje protivnike uz uvjerenje da su njeni agenti i špijunske vještine bolje od drugih obavještajnih službi. Međutim rezultati studije pokazali su da su zemlje koje su na meti SAD-a također vješte u lovu na doušnike, dok su vještine agencije zahrđale nakon decenija fokusiranja na terorističke prijetnje i oslanjanja na rizične komunikacijske sisteme.

Iako je u dopisu identifikovan određeni broj doušnika koji su uhapšeni ili ubijeni, broj onih koji se okrenuo protiv Sjedinjenih Država nije u potpunosti poznat. Ponekad, ističe njujorški list, doušnici koje otkriju rivalske obavještajne službe ne budu hapšeni, već angažovani kao dvostruki agenti koji dostavljaju dezinformacije CIA-i, kazali su bivši zvaničnici dodajući da su u tome posebno efikasni bili Pakistanci.

U Iranu i Kini neki obavještajni zvaničnici vjeruju da su Amerikanci dostavili informacije agencijama koje su mogle pomoći u razotkrivanju doušnika u tim zemljama. Monica Elfriede Witt, bivša narednica zrakoplovnih snaga koja je prebjegla u Iran, optužena je za pružanje informacija Teheranu 2019. Kasnije te godine bivši službenik CIA-e Jerry Chun Shing Lee osuđen je na 19 godina zatvora zbog odavanja tajni kineskoj vladi.

Greške iz prošlosti

Dopis CIA-e upućen njenim stanicama i biroima širom svijeta odražava opću zabrinutost rukovodstva agencije da bi njeni operativni službenici trebali posvetiti više pažnje zaštiti svojih agenata, istovremeno uviđajući da moraju agresivno regrutovati špijune i doušnike kako bi izvršili svoju misiju prikupljanja obavještajnih podataka, napisao je The Washington post.

Insektopter, razvijen od strane CIA-e kancelarije za istraživanje i razvoj 1970-ih godina, ova mikro bespilotna letjelica (UAV) je bilo prva letjelica veličine insekata koje je poletjela

CIA je posljednjih godina pretrpjela katastrofalne upade u svoje špijunske mreže gdje su, prema pisanju ovog lista, agenti vjerovatno otkriveni zbog kršenja tajnog komunikacijskog sistema agencije pomoću kojeg je komunicirala s agentima na terenu.

List navodi da je CIA pokrenula lov na krtice 2011. nakon što je jedan doušnik u Kini javio da su tamošnje vlasti otkrile sve koji pomažu američkoj vladi i da su potom prisilile agente da rade za njih. Pozivanjem na prethodne greške, dopis je vjerovatno trebao da upozori sadašnje sužbenike da ne ponavljaju greške iz prošlosti.

Govoreći pod uvjetom anonimnosti, ljudi koji su upoznati s nedavno objavljenim dopisom kažu da on nije podstaknut nikakvim novim upadom unutar špijunske mreže, ali da je pokretač bio uspjeh Pakistana da identifikuje veliki broj onih koji rade za CIA-u.

Istovremeno, dodaje vašingtonski list, CIA je pod ponovnim pritiskom da regrutuje i održava efikasne špijunske mreže u Pakistanu, nakon povlačenja SAD-a iz susjednog Afganistana i talibanskog preuzimanja zemlje. Bivši zvaničnici kažu da će održavanje mreže pouzdanih ljudskih izvora bit će ključno za planove administracije predsjednika Joea Bidena da prati terorističke prijetnje bez vojne prisutnosti na terenu, rekli su bivši zvaničnici.

Izvor: RSE

Foto:facebook.com/Central.Intelligence.Agency/

Aktuelno Bosna i Hercegovina Društvo Regija

Na vojnom poligonu Oružanih snaga Bosne i Hercegovine Manjača, nedaleko od Banjaluke, danas je održan prikaz dijela zajedničkih operativnih sposobnosti Oružanih snaga BiH i Oružanih snaga SAD na terenu u okviru vojne vježbe “Brzi odgovor 21”.

Pokazna vježba danas je izvedena u okviru Dana visokih zvanica, u okviru vježbe “Brzi odgovor 21” koja traje od 17. maja do 2. juna.

Danu visokih zvanica prisustvovali su članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Šefik Džaferović, američki ambasador u BiH Eric Nelson, komandant Američkih kopnenih snaga za Evropu i Afriku, general Christopher Cavoli, premijer FBiH Fadil Novalić i drugi vojni bh. i američki zvaničnici.

Vojnici BiH i SAD na poligonu su pokazali kako izgleda neutralisanje protivničkih snaga iz zasjede uz elemente podrške iz zraka.

Šefik Džaferović, član Predsjedništva BiH, izrazio je zahvalnost Vladi i vojsci SAD što su odlučili da zajedno sa OS BiH danas učestvuju na ovoj vojnoj vježbi i da se na taj način jasno pokaže i vidi da su OS BiH u potpunosti opravdale ono što je do sada nazivano najuspješnijom reformom u BiH od Dejtona pa do danas.

“Danas smo praktično na licu mjesta u ovoj vojnoj vježbi mogli da vidimo da su OS BiH s punim stepenom borbene gotovosti operativne i sposobne da izvršavaju misiju koju po Zakonu o odbrani imaju. Vi znate da je to zaštita suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH, učešće u međunarodnim mirovnim misijama, borba protiv terorizma i pomoć stanovništvu BH u toku elementarnih nepogoda”, kazao je Džaferović.

Dodao je da izuzetno važno što je danas pokazana interoperabilnost sa armijom SAD te naglasio da je reforma odbrambenog sektora u BiH dala svoje puno opravdanje.

Željko Komšić, član Predsjedništva BiH, poželio je dobrodošlicu u BiH generalu Cavoliju i njegovim trupama, a pripadnicima OS BiH čestitao je na svemu prikazanom do sada i danas.

“Moram reći da osjećam jednu vrstu ponosa, pored zadovoljstva što je naš saveznik, partner i prijatelj SAD odabrao OS BiH kao nekog kome vjeruje i sa kojim procjenjuje da može da izvodi ovakve vrste operacija. Ovo je samo jedna u nizu aktivnosti koje provode OS BiH i Ministarstvo odbrane uz potpuno političku podršku Predsjedništva BiH kao vrhovnog komandanta OS BiH. Ovo nije kraj naše saradnje. Naše OS i Vojska SAD kao i ostale jedinice zemalja članica NATO-a već su sarađivale u borbenim zonama, prije svega tu mislim na misije u Iraku i Avganistanu, a ovo je u okviru nove situacije u BiH, gdje BiH već aktivno učestvuje u Akcionom planu za članstvo u NATO-u, samo još jedna potvrda da je odluka onih koji odlučuju o putu BiH i vanjskopolitičkim ciljevima BiH bila ispravna. Ta odluka se tiče našeg puta ka punopravnom članstvu u NATO savezu”, kazao je Komšić.

Sifet Podžić, ministar odbrane BiH, rekao je da učešće BiH u vježbi “Odbrana Evrope 21” za BiH znači da je kredibilan partner za očuvanje mira i sigurnosti u ovom dijelu Evrope.

“Kroz ovu vježbu mi smo provjerili i testirali našu integraciju sa snagama saveznika i ovo je za nas bilo važno da provjerimo naše elemente kolektivne sigurnosti upravo onako kako su strategijski državni dokumenti to i predvidjeli”, kazao je Podžić.

Generalpukovnik Senad Mašović, načelnik Združenog štaba OS BiH, rekao je da očekuju da će u BiH doći do kompromisa koji će dati mogućnost da dođe do boljeg artikulisanja ukupnih potreba odbrambenog sistema i povećavanja izdvajanja za odbranu u BiH radi interesa države BiH, njenih građana, ali i oružanih snaga.

Generalmajor Radovan Ilić, komandant Operativne komande OS BiH, najavio je da će uslijediti i druge vježbe, odnosno niz bilateralnih vježbi kao što je vježba s Vojskom Srbije u oktobru na poligonu Manjača i učešće na međunarodnim vježbama u svijetu.

“Ovo nije nikakva NATO vježba. Ovo je bilateralna vježba koju izvodimo sa Vojskom SAD kao sa svim drugim vojskama s kojima imamo sklopljene bilateralne sporazume”, naglasio je Ilić.

Christopher Cavoli, koji je ranije bio u BiH kao pripadnik stabilizacionih snaga, rekao je da je ponosan i sretan kada vidi napredak napravljen u BiH.

“Kao što znate, nije lako organizovati ovako veliku vježbu zbog toga želim da iskažem svoje profesionalno divljenje Oružnim snagama BiH zato što su uradili jako dobar posao”, kazao je on.

Eric Nelson, ambasador SAD u BiH, pohvalio je pokazane vještine pripadnika OS BIH i SAD tokom ove vježbe.

“Ovo je najveće angažovanje trupa vojske SAD još od okončanja misije SFOR-a 2004. godine i još jedan je pokazatelj trajne posvećenosti SAD održavanju mira i stabilnosti u BiH”, kazao je on.

Istakao je da je put pred BiH jasan i da su “vrata NATO-a otvorena”.

“Ono što vidimo danas na sceni jeste jačanje partnerstva između NATO saveza i BiH u smislu provođenja neophodnih reformi koje će BiH približiti evroatlanskim standardima prvenstveno kada je u pitanju napredak na svim poljima uključujući i vladavinu prava.

“SAD su ponosne na napredak koji je BiH postigla i ostaje posvećen i snažan partner BiH na njenom daljem putu ka evroatlanskim integracijama”, rekao je Nelson.

U vježbi “Brzi odgovor 2021” učestvuje oko 500 pripadnika OS BiH i oko 700 američkih vojnika, a održava se na vojnim poligonima OS BiH Manjača i Glamoč te kasarni i aerodromu Dubrave kod Tuzle.

Vježba “Brzi odgovor 21” je dio velike multinacionalne vježbe “Branilac Evrope 21” (Defender Europe 21) koju Komanda Oružanih snaga SAD-a za Evropu i Afriku provodi povezujući četiri različite vojne vježbe na evropskom tlu. Radi se o ukupno oko 28.000 učesnika u četiri povezane vježbe, koje će se održati na 31 vojnom poligonu u 12 država, s učešćem oružanih snaga iz ukupno 27 zemalja.

Izvor: https://bhrt.ba/poligon-manjaca-odrzana-pokazna-vjezba-oruzanih-snaga-bih-i-sad/

Foto: http://os.mod.gov.ba/ImageGallery.aspx?id=2506&langTag=bs-BA

Aktuelno Ekonomija Globus Srbija

Jedni predviđaju rast do 20.000 dolara, a drugi su skeptični jer su nakon ranijih skokova slijedili padovi.

Bitcoin je skočio za 9,2 odsto i vrijedi 15.301 dolara, što je na najvišem nivou od januara 2018. Sve to je pokazalo da su strahovi zbog neizvjesnih američkih izbora i razvoja pandemije bili neopravdani, kada se govori o kriptovalutama, konstatira portal startit.rs, koji se bavi razvojem domaće IT zajednice, promociji preduzetništva, inovacija i dijeljenju znanja.

Gotovo istovremeno iz Ministartsva pravde SAD stiže vijest o zaplijeni bitcoina u vrijednosti od milijardu dolara, što je najveća akcija zaplijene kriptovaluta u historiji te institucije.

Na rast digitalne valute su utjecale značajne investicije, poput Square Inc. i Paul Tudor. Pristalice tvrde da bitcoin može biti diverzifikator u vremenima neizvesnosti, pa bi događaji poput zatvaranja širom Evrope usljed pandemije ili kašnjenja rezultata izbora u SAD-u mogli da podstaknu njegov porast.

Cijena bitcoina na današnji dan, 16. novembra 2020. je 1.665.938,13 RSD.

Izvor: https://startit.rs/

Ekonomija Globus Zanimljivosti

Milijardu dolara u bitcoinima, zarađenih od prodaje droge na Silk Roadu, našli su se u rukama Sjedinjenih Američkih Država nakon sedam godina. Američko Ministarstvo pravde je potvrdilo je od hakera Individual X zaplijenilo 70.000 bitcoina. On je do tih bitcoina došao tako što ih je sa Silk Roada, jedne od najvećih mreža za prodaju droge na dark vebu, prevukao u svoj onlajn novčanik.

„Silk Road je bio najpoznatije tržište kriminala na mreži u svoje vrijeme. Poslije uspješnog krivičnog gonjenja njegovog osnivača 2015. godine, ostalo je otvoreno pitanje od milijardu dolara. Gdje je otišao novac? Današnje oduzimanje imovine bar djelimično odgovara na ovo otvoreno pitanje. Milijarda stečena kriminalom sada je u posjedu Sjedinjenih Država“, odgovara američki advokat za Techcrunch.

Silk Road je jedno vrijeme bio „najsofisticiranije i najopsežnije tržište kriminala na internetu“, prema navodima Ministarstva pravde. Njegov osnivač i aministrator Ros Ulbriht je 2013. godine uhapšen, a sajt je zaplijenjen. Osuđen je dvije godine kasnije na dvije doživotne kazne i dodatnih 40 godina, zbog svoje uloge u operaciji. Tužioci su naveli kako je stranica imala blizu 13.000 unosa droga i drugih ilegalnih usluga i generisala milione bitcoina.

Izvor: https://startit.rs/zaplenjeno-milijardu-dolara-u-bitcoinu-sa-sajta-za-prodaju-droge/