Aktuelno Društvo Regija Srbija

Posljednje istraživanje Demostat je pokazalo da su građanima Srbije najbliži narod u okruženju Crnogorci (trećina ispitanika), Makedonci (četvrtina ispitanika), Mađari i Bošnjaci (po jedna petina). Najmanja bliskost prema Bugarima i Albancima.

IIC Demostat je u periodu od 13. do 22. juna 2022. godine obavio telefonsku anketu na reprezetativnom uzorku od 1203 ispitanika, na temu: Spoljno-političke orijentacije građana Srbije.

U zaključku tog istraživanja se konstatira da su javnomnjenski pogledi na spoljnu politiku obojeni emocijama i obilježeni konfuzijom stavova i protivrečnim pogledima na ono što se dešava u kolopletu u kojem se našla Srbija.

“Uprkos poznavanju činjenica i uprkos prihvatanju interesa kao kriterijuma u međunarodnoj politici, građani Srbije u promišljanju spoljne politike daju prednost emocijama, što onda u tolikoj mjeri boji percepciju međunarodnih odnosa da se u znatnom broju slučajeva ne može govoriti o racionalnim preferencijama”.

U javnom mnjenju građana Srbije dominira mišljenje o Rusima kao narodu koji je najbliži Srbima. Tako misli četiri od deset ispitanika. Znatno iza njih je grupa od pet naroda: Grci (9%), Francuzi i Njemci (po 8%), i Italijani i Mađari (po 6%).

Po mišljenju ispitanika Demostata najvažniji spoljopolitički partner Srbije je Rusija. Tako misli četvero od deset ispitanika. Potom slijedi Evropska unija koju u prvi plan ističe gotovo svaki treći ispitanik. Kina je na trećem mjestu po mišljenju svakog četvrtog ispitanika. I tu je kraj. Rusija, Evropska unija, Kina i niko više.

– EU investirala u Srbiji koliko svi ostali zajedno, građani to ne vide

Građani misle da je po bespovratnoj pomoći Srbiji najviše dala Evropska unija – tako misli svaki treći ispitanik. Potom, po visini bespovratnepomoći Srbiji, po mišljenju građana, slijedi Rusija, a po mišljenju petine građana Kina je značajan davalac ove vrste pomoći. Znatno iza ove trojke su Njemačka i Amerika, koje pominje po 3 procenta građana.

Podaci o bespovratnoj pomoći su nešto drukčiji – evo kako to izgleda za period 2010-2015 u američkim dolarima
(samo one zemlje koje su dale više od 100 miliona dolara): 1) Evropska unija – 4.665.000; 2) Ujedinjeni Arapski Emirati – 1.097.000; 3)Njemačka – 905.000; 4) Japan – 399.000; 5) SAD – 203.000; 6) Švajcarska – 1215.000; 7) Švedska – 106.000. (Izvor podataka: Baza podataka Centra za razvojnu pomoć OECD-a; podaci su neklompletni jer npr. nedostaju podaci za Rusiju, Kinu, Tursku).

Značajno je pomenuti da prema zvaničim podacima investicije EU u Srbiju su velike onoliko koliko investicije svih ostalih zemalja, no to ostaje izvan vidokruga znatnog broja građana. Takođe, izvan pažnje javnosti su zemlje koje se javljaju sa relevatnim investicijama.

Prema podacima Narodne banke Srbije od 2010. do 2019. godie, investicije EU u Srbiju iznosile su oko 70 procenata, Rusije oko 9, Kine oko 3 procenta (no, kinesko učešće u investicijama raste nakon 2018. godine).

-Odnos građana Srbije prema Evropskoj uniji

Generalno, trećina ispitanika smatra da Srbija treba da usaglasi spoljnju politiku sa EU, a gotovo duplo više (33% prema 56%) misli obratno, da ne treba da usaglasi svoju spoljnju politiku sa politikom Evropske unije. – Svaki deveti ispitanik nije znao da odgovori na ovo pitanje, odnosno nije imao formirano mišljenje o ovom problemu.

Foto: Delegacija EU u Srbiji, arhiv

Donekle slični odgovorima na prethodno pitanje su i odgovori na pitanje da li je uslov za napredovaje Srbije upravo ulazak u Evropsku
uniju. Dvije petine (43%) smatra da Srbija treba da odbije ulazak u EU, nepuna trećina pak smatra da treba da prihvati ulazak. Ovdje imamo i jedan zanimljiv odgovor po kojem Srbija treba da ostane negdje između. Valjda ni da uđe ni da ne uđe, negde na pola puta ili je možda u pitanju savet da Srbija treba da odugovlači sa izjašnjavanjem, što bi verovatno bilo u saglasju sa aktuelnom realnom srpskom politikom.

Na, u ovom trenutku hipotetičkom, referendumu o ulasku Srbije u Evopsku uniju. Trećina ispitanika bi rekla DA, a polovina bi rekla NE, i Srbija bi ostala na Balkanu. No, izgleda da ni ta trećina koja bi glasala za ulazak u EU nije baš najsigurnija, s obzirom na to da i pored pozitivnog stava o ulasku u EU ima nekih nedoumica.

Foto: Delegacija EU u Srbiji, arhiv

Naime, među onima koji bi Evropi rekli DA, nalazi se 28 posto onih koji se nisu jasno izjasnili oko toga da li Srbija treba ili ne treba da prihvati ulazak u EU. S druge strane, među ispitanicima koji bi se na referendumu izjasnili protiv ulaska u EU, ima 8 procenata onih koji misle da Srbija treba da prihvati ulazak u EU. Pored ovih ima i drugih nesumnjivih protivrečnosti u stavovima građana prema Evropskoj uniji.

-Odnos javnog mnjenja prema ulasku Srbije u EU je isti kao i odnos vlade i njenih medija
prema Evropskoj uniji: “Hoćemo u EU, ali pod našim uslovima”

U izvještaju se konstatira da je odnos građana Srbije prema Evropskoj uniji je pod pritiskom „genetskih“ emocija koje su građene tokom historije ovog naroda, zatim pod pritiskom vladine (Vučićeve) politike i politike medija koji su pod kontrolom vlasti; ali i pod pritiskom politike znatnog dijela opozicionih stranaka i jednog dijela intelektualne elite.

“Konfuzija u tom odnosu prema EU je stvarana sa namjerom i u uvjerenju da se da rasčistiti, ako to bude potrebno”, rezimira istraživački tim na čijem čelu je bio rukovodilac Demostata sociolog, Srećko Mihailović.

U podtekstu politike koja se vodi od strane pomenutih subjekata nalaze stav: „Mi hoćemo u EU, ali pod našim uslovima“ ili „Mi hoćemo u EU, ali da se ništa kod nas ne menja“ ili „Ako nas hoćete, mi smo tu, ovakvi kakvi smo“. Sve u svemu, nekako ispada da mi primamo Evropsku uniju u naš Balkan, a ne oni nas u Evropu!“.

-Više vjeruju Vučiću i naprednjacima nego svim ostalima, rasulo opozicije

Na osnovu ovog rezultata izvlači se i zaključak povjerenje u političke lidere u Srbiji ima gotovo tri četvrtine ispitanika (73%), a tek svaki četvrti ispitanik (27%) izjavljuje da nema povjerenja.

“Ovo je veoma dobar rezultat za lidere ako se uzima u obzir njihov učinak. Nema sumnje da je povjerenje nesrazmerno veće od učinka!”, ističe se i predočava da gotovo natpolovično dominira Aleksandar Vučić sa 46 posto ispitanika koji su izjavili da imaju povjerenje u njegov rad.

Foto: Delegacija EU u Srbiji, arhiv

U Vučića povjerenje ima više ispitanika nego u sve ostale političke lidere. Gotovo je isti postotak ispitanika koji imaju povjerenje u Vučića (47%) i ispitanika koji izjavljuju da bi glasali za SNS kada bi izbori bili sljedeće nedjelje

Izborne namjjere ispitanika ukazuju na dominaciju Naprednjaka (48% među izborno opredeljenim), stabilnost SPSa (9%) i izvjesno rasulo opozicije u kojoj se izdvaja SSP sa 10% pristalica.

Opozicione stranke ukupno imaju među izborno opredeljenim građanima 43 posto pristalica, pri čemu je sedam partija iznad cenzusa sa ukupno 30 posto glasova, dok ostale stranke ispod cenzusa imaju ukupno 13 procenata glasova. Reklo bi se da opozicija stoji nešto gore nego uoči aprilskih izbora.

U političkoj areni u kojoj se htjela – ne htjela našla Srbija dominiraju četiri aktera: Rusija, Evropska unija, Amerika i Kina. U percepciji političke arene i njenih aktera, građani Srbije problematizuju uglavnom samo Rusiju i Evropsku uniju, Kina je pak skorašnji „igrač“, dok je Amerika ili u sjenci ili se percipira kao igrač koji djeluje preko Evropske unije.

Rusija se vidi kao država naroda koji je najbliži Srbiji (40%), kao najvažniji spoljnopolitički partner Srbije (40%), Putin je lider o kojem građani Srbije imaju najbolje mišljenje (45%), Rusija je na drugom mjestu po obimu bespovratne pomoći (26%), Rusija je na trećem mjestu po obimu investicija u Srbiju.

Foto: Delegacija EU u Srbiji, arhiv

Evropska unija je prva po obimu investicija u Srbiju (36%) i po obimu bespovratne pomoći Srbiji (35%), Evropska unija je drugi spoljnopolitički partner Srbije (poslije Rusije) – 30%, Srbija treba da usaglasi svoju spoljnu politiku sa EU (33%), Srbija treba da prihvati ulazak u EU (30%), odnosno da to odbije (43%); 34% građana Srbije reklo bi na mogućem referendumu DA, a 51% NE Evropskoj uniji.

Izvor: Demostat

Aktuelno Globus Politika Srbija

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov izjavio je u ponedjeljak da su se zemlje koje su zatvorile zračni prostor za njegov let za Beograd željele dodvoravati Evropskoj uniji (EU), koja je, zauzvrat, željela da ga spriječi da iznese stav Rusije u jednoj evropskoj državi, prenosi Anadolu Agency (AA).

Govoreći na konferenciji za novinare u Moskvi, povodom otkazivanja posjete Beogradu, Lavrov je rekao da se dogodilo “nezamislivo” da je Srbiji oduzeto pravo da vodi međunarodnu politiku.

“Ovo je još jedna vrlo jasna i poučna demonstracija koliko daleko mogu ići NATO i Evropska unija koristeći najniže metode uticaja na one koji se rukovode nacionalnim interesima i nisu spremni da žrtvuju svoje principe, svoje dostojanstvo za pravila koja Zapad nameće umjesto međunarodnog prava”, rekao je Lavrov.

Naglasio da, bez obzira na poteškoće, niko neće moći uništiti odnose Rusije sa Srbijom.

Dodao je da je pozvao svog srbijanskog kolegu Nikolu Selakovića da što prije posjeti Moskvu.

“Pozvali smo Nikolu Selakovića, ministra vanjskih poslova, da u najskorije vrijeme posjeti Rusiju. Nadam se da avion kojim će letjeti, redovni ili specijalni, neće biti podvrgnut još jednoj sramnoj kazni Brisela i njegovih mušterija, koji izgubili svaku pristojnost generalno“, rekao je ministar.

Lavrov je dodao i da EU takođe nije želio da Rusija iskaže podršku inicijativi Beograda za sprovođenje projekta Otvoreni Balkan u interesu unapređenja odnosa između svih zemalja ovog regiona.

“Sada je svima nama očigledno da Brisel, odnosno NATO i EU, žele da Balkan pretvore u svoj projekat koji se zove ‘Zatvoreni Balkan’. U krajnosti, teško je izvući druge zaključke u pozadini onoga što vidimo sada”, rekao je Lavrov.

Lavrov je rekao da je otkazivanje njegove posete Srbiji “u skladu sa evropskom politikom zataškavanja istine.

O mogućem odgovoru Rusije Lavrov je rekao da Moskva nikada neće poduzeti akcije i time komplikovati veze između zemalja.

 

Izvor: AA

Aktuelno Globus Muzika Zanimljivosti

Ukrajinski bend Kaluš orkestar koji je trijumfovao na ovogodišnjem takmičenju za Pjesmu Evrovizije, prodao je pobjednički trofej za 900.000 dolara (838.000 evra) kako bi prikupio novac za rat u Ukrajini.

Kristalni mikrofon prodat je na aukciji na Fejsbuku kako bi se kupili dronovi za ukrajinsku vojsku.

Prodaja se poklopila sa nastupom benda na dobrotvornom koncertu kod Brandenburške kapije u Berlinu.

Koncert je imao humanitarni karakter sa ciljem da se prikupi novac za medicinsku opremu.

Govoreći na koncertu, član benda Oleg Psijuk apelovao je na ljude da se ne navikavaju na rat, u kojem je, prema podacima UN, poginulo više od 4.000 civila, a ranjeno 4.735.

Za sada nije poznat broj poginulih vojnika na obe strane.

Od 24. februara kada je počela ruska invazija, više od 14 miliona ljudi je moralo da napusti domove, a gradovi su pretvoreni u ruševine.

„Mislim da bi rat trebalo da uvek bude na naslovnim stranama, dok ne dođe mir”, rekao je Psijuk.

Pobjednička pjesma Evrovizije Stefanija, koja je važila za najvećeg favorita uoči takmičenja, prvobitno je napisana u čast Psijukove majke, ali je potom prihvaćena u Ukrajini kao rodoljubiva i kao poziv na otpor.

Ukrajinski TV voditelj Sergej Pritula najavio je da će novac prikupljen od prodaje trofeja biti iskorišćen za kupovinu tri drona PD-2, prenosi agencija Rojters.

Dronove uveliko koriste ukrajinske i ruske snage, i kao oružje i kao izviđačke letelice.

izvor/foto:bbc, afp

Aktuelno Društvo Globus

Prema podacima Generalštaba Oružanih snaga Ukrajine ruska vojska je od početka rata izgubila oko 30.000 pripadnika.

Kako je saopšteno, 94. dana ratnih sukoba, ruske snage izgubile 1.330 tenkova, 3.258 oklopnih vozila, 628 artiljerijskih sistema, 930 PVO sistema.

U objavi na društvenim mrežama navodi se da je oboreno 207 ruskih aviona, 174 helikoptera, 503 bespilotne letjelice, 116 krstarećih raketa i uništeno 13 ratnih brodova.

Generalštab Oružanih snaga Ukrajine (GZU) je objavio da su njihove snage unuštile 2.226 ruskih vozila i cisterni, kao i 48 vozila sa posebnm vojnom opremom.

“U protekla 24 sata presretnuto je osam neprijateljskih napada u smjeru Donjecka i Luhanska, uništeno je pet tenkova, deset jedinica borbene oklopne tehnike i četiri neprijateljska vozila. Jedinice PVO uništile su Orlan-10 tipa BPLA. Kao rezultat djelovanja avijacije Vazduhoplovnih Oružanih snaga Ukrajine, uništena je taktička grupa neprijatelja s tehnikom i živom snagom. U Harkivu su vojnici vazduhoplovo-desantne jurišne trupe oborili borbeni helikopter Ka-52”, navodi ukrajinska strana.

Pored toga, navedeno je kako je MiG-29 ukrajinske vojske u Hersonu oborio Su-35 ruskih snaga.

Ruske snage ušle u Severodonjeck, ključan grad u Lugansku i najveći grad u regiji Donbas, koja je još uvek pod kontrolom ukrajinskih snaga, objavila je nova.rs, pozivajući se agnecijske vijesti.

U britanskom izvještaju o ruskim kretanjima u Ukrajini, navodi se da su snage ove države vjerovatno zauzele veći deo grada Lajman, u operaciji koja je uvod za sljedeću fazu njihove ofanzive na Donbas, saopštilo je britansko ministarstvo odbrane.

U svom najnovijem ažuriranju, ministarstvo je navelo da je Lajman strateški važan željeznički čvor i pristupna tačka važnim željezničkim i drumskim mostovima preko reke Severski Donjec.

„U narednim danima, ruske jedinice u toj oblasti će verovatno dati prednost forsiranju prelaska rijeke. Za sada, glavni napori Rusije vjerovatno ostaju 40 kilomatara istočno, oko džepa Severodonjeck, ali mostobran u blizini Lajmana bi Rusiji dao prednost u sljedećoj fazi ofanzive na Donbas, kada će vjerovatno nastojati da napreduje ka ključnim ukrajinskim gradovima, dublje u Donjeckoj oblasti“, navodi se.

Ruske snage preuzele su kontrolu nad Hersonskom oblasti i delom Zaporoške oblasti, javljaju svjetske agencije.

 

 

Aktuelno Društvo Globus

Rusija je u ponedjeljak bombardirala 38 gradova u ukrajinskim regijama Donjeck i Lugansk, piše The Kyiv Independent. U napadu je poginulo sedam civila, a šest ih je ozlijeđeno. Osim toga, oštećena su 63 objekta, uključujući dječji vrtić, banku i 53 stambene jedinice

Ukrajinski predsjednik Volodímir Zelenski izjavio je u govoru na Ekonomskom forumu u Davosu da će se sastati samo sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom i tražit će od njega samo jedno: “Zaustavite rat”.

“Bez njega [Putina] se ne donose nikakve odluke”, objasnio je, “a ako govorimo o odluci o okončanju rata, ta odluka neće biti donesena bez sastanka s predsjednikom Ruske Federacije. Shvatit će da nakon svega što su napravili nema velike želje za sastancima, a manje s posrednicima.” Zelenski je upozorio da će “sljedećih nekoliko sedmica rata biti teško”, zbog ruskog pokušaja da osigura kontrolu nad Donbasom.


Generalštab Združenih snaga Ukrajine (ZSU) je saopštio da su ukupni borbeni gubici protivnika od 24.02 do 24.05 iznosili, otprilike, 29.350 (+ 150) vojnika, te uništeno 1.302 (+9) tenkova , 3.194 (+28) borbenih oklopnoh vozila, 606 (+2) artiljerijskih oruđa, 201 (+0) VBR-a, 93 PVO sistema, te -205 (+1) aviona i 170 ruskih helikoptera.


Rusija pojačava opsadu Severodonjecka i drugih gradova na istoku Ukrajine kako bi postigla potpunu kontrolu nad pokrajinom Lugansk, koja zajedno s Donjeckom čini regiju Donbas. To navodi britansko ministarstvo odbrane u svom dnevnom obavještajnom izvještaju, u kojem se navodi da ruske trupe, kako bi ostvarile tu kontrolu, intenziviraju operacije u Donbasu. UN je, sa svoje strane, zabrinut zbog “žestokih” borbi prijavljenih u istočnoj Ukrajini, u Lugansku, Donjecku i Harkovu.

Zatvoreni ruski opozicijski čelnik Aleksej Navalni nazvao je ruskog predsjednika Vladimira Putina “zlim luđakom” s nuklearnim oružjem i pravom veta u Vijeću sigurnosti UN-a. U članku u časopisu Time objavljenom u ponedjeljak, on zamjera svjetskim čelnicima da su godinama “licemjerno” koristili rusku naftu i plin, dok je Putinov stisak vlasti bio “sve jači”.

Rusija je u ponedjeljak bombardirala 38 gradova u ukrajinskim regijama Donjeck i Lugansk, piše The Kyiv Independent. U napadu je poginulo sedam civila, a šest ih je ozlijeđeno. Osim toga, oštećena su 63 objekta, uključujući dječji vrtić, banku i 53 stambene jedinice.

-Tri su mjeseca od početka ruske agresije na Ukrajinu

Ukrajinska državna tužiteljica Irina Venediktova najavila je da će pravosudni system te zemlje početi sudske process za još 48 ruskih vojnika optuženih za ratne zločine, nakon što je sud prvog ruskog vojnika kojem se sudilo za iste zločine, Vadima Shishimarina, osudio na doživotni zatvor.

Sud je tvrdio da je 21-godišnji vojnik pucao u nenaoružanog civila i da je to učinio namjerno. Venediktova je uvjeravala da vlasti sumnjaju na “ukupno 49 osoba” koje procesuiraju za ratne zločine.

Gradonačelnik grada Harkova (sjeveroistok) Igor Terejov najavio je da će se metro ponovno otvoriti ovog utorka, nakon što je mjesecima služio kao utočište građanima iako  dalje traju napadi na ovu pokrajinu.

Multinacionalni lanac Starbucks najavio je da će napustiti rusko tržište nakon gotovo 15 godina. Ukrajinski predsjednik Volodymyr Zelensky pozvao je na primjenu dodatnih sankcija Rusiji.

Ruski predsjednik Vladimir Putin tvrdi da se rusko gospodarstvo “dostojanstveno opire udaru sankcija”, unatoč činjenici da njegova centralna banka ove godine procjenjuje inflaciju od 23 posto i upozorava da će najgore tek doći.

Izvor: STAV

Aktuelno Društvo Globus

Generalštab združenih snaga Ukrajine (ZSU) saopštio je da je od početka rata u toj zemlji. od 24.02 do 18.05, likvidirano 28.300 pripadnika ruskih vojnih formacija.

Prema tim navodima prethodnog dana je ubijeno oko 400 ruskih vojnika.

Ukrajinska strana navodi da je nakom 84 dana rata uništen 1.251 (+16) ruski tenk, 3.043 (+34) borbena vozila, 586 (+8) artiljerijskih oruđa, 199 višecjevnih bacača raketa (MLRS), te 91 PVO sistema.

Oborena su 202 (+1), 167 helikoptera, 441 bespilotna letjelica (UAV), 102 krstareće rakete. Uništeno je i 13 ruskih brodova i plovećih objekata, 2137 (+28) vozila i cisterni, kao 43 sredstva sa posebnom opremom.

U izvještaju objavljenom na društvenim mrežama piše da su najveći gubici protivnika (prošlog dana) zabilježeni u područjima istočnog Slovjanska, centralnog Krivog Riha i jugoistočnog Zaporožja.

Ruska strana ne saopštava gubitke na ukrajinskoj i svojoj strane.

Prema procjenama Ujedinjenih nacija (UN), najmanje 3.752 civila su ubijena, a 4.062 ranjena od početka ruskog rata protiv Ukrajine. Strahuje se da su stvarni brojevi mnogo veći.

Prema podacima UN-ove agencije za izbjeglice više od 6,2 miliona ljudi izbjeglo je iz Ukrajine u druge zemlje, a oko 7,7 miliona ljudi interno je raseljeno.

Aktuelno Bosna i Hercegovina Društvo Kolumna

Konstantno smanjenje ljudskih efektiva oružanih snaga racionalno je i poželjno samo u svijetu u kojem ste država koja je saveznik ili klijent supersile na koju računate da će vas svojom vojnom silom štititi od istinskih opasnosti. Jednom kada se promijeni neka od tih mnogobrojnih varijabli, opstanak države, ali i naroda, dolazi u pitanje.

Piše: Mustafa Drnišlić

Vijest da Srbija razmišlja o ponovnom uvođenju služenja obaveznog vojnog roka prilično je nezapaženo prošla u Bosni i Hercegovini. Ova je ignorancija neobična, pogotovo jer slično tome već neko vrijeme razmišlja i susjedna Hrvatska, a takav trend nazire se širom Evrope. Obavezno služenje vojske prisutno je i u Danskoj, Estoniji, Finskoj, Kipru i Grčkoj, dok u Italiji, Rumuniji i Njemačkoj već duže vrijeme u tom smislu traju političke debate. Interesantan je primjer Skandinavije, gdje je pacifistička Švedska vratila obavezni vojni rok 2018. godine, dok su ga u Norveškoj od 2016. godine i žene obavezne služiti. Švicarci su se putem referenduma iz 2013. godine opredijelili da žele zadržati obavezni vojni rok, a iste se godine u Austriji 60 posto glasača odlučilo za njegovo ponovno uvođenje. Obavezno služenje vojnog roka ponovo su uvele Litvanija i Ukrajina, dok je Francuska 2019. godine uvela dobrovoljnu “Service National Universel”, koja će s vremenom postati obavezna za sve građane.

Za ovaj trend zaslužan je prije svega agresivan povratak Rusije na međunarodnu scenu, a samim tim i povratak mogućnosti konvencionalnog rata na širem prostoru onoga što se podrazumijeva pod Evropom u kulturološkom i geopolitičkom smislu. Da nije u pitanju bilo kakva neargumentirana paranoja, pokazao je rat u Gruziji 2008. godine, ali još više onaj u Ukrajini 2014. Ruska aneksija Krima označila je kraj ideje unipolarnog svijeta u kojem je SAD nedodirljivi globalni hegemon, jedina država koja istinski treba voditi brigu o snazi svojih oružanih snaga. Većina evropskih država, posebno članica NATO saveza, koristila je posthladnoratovsku ulogu SAD-a kao “svjetskog policajca” kako bi pod kišobranom američke zaštite konstantno smanjivali vlastite oružane snage, rasterećivali budžet te novac usmjeravali u druge svrhe i socijalne programe.

Takva finansijska politika i promjena prioriteta sakrivala se popularnim parolama o “profesionalizaciji snaga”, no drastičan pad vojnih efektiva i kapaciteta bio je svakome vidljiv. Tokom američkih intervencija u Afganistanu i Iraku postalo je jasno da većina američkih evropskih saveznika nije sposobna za bilo kakvu ozbiljnu “projekciju snaga” te da njihova uloga kao američkih saveznika u kontekstu “rata protiv terorizma” može biti jedino simbolična, a u slučaju konvencionalnog rata – doslovno nikakva. Uz probuđenu i sve agresivniju Rusiju te Ameriku, koja se povlači u sebe, isplativom pacifizmu očigledno je došao kraj.

POMODARSKE PODVALE

Uz sve navedeno, ideja “manjih, ali profesionalnih” oružanih snaga od samog je početka duboko promašena filozofija i doktrina, posebno u kontekstu manjih i ugroženijih država. Jedna je stvar kada velike, napredne i bogate države, pogotovo one s nuklearnim arsenalima, imaju profesionalne vojne snage, jer one obično broje stotine hiljada pripadnika, što je sasvim dovoljno za vrste prijetnji s kojima se one suočavaju, no sasvim je drugo kada manje države, naročito one izložene istinskoj prijetnji za vlastiti opstanak, imaju tek nekoliko hiljada pripadnika. Ma koliko tih nekoliko hiljada bili “profesionalni”, ma koliko bili dobro obučeni, plaćeni i snabdjeveni najnovijim tehnološkim materijalno-tehničkim sredstvima, ma koliko bili sposobni, oni ne mogu odbraniti svoju državu u slučaju konvencionalnog rata, naročito protiv brojčano superiornijeg neprijatelja. U ratovima vojnici ginu, bivaju ranjeni, razbolijevaju se ili budu onesposobljeni na stotine različitih načina, tako da vojska od nekoliko hiljada pripadnika može imati smisla samo ako je riječ o usporavanju neprijatelja dok se ne mobiliziraju rezerve. A brojčano mali narodi ne mogu imati adekvatnu rezervu ukoliko je ne stvore vojnom obukom cjelokupnog vojno sposobnog stanovništva. Uostalom, upravo je ovo bila doktrina bivše države i komunističkog režima SFRJ koji je nakon “Praškog proljeća” i sovjetske invazije Čehoslovačke razumio da JNA sama po sebi ne može odbraniti Jugoslaviju u slučaju napada daleko brojnijeg Varšavskog pakta ili NATO saveza.

Doktrina “naoružanog naroda” nije ništa novo niti je u pitanju “prevladani anahronizam iz 20. stoljeća” ili “komunistička izmišljotina”, kako vole ustvrditi pojedini “eksperti”. Služiti zajednici s oružjem u rukama bila je obaveza svakog slobodnog građanina još u antičkim grčkim gradovima i državama koje se bez takve tradicije ne bi mogle uspješno odbraniti od osvajanja daleko brojčano superiornijeg Perzijskog carstva. Prisjetimo se i da je upravo oživljavanje ove antičke ideje građanina-vojnika doprinijelo tome da se nakon francuske revolucije 1789. godine ova država uspjela sama odbraniti od udruženog napada gotovo svih evropskih sila. Dok su sve ostale države tog vremena održavale manje profesionalne vojske sastavljene od do besvijesti drilovanih plaćenika, dotle je Francuska mobilizirala svoje mase uspješno se noseći s gotovo čitavom tadašnjom Evropom, uključujući i Rusiju. Tu ideju univerzalnog vojnog roka od Francuske je preuzela na bojnom polju poražena i ponižena Prusija, pa je nakon reformi generala Scharnhorsta bila dio koalicije koja je konačno porazila Napoleona I. A 1870. godine, u Francusko-pruskom ratu, pruska vojska, sastavljena od mobiliziranih rezervista, do nogu je potukla i porazila “profesionalnu” vojsku Napoleona III te tako ujedinila Njemačku.

Kako je rat postajao sve manje stvar dinastičkih borbi, a sve više pitanje opstanka država i nacija, tako je i potreba za uključivanjem cjelokupnog stanovništva dobijala sve veći prioritet. Također, razvojem tehnologije ratište je postajalo sve smrtonosnije, a potreba za rezervom sve veća, što, recimo, ilustrira činjenica da su u Prvom svjetskom ratu britanske ekspedicione snage, praktično čitava regularna britanska vojska sastavljena od sedam divizija profesionalaca, zbog gubitaka, doslovno prestale postojati već u novembru 1914. godine.

Primjeri bi se mogli nabrajati u beskonačno dok se većina suprotnih “argumenata” sastoji uglavnom od navođenja primjera neokolonijalnih ratova u kojima su “profesionalne” vojske zapadnih sila pobjeđivale “narodne armije” ovih ili onih krajnje nenarodnih bliskoistočnih režima. Takvi primjeri ne samo što nisu prikladni već se svrstavaju i u kategoriju onih retoričkih figura kojima se karikiraju suparnička gledišta i imputiraju stavovi koje u osnovi niko i ne zastupa.

Zagovarati uvođenje obaveznog vojnog roka ne znači zagovarati ukidanje poziva profesionalnog vojnika i uspostavljanje vojske koja će biti sastavljena od mase neobučenih, demoraliziranih i loše opremljenih regruta. Diskurs u kojem se barata s dva ekstrema, gdje postoji samo crno i bijelo, prije svega je politički i ideološki diskurs. Ne može se braniti ideja profesionalne vojske tako što će se navoditi samo primjeri zapadnih supersila, a napadati ideja vojnog roka tako što će se koristiti primjeri kojekakvih istočnih despotija čije se oružane snage u suštini sastoje od dvorske straže i masa prisilno mobiliziranih građana. Ma koliko tehnologija napredovala, neke osnovne prirodne zakonitosti i dalje vrijede. Konstantno smanjenje ljudskih efektiva oružanih snaga racionalno je i poželjno samo u svijetu u kojem ste država koja je saveznik ili klijent supersile na koju računate da će vas svojom vojnom silom štititi od istinskih opasnosti. Jednom kada se promijeni neka od tih mnogobrojnih varijabli, opstanak države, ali i naroda, dolazi u pitanje. Uostalom, takva realnost, kao i stalne promjene geopolitičkih odnosa, razlog su zašto jedan Izrael, iako prisan saveznik SAD-a, iako predvodnik na polju vojne tehnologije, iako i sam nuklearna sila, iako pobjednik čak tri rata protiv ujedinjenog arapskog svijeta, i dalje ima obavezan vojni rok za sve Jevreje, i to oba spola! U Izraelu su odlično svjesni svoje brojčane inferiornosti naspram okolnih arapskih država te znaju da u slučaju rata moraju imati način da što prije mobiliziraju što veći broj stanovnika, ali i da nadoknade eventualne gubitke.

VRIJEME ISTIČE

Nažalost, Bošnjaci su sebi dopustili da, uprkos vlastitoj historiji, tradicijama i preživljenom iskustvu agresije i genocida, budu zavedeni idejom “profesionalizacije”, koja je u praksi značila samo razoružavanje te smanjivanje vlastitih kapaciteta za odbranu države. U godinama otkad je ukinut vojni rok do danas Oružane snage Bosne i Hercegovine nisu postale jače, nisu modernizirane, nisu ojačani kapaciteti zašite cjelovitosti države. Jedino što se desilo jeste drastično opadanje broja vojno osposobljenih Bošnjaka. Nisu, nažalost, prihvaćeni dobronamjerni mada usamljeni glasovi koji su upozoravali da, zbog načina na koji je uređena Bosna i Hercegovina, jednom ukinuto obavezno služenje vojske više nikada neće moći biti vraćeno na legalan način.

Uzalud se upozoravalo da ništa ne znači što vojni rok ukidaju Srbija ili Hrvatska, ili čitava Evropa, jer oni će tu odluku moći poništiti, ali da će Bošnjacima to isto biti onemogućeno putem blokada od srpske i hrvatske politike u Bosni i Hercegovini. Poslušalo se kojekakve slatkorječivce iz međunarodne zajednice koji su nagovarali na razoružanje obećavajući svoju zaštitu, mada su već tokom Agresije pokazali da od takve zaštite nije bilo i nikada neće biti ništa. Oružane snage BiH danas, uslijed blokada srpske i hrvatske politike, nisu u stanju kupiti novu opremu, već moraju živjeti doslovno na donacijama. Ne postoji čak ni efektivna rezerva, a Bošnjaci kao narod sa svakom generacijom imaju sve manje i manje vojno osposobljenih pojedinaca. Posmatrajući kao se razvija situacija, teško je ne pomisliti da to sve vrijeme i nije bio cilj onih koji se predstavljaju prijateljima Bosne i Hercegovine.

Na kraju krajeva, u teoriji i u laboratorijskim uvjetima neko možda može stavljati kvalitet i kvantitet u međusobno isključiv odnos i konstantnu tenziju, ali realnosti stvarnog života obično su negdje između i traže neku vrstu kompromisa. Bilo bi divno da male države mogu imati desetine hiljada profesionalnih vojnika, ali one za to nemaju ni ljudskih resursa niti materijalne baze, a ni finansijskih mogućnosti. Ne bi bila loša ni sasvim fantastična opcija imati nekoliko hiljada profesionalaca opremljenih najnovijim tehnološkim dostignućima koji bi potpuno nadoknadili malobrojnost, ali takva supertehnologija još nije izmišljena. Štaviše, sva najnovija tehničko-tehnološka postignuća monopolizirana su od onih koji ih posjeduju i kojima ne pada napamet da ih dijele, pogotovo ne s malim i za njih beznačajnim državama.

Jedini način kojim države poput Bosne i Hercegovine i narodi poput Bošnjaka mogu odvratiti i eventualno pobijediti bilo kakvu agresiju jeste vojno osposobljavanje što većeg broja stanovnika i stvaranje vojno obučene rezerve koja u slučaju napada na cjelovitost Bosne i Hercegovine može biti brzo mobilizirana. Najvažniji prioritet bošnjačke, ali i svake druge politike koja se predstavlja kao “probosanska” jeste pronalazak načina i modaliteta, ma kako on bio službeno predstavljen, na koji će tako nešto provesti u djelo.

Izvor:STAV

Foto: Ministarstvo odbrane i Oružane snage BiH

Aktuelno Društvo Globus

Ministarstvo odbrane Rusije objavilo je kako je nosač krstarećih raketa Moskva, prvi brod ruske Crnomorske flote, potonuo dok je bio vučen do luke u olujnom vremenu nakon eksplozije i požara, prenose ruske agencije,.

Na društvenim mrežama je objavljen snimak na kojem se vidi kako je nosač krstarećih raketa pogođen u napadu uktajinskih snaga.

„Dok je bio tegljen ka određenoj luci, brod je izgubio balans zbog štete zadobijene na trupu nakon eksplozije municije i požara. Zbog nemirnog mora, brod je potonuo“, objavilo je Ministarstvo, a prenijela agencija TASS.

Ranije je Ministarstvo odbrane Rusije objavilo kako je brod iz sovjetske ere jako oštećen nakon požara za koji Ukrajina tvrdi da je posljedica raketnog napada.

Maksim Marčenko, ukrajinski guverner regije oko crnomorske luke Odesa, rekao je da je krstarica Moskva pogođena s dvije ukrajinske protivbrodske krstareće rakete Neptun.

“Projektili Neptun koji čuvaju Crno more izazvali su veoma ozbiljnu štetu”, rekao je on u online objavi, prenosi RFE.

Savjetnik ukrajinskog predsjednika Oleksij Arestovič rekao je da se “dogodilo iznenađenje” sa Moskvom.

 

Izvor: https://balkans.aljazeera.net/news/world/2022/4/14/ruska-raketna-krstarica-tesko-ostecena

Aktuelno Globus Kolumna

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Vasilj Stus ukrajinski pjesnik (1935-1985): ,,Da budem sovjetski građanin za mene znači biti rob.”

Rat u Ukrajini se nastavlja sa nesmanjenim intezitetom. Ruska federacija, njihovi plaćenici i psi rata mimo svih pravila civilizovanog svijeta pred sobom ostavljaju svoje krvave tragove na pohodu kroz Ukrajinu. Nemaju milosti prema civilima, ženama, djeci, starcima. Ubistva, masovne grobnice, pljačke, silovanja, mučenja, uništavanja svih tragova kulture, muzejsko-spomeničkih kompleksa drevne Kijivske Rusi pokazuje nam pravu sliku Putinove Velike Rusije i ,,Ruskog svijeta” protkanog nacional-šovinističkim snovima o velikima i moćnima na Međunarodnoj pozornici.

– Šta diktator Putin želi?

 Sanjajući snove o Velikoj Rusiji, i Ruskoj Imperiji, ovaj oligarh želi da povrati odavno narušen ugled Rusije. No on odavno narušenu ,,slavu” Rusije želi da povrati samo na jedan jedini način a to je politikom rata i ratnih razaranja. Rusija je u političkom i demokratskom smislu daleko od savremenog svijeta. Glas opozicije u Rusiji je zanemarljiv i neprimjetan. Guše se sve građanske slobode i prava. Pod jakim vojno-policijskim represivnim aparatom guši se svaka slobodna misao svaki stav o ratnim pohodima na Ukrajinu. Može se samo saopštiti i čuti ono što je stav zvaničnog (mračnog) Kremlja. Nije teško zaključiti bilo šta drugo nego da Putin vidi svoj politički cilj u obnovi ,,Ruskog svijeta”, ne toliko u kulturi, već po teritoriji. Nedvosmisleno je jasno da se koncepcija ,,Ruskog svijeta” zasniva prije svega na postojanju ruskog jezika, ruske pravoslavne crkve, ruske dominacije kao opšteg načina komunikacije između različitih djelova ruske i (nekadašnje) sovjetske imperije.

Pojam ,,Ruskog svijeta” mora obavezno da znači kulturnu, istorijsku, crkvenu, političku, vojnu  dominaciju ruskog etnosa nad svim ostalim, ova ideja je prije svega upućena na procese političke, ekonomske i vojne(okupacije). ,,Ruski svijet” može biti shvaćen i kao projekat zaštite ruske nacije na čitavom postsovjetskom prostranstvu, ali se takvo partikularno shvatanje ovog pojma ne uklapa u opštu spoljnopolitičku strategiju Kremlja. Zvanični Kremlj je makar za sada u ekonomskom i političkom smislu izolovan od spoljnog svijeta. Ruska pravoslavna crkva i Patrijarh Kiril podržavaju rat u Ukrajini, pokazujući svoju mraćnu autoritarnu ulogu i snagu crkve. Za rusku pravoslavnu crkvu Kijiv je sveti grad pravoslavlja. Zlo koje vidi cijeli svijet, Kiril ne vidi.Patrijarh Kiril ovo vidi kao oslobađanje Ukrajine ne kao agresiju, ne kao napad. Iz njegove vizije svijeta ovo je nešto što Putin čini dobro jer on vraća Ukrajini onaj stari sjaj i vraća joj slobodu. Ruska pravoslavna crkva je jedan od simbola vladavine oligarha i diktatora Putina, njegov stub (srama) koja će ostati najtrajnji i najsramnji potez jednog duhovnika u XXI vijeku. Putinov mračni politički  režim nastavlja da traga za ideologijom pohranjenom u tamnim koridorima i kazamatima  ruske istorije i teologije, ideologijom koja počiva na raspirivanju nacionalizma, mržnje, asimilacije, destrukcije i podrške  antizapadnoj retorici kroz viziji pravoslavne crkve o ,,svetoj Rusiji.” Putin želi ponovno nametnuti rusku sferu uticaja u istočnoj Europi, posebno u bivšim sovjetskim republikama Estoniji, Latviji, Litvi, Bjelorusiji, Gruziji. Naime, Putin je često oplakivao njihov gubitak nakon propasti Sovjetskog Saveza. Takođe, Putin se nada da će pokazati Zapadu (a i sunarodnicima) kako je Rusija još uvijek supersila, no ona je daleko od toga. Njena ratna mašinerija i fijasko koji proživljava u Ukrajini, evidentan je.

 – Volodimir Zelenski na braniku Evrope

 Volodimir Zelenski pout antičkih drevnih heroja stoji na braniku Ukrajine, braneći ne samo Ukrajinu već i Evropu od uticaja ruske političko-vojne mašinerije. U jednom od ranjih izjava za njemački ,,Die Zeit” Zelenski je istakao: ,,Putin želi rasparčati Evropu, baš kao i Ukrajinu. Siguran sam da su Moldavija, Gruzija, baltičke države, pa čak i Poljska takođe ugrožene.

Sve dok Rusija ima sposobnost napadati drugu državu, cijeli je kontinent u opasnosti.”Suočivši se sa dosadašnjim posljedicama rata, Zelenski i narod u Ukrajini hrabro istrajavaju u svojoj borbi. Duboko svjesni da je to jedini način odbrane od agresije Rusije. Ukrajina plaća najveću i najsukuplju cijenu stradanja, zbog fašističke politike Kremlja. Evropa i SAD moraju smoći snage da pomognu Ukrajini, na putu mučeništva i stradanja. Ne dešava se nama Ukrajina, nama se dešava Evropa. U toj Evropi moramo se solidarisati sa Ukrajinom, dajući joj bitnu podršku u svim sferama odbrane njenog državnog i nacionalnog integriteta.

Kroz svoju dugu a često i bolnu istoriju Ukrajina je mnogo puta platila skupu cijenu ruskog nacional-šovinizma. Bez obzira na kratkoročne taktičke diplomatske pobjede ili gubitke, strateški fokus ostaje isti: Rusija predstavlja egzistencijalnu prijetnju po Ukrajini a ta prijetnja neće uskoro nestati. Sve dok Ukrajina postoji kao demokratska država koju ne kontroliše direktno Moskva, država će biti stalno pod prijetnjom. To su činjenice koje se ne mogu opovrgnuti. Međunarodna javnost treba da shvati da ruske planove za Ukrajinu neće odvratiti samo izgledi za ekonomske sankcije. Moskva je motivisana ideologijom i snom o obnavljanju Ruske Imperije. Ova istorijska misija nadmašuje sve potencijalne ekonomske poteškoće koje bi sankcije mogle izazvati stanovništvu ili rukovodstvu Rusije.Ukrajinci to odlično razumiju. Oni takođe shvataju da će samo Ukrajinci braniti Ukrajinu što predstavlja svojevrsan bol. SVA EVROPA JE UKRAJINA I TO MORAMO PRIHVATITI.

 Za sami kraj podrške narodu Ukrajine iz moje prevedene zbirke pjesama Vasilja Stusa ,,Vrtlozi života”ukrajinskog pjesnika stradalog u ruskim gulazima smrti odabrao sam pjesmu:

 

SEPTEMBARSKA ZEMLJA

Zemljo moja,

velikodušna majko

Ja ću tebi doći i zaćutaću.

I ništa ti reći neću.

Zabrini me,

Zabrini –

Nježno ili žestoko, isto mi je.

Domovino moja! Sramota me je –

Čime ću doprinijeti tvome bogatstvu?

Uzalud prođoše mladi dani,

Danas me izjeda crv sumnje.

Sa jeseni zajedno dogoreh,

Sa jesenjim lišćem opadam,

I u magličasto-gorkim večerima

Ne kajući se, sam lutam.

Jesen u punom zamahu.

O, Ukrajino moja jesenja!

Zašto zafali mi umijeća

Da razveselim srce tvoje?

Plavetnilo moje, plavetnilo!

Brigo moja i muko!

Zašto dati tebi ne mogu

Svoje srce – u ruke dobre?

O, kada bih to, kada bih mogao!

Rodnu grudu, zebnjama izmučenu,

Preorao bih, kao ugar*

Brazdama radosti beskrajnim!

Rodna grudo! Tebi jedinoj

Služiti bih želio do smrti.

Da bih mogao do tvojih pradavnih vremena

Rukom makar dosegnuti.

*Ugar starinska metoda u ratarstvu

(Preveo sa ukrajinskog: B. Proročić)

Foto: https://www.facebook.com/GeneralStaff.ua

Aktuelno Globus Politika Turska

Njemački mediji pohvalili su turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana zbog njegove superiornosti nad ostalim svjetskim vođama i njegove sposobnosti da organizira mirovne pregovore između Rusije i Ukrajine. 

Tako je priznati njemački novinar i publicista Wolfram Weimer objavio članak na web stranici ”NTV Online” pod naslovom: “Erdogan – ličnost sedmice”.

On je u tekstu, između ostalog, napisao:

”Erdogan je jedini uspio organizirati mirovne pregovore kako bi se postigao prekid vatre između Rusije i Ukrajine. To nisu uspjeli ni francuski predsjednik Emmanuel Macron, ni njemački kancelar Olaf Schultz, ni Izrael, ni Švicarska, čak ni Papa, niti Ujedinjene nacije”. 

Weimer je ocjenio da je Predsjednik Erdogan prepoznat kao posrednik između Rusije i Ukrajine, i da je on uspio da se postavi kao diplomatski pregovarač između zaraćenih strana, sa očima cijelog svijeta uprtim u Istanbul i nadom za mir.